Pokrajine

Porušeni nadgrobni spomenici, slomljene klupe i smeće na groblju u Donjem Daruvaru

Zapušteno pravoslavno groblje

Iako čelnici Daruvara ne bježe od odgovornosti, tvrdeći da komunalna tvrtka ima nalog uređivati groblja pod jednakim uvjetima, pa i održavati grobna mjesta za koja godinama nitko ne plaća naknadu, evidentna je razlika u održavanju katoličkog i pravoslavnog groblja

Na službenim internetskim stranicama Darkoma, komunalne tvrtke koja održava dva daruvarska groblja, nema nikakvih informacija o pravoslavnom groblju u Donjem Daruvaru. Navodi se tek činjenica da Darkom i o njemu “vodi brigu” i “obavlja pogrebne usluge”. S druge strane, o gradskom ili katoličkom groblju, kako ga još nazivaju, sve vrvi od podataka, od datuma prve sahrane i intenzivnog sađenje čempresa i borova do ukupne površine i postotka popunjenosti. Piše tu nešto i o budućnosti, o širenju prema željezničkoj pruzi, a posebno poglavlje posvećeno je održavanju i poslovima neophodnim za funkcioniranje groblja: redovna košnja šest do osam puta godišnje, redovno obrezivanje živice i ukrasnog grmlja, obrezivanje nasada čempresa, rušenje suhog i opasnog drveća, svakodnevno čišćenje i dezinfekcija odarnica i drugih prostorija… Doista, groblje izgleda gotovo besprijekorno, kako to i dolikuje takvim mjestima.

Osjetljivo pitanje

Na pravoslavnom groblju sasvim drugačija slika: smeće na hrpama, slomljene klupe, porušeni nadgrobni spomenici, oštećena kapija i ostali prizori nedovoljne brige o mjestu posljednjeg počivališta srpskog stanovništva daruvarskog kraja.

– Više puta sam upozoravao na grozno stanje groblja u Donjem Daruvaru. Uvijek bih dobivao odgovor da će se urediti i da ne bi smjelo biti razlike u pristupu uređenju jednog i drugog groblja. Ovog proljeća su doista nešto i radili: ofarbali su ogradu i srušili breze, čime zapuštenost groblja još više dolazi do izražaja – kaže Branko Kovačić, gradski vijećnik i predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Daruvara.

Daruvarski gradonačelnik i predsjednik skupštine Darkoma Dalibor Rohlik ističe da komunalna tvrtka ima nalog uređivati groblja pod jednakim uvjetima, pa čak održavati grobna mjesta za koja godinama nitko ne plaća naknadu. Priznao je da ne zna kakvo je točno trenutno stanje u Donjem Daruvaru jer ga rjeđe posjećuje, što ne čudi budući da se na tom groblju u prosjeku obavi tek desetak ukopa godišnje, a na gradskom stotinu.

– Ne bježim od odgovornosti, jer groblja su mjesta koja moraju biti uređena. Razgovaramo o programu sanacije i vjerujem da će vrlo brzo on biti realiziran – kaže Rohlik.

Damir Lneniček, rukovoditelj Radne jedinice komunalnih službi Darkoma, ističe kako kvaliteta održavanja oba gradska groblja ovisi i o količini novca koji se iz gradskog proračuna izdvaja za te namjene i postotku plaćanja grobne naknade.

– Manje je sredstava, manje je i radova, nema većih investicija, ali novac ne bi smio biti prepreka uređenju groblja, jer su ona naše kulturno-povijesno dobro. Od približno 500 grobnih mjesta na pravoslavnom groblju, 170 je posve napušteno. Za njih se ne plaća naknada niti ih itko obilazi, pa ipak o njima brinemo, baš kao i o židovskom groblju. Na gradskom groblju je došlo do klizanja tla i već dvije godine, zbog nedostatka novca, ne možemo riješiti taj problem. No, održavanje groblja u Donjem Daruvaru je posebno osjetljivo pitanje i ne možemo to tako uspoređivati – izjavio je Lneniček, dodavši kako je u posljednjih godinu i pol ipak došlo do pomaka, jer se pravoslavno groblje sada obavezno kosi svaka tri tjedna.

