Mrakobjesje rejting-efendije

Dočekali smo, eto, da se i predsjednik Ivo Josipović reagiranjem obrati “Novostima”: dosad je na članke iz ovih novina reagirao u drugim medijima, a sad je valjda vrag odnio šalu, to jest bijes je definitivno pomutio razum, pa se šef države odao ljutitom polemiziranju, zanemarujući sve obzire, hrvatski Ustav i zakone, te granice svojih ovlasti. Za polemiku, međutim, nije dovoljno biti ljutit ili biti predsjednik države, nije dovoljno biti zloban, te sklon tračevima i spletkarenju. Nije izbjegavanje polemike – polemika. A upravo to u svom pisamcu – koje je, dva-tri dana prije objavljivanja u “Novostima”, distribuirao i po nekim drugim redakcijama – čini predsjednik Josipović: na početku teksta, na temelju jednog prozirnog blefa, šef države konstruira tezu da su “Novosti” produžena ruka politike Milorada Pupovca, e da bi se zatim obračunavao s Pupovcem i politikom za koju Josipović tvrdi da je Pupovčeva. Predsjednikovo hrvanje s logikom i javno dostupnim činjenicama prilično je tužan prizor, no njega ne brine kakav će dojam među normalnim svijetom polučiti svojim banalnim trikovima i izljevima gnjeva, jer on zna da će poslije njega u napad krenuti hrabri žurnalistički zdrug koji će se potruditi da njegovoj privatnoj netrpeljivosti priručno nadogradi političku dimenziju. No kad je pisanje posrijedi, brojčana nadmoć nije jamstvo uspjeha: rasipanje topovskog mesa samo je pokazatelj manjka uvjerljivosti i pameti.

Podsjetimo, dakle, što se zbivalo u prethodnim epizodama. U pretprošlom broju “Novosti” objavili smo da predsjednik Republike vodi osvetničku akciju protiv ovoga lista i njegova izdavača tako što na meritornim adresama zagovara ukidanje državne dotacije listu čije mu se pisanje ne sviđa i tako što se obračunava sa Srpskim narodnim vijećem u kojem je iznenada prepoznao najmaligniji faktor ovdašnje javne scene. Osveta je motivirana našim tekstovima o aferi ZAMP. Dokumentirano smo pisali o milijunskim godišnjim profitima koje tvrtka Emporion ostvaruje poslujući s Hrvatskim društvom skladatelja (HDS), to jest s HDS-ovim projektom zaštite muzičkih autorskih prava (ZAMP). Vlasnik Emporiona je Marko Vojković, najbolji prijatelj predsjednika Josipovića. Vojković je unosni posao dobio u vrijeme kad je njegov prijatelj Josipović bio jedan od čelnih ljudi HDS-a: prijatelj Josipović, uostalom, jedan je od kreatora ZAMP-a na kojemu Vojković masno zarađuje. Ni ZAMP-a ni zarade ne bi bilo da Hrvatski sabor nije donio zakon kojim je HDS-u omogućena naplata, široko shvaćene, zaštite muzičkih autorskih prava. Država je, dakle, Josipovićevu HDS-u poklonila monopol na naplatu muzičkih autorskih prava, a HDS je operativnu provedbu monopola direktno proslijedio firmi Josipovićeva prijatelja Vojkovića. Uzgred, u Predsjedništvu HDS-a, koje je posao povjerilo Emporionu, sjedila je i sestra Marka Vojkovića, Sanda Vojković, inače prijateljica Ive Josipovića.

Jedina u svemiru

I tako su prolazile godine: Vojkovićevi profiti uredno su se gomilali i svi su se pravili da ne primjećuju višestruke sukobe interesa, čija se ukupna vrijednost u međuvremenu popela na nekoliko milijuna eura, s tendencijom daljnjeg rasta. HDS-u nije padalo na pamet da raspiše natječaj za taj posao, jer je prijetila realna opasnost da se na natječaj javi netko tko bi bio spreman raditi za manje od šest-sedam-osam milijuna kuna čiste dobiti, pa bi najednom iščeznuo smisao postojanja tvrtke Emporion koja je – žele nas uvjeriti – jedina tvrtka u svemiru koja može obavljati taj zahtjevan i povjerljiv posao. To je, naravno, komično objašnjenje, ali je prolazilo, naročito kad je stizalo iz usta autoriteta kao što je predsjednik države. Problem je nastao kad su “Novosti” i Index.hr počeli iznositi službene podatke o financijskim aspektima suradnje Josipovićeva HDS-a i Josipovićeva Vojkovića. Na Pantovčaku se rodio bijes i pokrenuta je podzemna operacija da se “Novostima”, po hitnom postupku, uskrati javni novac: umjesto da jasno odgovori na pitanja o svom i HDS-ovu aranžmanu s Vojkovićem, predsjednik Republike odlučio se za zloupotrebu svoje funkcije da bi ugušio list koji mu smeta. Vrhunac zloupotrebe dogodio se prošlotjednim reagiranjem šefa države, reagiranjem koje pakošću i olakim diskvalificiranjem kamuflira bijeg od argumentirane polemike.