Složio se da porušeni nadgrobni spomenici i hrpa smeća ne daju lijepu sliku o groblju. Međutim, pojedini radnici Darkoma odbijaju poslušnost, ne žele čistiti pravoslovno groblje ili to, ako već moraju, čine gunđajući. Darkom je, prije nešto više od godinu dana, na sebe preuzeo i odgovornost za dva srušena nadgrobna spomenika koji ni do danas nisu sanirani.

Čija je krivnja?

– Groblje je pogodno mjesto za okupljanje mladih, koji tamo nesmetano mogu piti i pušiti. Posumnjao sam da su za jednog takvog druženja srušili dva spomenika i to sam prijavio policiji. Kasnije sam vidio da je na spomenicima prelijepljen papir sa zaštitnim najlonom i porukom: “Porušio Darkom”. Mislim da je riječ “porušio” neprikladna jer spomenici se ne ruše, i ne vjerujem da su to oni učinili. Trebalo je zaštititi nečiju djecu, pa je bilo najlakše krivnju prepustiti Darkomu – smatra protojerej Luka Bosanac, koji je ustvrdio da činjenice dokazuju kako se dva daruvarska groblja ne održavaju na istovjetan način.

Groblje u Donjem Daruvaru nije ograđeno sa svih strana, pa je moguć nesmetan pristup životinja i neželjenih posjetitelja. I tamo gdje postoji, žica je strgana, zidovi kapije su oštećeni već godinama tako da se vrata ne mogu postaviti, a kovana ograda, inače vrijedan spomenik kulture, propada zbog nebrige.

– Na groblju ima vrijednih umjetničko-povijesnih spomenika koje bi valjalo registrirati i sačuvati od daljnjeg propadanja i devastiranja. Inicijativu bi mogli dati crkva, grad ili Ministarstvo kulture. U nekim mjestima crkva je zatražila, a Ministarstvo kulture odobrilo da se neki spomenici zaštite. Crkva bi bila dužna brinuti se o njima i plaćati pristojbe. Volio bih da smo mi vlasnici groblja, vjerujem da bismo ga bolje održavali – kaže otac Luka.

Groblju treba proširenje

Nema pouzdanih podataka o prvim ukopima na pravoslavnom groblju u Donjem Daruvaru. Pretpostavlja se da je groblje oformljeno izgradnjom crkve Svetih otaca Prvog Vaseljenskog sabora 1756. godine. Prema riječima protojereja Luke Bosanca, to bi moglo biti godinu prije ili kasnije. Na groblju nisu sahranjivani samo pravoslavci, već i katolici, a ima i nekoliko grobova s antifašističkim spomenicima.

Grobljanski hram Svete velikomučenice osvećen je 6. kolovoza 1914. Hram je Crkvenoj općini daruvarskoj poklonio Isidor Dobrović uz obavezu da se svake godine na dan Svete velikomučenice Hristine drži sveta liturgija i da se pritom spomenu preminuli članovi porodice Dobrović. Groblje se prostire na pet tisuća četvornih metara i sve je manje prostora za nova grobna mjesta.

– Nedavno smo imali velikih problema naći mjesto za ukop jednog našeg prijatelja, pa hitno trebamo razmišljati o otkupu dvije parcele uz groblje – predlaže Branko Kovačić.

Gradonačelnik Dalibor Rohlik kaže da su već obavljeni razgovori s Udrugom antifašista kako bi se uređenjem dijela na kojem su sahranjeni poginuli partizani dobilo nekoliko mjesta.

– Službeni prijedlog za proširenje groblja još nismo dobili, ali o tome svakako moramo voditi računa – zaključuje Rohlik.