Paralelno s rečenim pokušajima, predsjednik je svojim medijskim i pravosudnim izvršiteljima prosljeđivao zavjereničke teorije o tome tko stoji iza tekstova u “Novostima”. U proljeće ove godine, kad smo objavili prve tekstove o ZAMP-u i Emporionu, inspirator je pronađen u bivšem predsjedniku Stjepanu Mesiću, pa je u povodu tog otkrića “Jutarnji list” upriličio višednevni serijal o istragama koje se, prema pouzdanim informacijama iz Državnog odvjetništva, pokreću protiv Mesića. Josipoviću bliskim rječnikom rečeno, bila je to konjska glava na jastuku bivšeg šefa države. Sad je, pak, naručitelj pronađen u Miloradu Pupovcu, predsjedniku SNV-a i saborskom zastupniku SDSS-a, pa je organizirana operacija njegova osobnog i političkog diskreditiranja. “Jutarnji list” opet je preuzeo ulogu batine u predsjednikovim rukama. (S Pantovčaka su se prošlog tjedna širili i spletkarski glasovi da iza pokvarenih “Novosti” stoji premijer Zoran Milanović, ali Josipović se nije usudio sukobiti s premijerom. Čak je naglo počeo ublažavati i svoje kritike Vladi, koje je intenzivno upućivao u protekla dva tjedna, procjenjujući valjda da su mu previše tri otvorene fronte – prema “Novostima” i SNV-u, prema Tomislavu Karamarku i prema Milanoviću.)

Svjedočili smo, ukratko, sedmodnevnoj demonstraciji Josipovićeve medijske sile, u čijem sastavu poslušno marširaju uglavnom isti koje je u svom arsenalu držao bivši premijer Ivo Sanader, no paljba iz svih raspoloživih sredstava nije ubila temeljno pitanje: zašto se, gospodine Josipoviću, već mjesecima toliko uzbuđujete na svaki javni spomen Marka Vojkovića i ZAMP-a? Zašto, jednostavno, ne objasnite svoju ulogu u vrtoglavom bogaćenju svoga prijatelja Vojkovića u poslu s vašim HDS-om?

Na taj bi način predsjednik sačuvao podosta energije i ostatke vjerodostojnosti, a svoj bi osvetnički karakter sačuvao od javnog demaskiranja. No sujeta, umišljaj o nadmoći i medijsko obožavanje pomutili su Josipoviću sposobnost zdravog rasuđivanja, pa mu slučaj Ive Sanadera, očigledno, služi kao uzor, a ne opomena.

Ne, ali zapravo – da

Logika sasvim nestaje kad se Josipović – uporno bježeći od pravog predmeta rasprave – iz maglovitih sfera iskonstruiranog političkog neslaganja spusti u iznošenje konkretnih neistina i plasiranje sitne zlobe, zlobe koja je proporcionalna njegovu političkom i ljudskom formatu. Predsjednik, naime, usput tvrdi da nije tražio ukidanje javnog financiranja “Novosti” na adresi koja je jedina meritorna za odlučivanje o tom pitanju, ali nekoliko pasusa dalje kaže ovako: “Kako to da u vremenima u kojima su propali mnogi mediji, ili su negdje na rubu propasti (‘Vjesnik’, ‘Nacional’, ‘Forum’…), jer su izloženi nemilosrdnim zakonima tržišta, kad mnogi novinari, na žalost, ostaju bez posla, baš jedino ‘Novosti’ i ‘Hrvatsko slovo’ uživaju državnu potporu?”

Josipović, dakle, kaže da nije tražio, ali zapravo traži da se obustavi proračunsko financiranje “Novosti”. Dovođenje u istu ravan “Novosti” i “Hrvatskog slova” trebalo je imati funkciju uvrede, pa kad čovjeka motivira želja da uvrijedi, činjenice bivaju poražene. “Hrvatsko slovo” i, primjerice, “Zarez”, financiraju se iz budžeta Ministarstva kulture, dok se “Novosti” – kao i više od dvadeset manjinskih listova – najvećim dijelom financiraju iz budžeta Savjeta za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske. Iscrpan popis dotiranih listova, s novčanim iznosima i opisom publikacije, stoji na web-stranicama spomenutog Vladinog tijela.