Goran Gazdek

U posjeti manastiru Presvete Bogorodice Trojeručice u Donjem Budačkom

Prvi manastir na Kordunu

Godine 2007. episkop gornjokarlovački Gerasim parohijski hram Svetih apostola Petra i Pavla te prateće objekte proglašava manastirom Presvete Bogorodice Trojeručice. “Ovo je prvi manastir na Kordunu i do sada je opravdao svoju ulogu”, kaže iguman Naum Milković

Gornjokarlovačka eparhija Srpske pravoslavne crkve ima u svom sastavu četiri manastira: Gomirje, Medak, Komogovinu i onaj najmlađi, manastir Presvete Bogorodice Trojeručice u Donjem Budačkom kraj Krnjaka. Ideja da se u tom mjestu formira manastir datira negdje od 2005. Godine 2007. episkop gornjokarlovački Gerasim parohijski hram Svetih apostola Petra i Pavla te prateće objekte proglašava manastirom Presvete Bogorodice Trojeručice, posvećenim čudotvornoj ikoni koja se slavi 25. jula.

Pravoslavni Srbi naseljavaju se u Gornji i Donji Budački negdje oko 1685, i to kao graničari koji brane prodore Turaka prema Austrijskom Carstvu. Došle su 284 porodice sa 2.784 člana. Prva pravoslavna bogomolja na tom području izgrađena je, pretpostavlja se, negdje početkom 18. vijeka. Sadašnja mjesna crkva Svetih apostola Petra i Pavla u Donjem Budačkom, najviše zahvaljujući nekadašnjem vladiki Simeonu i svešteniku Dušanu Puškaru, izgrađena je, osvećena i stavljena u bogoslužbenu upotrebu 1963. Bila je uništena u Drugom svjetskom ratu, a znatno je oštećena i u ratu devedesetih, no krajem te decenije, zahvaljujući Dušku Spasojeviću, prvom pravoslavnom svešteniku koji je došao u Karlovac nakon rata, krenulo se u obnovu parohijskog hrama i doma.

Inače, manastir je smješten između potoka Radonje i rijeke Korane, u predivnom krajoliku Korduna, koji svojom konfiguracijom, kako kaže vladika Gerasim, neodoljivo podsjeća na šumadijske predjele. Manastir je oaza mira i tišine, iako je smješten tek nekoliko stotina metara od državne ceste D-1 koja vodi prema Plitvicama.

U manastiru su pored starješine, igumana Nauma Milkovića, još dvojica monaha i jedan iskušenik. Tako zatičemo Dragana Marčića iz Mrkonjić Grada, koji je završio prvi razred Bogoslovije u manastiru Krka, a ovdje je na upoznavanju sa svime što ga sutra čeka.

Manastir se rasprostire na 30.000 četvornih metara. Riječ je o pravoj maloj ekonomiji. Tu je voćnjak, gaje se sve potrebne ratarske kulture, pa se od osnovnih prehrambenih artikala malo toga kupuje. Uzgajaju se jeleni i srne. Ima i ptica, a uz manastirsku crkvu nalaze se tri grobnice, u kojima nakon ekshumacije počivaju trojica bivših karlovačkih vladika, Lukijan Mušicki, Jevgenije Jovanović i Maksimilijan Hajdin. Stari parohijski dom odnosno konak ima dvije sobe, a novi pet soba, trpezariju i ostale potrebne prostorije. Tu je i velika cisterna sa plinom, pa je i grijanje riješeno. Slava manastira je 25. jula, a pored mohana o posjedu se brinu stanovnici i jedan čovjek zadužen za hranjenje životinja.

Manastir, koji se počeo graditi 2005, većim je dijelom završen. Još se planiraju izgraditi i urediti neki prateći objekti, poput biblioteke. Procjenjuje se da je do sada utrošeno oko milion kuna, a da je manastirska crkvica vrijedna oko 200.000 kuna. U financiranju su sudjelovali sama crkva, Republika Srbija, ljudi iz Srbije, domaći ljudi i općina, koja je asfaltirala puteve. Kordun prije nije bio naklonjen crkvi, pa pitamo kako je sada.