Misli li Josipović da bi, kad su već propali dnevnici i tjednici koje spominje, trebali propasti i manjinski listovi? I zašto bi trebali propasti? Samo zato što mu smetaju tekstovi u “Novostima” Josipović bi polio benzinom i zapalio sve što postoji na manjinskoj informativnoj sceni. Da je tome tako svjedoči i intervju Josipovićeva savjetnika Siniše Tatalovića u “Novom listu”: on o financiranju manjinskih glasila ne zna mnogo, razumije još i manje, no to mu nije prepreka za plasiranje teze da bi s dosadašnjom praksom trebalo raskinuti. Ne kaže, naravno, da bi to trebalo učiniti u povodu ljutnje njegova šefa.

Ručak u rezidenciji

Zašto Josipović, međutim, ne bi bio dosljedan, pa postavio pitanje zašto Hrvatska radiotelevizija uživa državnu potporu dok novine propadaju, a novinari završavaju na burzi rada? Ovakvog HRT-a ne bi, naime, bilo da nije pretplate koju, po zakonskoj prisili, plaćaju svi građani ove zemlje. U čemu je načelna razlika između financiranja HRT-a i “Novosti”? Nema razlike, ali Ivo Josipović ne želi vidjeti ni pedalj dalje od svojih osvetničkih ambicija.

Dežurni društveni komentatori, u pozi stalne objektivnosti koju zamišljaju kao matematičku sredinu između sukobljenih strana, koji formalno ne dovode u pitanje javno financiranje “Novosti”, imaju drugi problem: zašto se “Novosti” bave (i) općenacionalnim političkim i ekonomskim temama, a ne isključivo lokalnim srpskim folklornim društvima i sličnom “manjinskom” zanimacijom? Što bi, međutim, isti komentatori kazali kad bi Sabor, uvjetujući financiranje, propisao HRT-u o čemu smije govoriti, a o čemu ne smije? Proglasili bi to skandalom, ali skandaloznom ne smatraju zamisao da financijer sroči precizan popis tema kojima bi se ovaj list smio baviti, a da Vlada – po Josipovićevim uputama i po mjeri palanačkog poimanja svijeta – usput odredi i poželjnu nacionalnu strukturu redakcije “Novosti”.

Teško je povjerovati da sveučilišni profesori, nagrađivani publicisti i zvučna imena ovdašnje javne scene, na početku 21. stoljeća, zagovaraju izravni utjecaj političke vlasti na jedne novine, ali ovdje je doista tako, jer u Hrvatskoj može sve što se čini nezamislivim: Europapress holding, na čelu s J. Lovrić i M. Plešeom, može nekog drugog optuživati za bliskost sa Sanaderom, “Jutarnji list” može objavljivati pisma podrške predsjedniku Josipoviću, kao što je “Politika” nekoć objavljivala izraze narodne podrške Slobodanu Miloševiću, Sanja Mikleušević-Pavić može biti urednica Informativnog programa HTV-a, porezni dužnik D. B. (47) – vodeći izvršitelj poreznog dužnika N. P.-a (59) – može u brijunskoj rezidenciji ručati s predsjednikom Josipovićem, i to o trošku onih koji ne mogu izbjegavati plaćanje poreza, šef države, zajedno sa savjetnicima, može se javno hvaliti svojom fenomenalnom popularnošću u istraživanjima raspoloženja javnosti, isprazna zločestoća može postati stilski pravac u kojem su pojedini autori već sad postavili standarde teško dostižne budućim žurnalističkim naraštajima, šef države, usto, može u razmaku od pet dana prodanu nakladu “Novosti” smanjiti s devetsto na “par stotina” primjeraka, svjesno lažući u oba slučaja…

Svjedočimo, u suštini, potpunom diletantizmu u shvaćanju novinarstva kao profesije, i gledamo bijedna nastojanja mnogih ovdašnjih javnih persona da svoju privatnu netrpeljivost prema ovom listu, nekim njegovim autorima, pogotovo mrskim “feralovcima”, ili njegovu izdavaču, zaogrnu u teze koje ne mogu izdržati ni prvo logično potpitanje. Svjedočimo, također, karakternoj razgolićenosti Ive Josipovića koji bi u bici za rejting i slavu odsjekao glavu svakome tko odbije služiti tim nacionalnim svetinjama, ne shvaćajući da je pravu bitku – onu da bude državnik – nepovratno izgubio. Ako se jednom iskreno bude zapitao zašto je završilo tako kako je završilo, možda će mu od koristi biti replika iz filma “J. Edgar” Clinta Eastwooda: “Zanimljivo je kako popularnost, naročito ona koja priziva simpatije isključivo u svrhu slave, neizbježno vodi u zlo.”