– Odaziv ljudi je dobar. Nema više slučajeva da se odbija primiti sveštenika u kuću. Postoji tradicija dolaska u crkvu i obilježavanja crkvenih praznika. Ljudi nam pomažu, ali i mi pomažemo ljudima i uvijek ćemo to činiti, no mora se znati da nismo humanitarna ustanova i da nemamo neograničena sredstva. Dakle, pomak u prihvaćanju crkve je prisutan. Ovo je prvi manastir na Kordunu i do sada je opravdao svoju ulogu i pomaknuo svijest ljudi – kaže iguman Naum Milković, porijeklom iz Drvara.

Milan Cimeša

Komemoracija kod Klečke jame

Žrtve ne smiju biti zaboravljene

Na jednom od više stratišta na području Ogulina, u Klečkoj jami, sredinom 1941. život su izgubile 453 osobe. Hladnim oružjem ubili su ih ustaše, prema tada važećim zakonima NDH, samo zbog njihove drugačije nacionalne i vjerske pripadnosti.

Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Ogulina, u saradnji sa Srpskom pravoslavnom crkvom, organiziralo je komemoraciju i parastos za te žrtve. Parastos su služili ogulinski paroh Milan Simić i paroh iz Drežnice Miloš Orelj. Komemoraciji su prisustvovali predstavnici karlovačkih i županijskih antifašista, na čelu sa Mirkom Miladinovićem i Josipom Boljkovcem. Bili su prisutni i konzulica Republike Srbije iz Rijeke Mirjana Milenković, građani Ogulina i potomci žrtava, karlovački dožupan Milenko Rebić, Đuro Zatezalo, Čedomir Višnjić, predsjednik SKD-a “Prosvjeta”, i Saša Milošević u ime SNV-a.

Zločin u Klečkoj jami dugo nije bio komemoriran. Spomenik postavljen nakon Drugog svjetskog rata nije bio održavan, a 1991. je uništen. Ogulinski Srbi dostojno su uredili okoliš oko Klečke jame. Da nije bilo tako, tom se stratištu uopće ne bi moglo prići. Raskrčen je put od oko tri kilometra, koliko se mora pješačiti do same jame. Radilo se i na čišćenju područja od oko 400 kvadrata oko same jame.

– Nema te jame koja može sakriti istinu. Uvijek sve iziđe na vidjelo. Oni koji ubiju tijelo, ipak ne mogu ubiti dušu – kazao je paroh Miloš Orelj.

– U Ogulinu je bilo više stratišta i mi ćemo ih sve obilježiti. Krpelska draga, Galge i druga. Mi smo potomci tih žrtava i ne smijemo ih zaboraviti – kazao je zamjenik ogulinskog gradonačelnika Siniša Ljubojević.

Neven Ivošević, predsjednik VSNM-a Grada Ogulina, pročitao je dio iz male publikacije historičara Đure Zatezala, koji je u svom govoru podsjetio na to da je i Hitler bio informiran o razmjerima zločina ustaša. Josip Boljkovac govorio je o svom učestvovanju u dizanju ustanka, opet naglasivši da su prve dvije godine rata na Baniji, Kordunu i u Lici najveće žrtve dali upravo Srbi.

M. Cimeša

Dragan Gagulić iz Bobote mogao bi da zaseni mnoge fudbalske majstore ponikle na istoku Hrvatske

Igra srcem i dušom

Neosporni talenat, zavidna tehnika u kojoj podjednako koristi i levu i desnu nogu, predani rad, pohvale svih trenera – sve su to predispozicije da Dragan jednog dana zaista uspe. “Ja samo, pored škole, radim ono što volim i u čemu uživam. Šta će sutra biti, ne znam”, skromno kaže ovaj 12-godišnjak

Sa šest i po igrao je protiv klinaca od 14 godina, i to na Marakani, protiv beogradske Crvene zvezde. Danas, sa svojih 12, loptu žonglira 2.102 puta! Od bobotskog Borca za kratko vreme postaje kapiten svojeg godišta u nogometnoj akademiji Krpan-Babić u Osijeku, a potom i reprezentacije Osijeka. Dragan Gagulić iz Bobote odlučan je da zaseni mnoge fudbalske velemajstore ponikle na istoku Hrvatske. On čini svoje, a ako postigne maksimum, onda će se i zvezde osmehnuti.

Prve fudbalske korake trči u seoskom klubu Borac iz Bobote pored Vukovara, gde živi sa roditeljima i gde uspješno polazi sedmi razred. Svoje je ime, uz imena ostalih vršnjaka, upisao u anale kluba koji je nedavno proslavio 80 godina: kao predvodnik generacije podigao je pobednički pehar namenjen šampionu Vukovarsko-sremske županije u kategoriji petlića. I to u konkurenciji klubova sa prvoligaškim renomeom. Draganov Borac bio je tako ispred vinkovačke Cibalije, Vukovara ’91, Otoka, Iloka, vukovarske Vuteks-Sloge. Stručni ljudi, koji su u fudbalu duže nego što Draganovi roditelji Branislav i Nataša imaju godina, proglasili su ga najboljim igračem turnira. Najboljim golgeterom nije ga trebalo posebno proglašavati, jer to logično dolazi nakon što je najviše puta zatresao protivničku mrežu: u 18 utakmica 35 golova, što teško postižu i najveće zvezde svetskog fudbala.

Kapiten generacije 2000.

Dragan se uspešno nosi i na internacionalnoj sceni. Iza njega su uspesi na međunarodnim turnirima u Nišu i Kladovu, na državnom prvenstvu Srbije za kategoriju petlića. Maleni Borac i još manja Bobota u konkurenciji Niša, Zemuna, Čačka, iza kojih stoje profesionalne fudbalske škole, ulazi u polufinale. Gagulić postaje najbolji strelac (u sedam utakmica sedam golova) i igrač turnira.

I naravno, ubrzo postaje meta lovaca na talente. Mnogi nude sve i svašta, prepoznajući u malenim nogama pravi dragulj, koji samo treba izbrusiti kako bi postao prava desetka, kakva je gotovo iščezla sa ovdašnjih i svetskih travnjaka. Naravno, ima i onih kojima brza zarada nije prioritet, već interes deteta kroz polagani rad i stručni nadzor. Interesuju se vinkovačka Cibalija, Vukovar, klubovi preko granice Hrvatske… Iako je postignut načelan dogovor sa Vinkovčanima, presudilo je to što je Dragan kao posuđeni igrač odigrao turnir za osječku fudbalsku akademiju Krpan-Babić na prijateljskom turniru. Ali kakvom turniru: Dinamo, Hajduk, Osijek, novosadska Vojvodina, Sporting iz Lisabona! Na prvoj utakmici postiže pobedonosni pogodak protiv Novosađana, čime si cementira ostanak na osječkoj akademiji, koja slovi za najjaču ne samo u Slavoniji, nego i van okvira Hrvatske.

Danas je tako kapiten generacije 2000. godišta. Neosporni talenat, zavidna tehnika u kojoj podjednako koristi i levu i desnu nogu, što je danas retkost, predan i marljiv rad, smisao za asistencije, čime iskazuju crtu nesebičnosti, pohvale svih trenera koje je do sada imao – sve su to bitne predispozicije da Dragan zaista uspe. A da bi to i on želeo svedoči slika koja se gotovo svakodnevno viđa na mesnom igralištu u Boboti. Naime, kada dođe sa zvaničnog treninga iz Osijeka, Dragan i dalje vežba slobodnjake i penale te trči krugove.

U svemu pomno prati upute svog strica i ujedno prvog trenera koji ga je uveo u magični svet fudbala – Nikole Nikice Gagulića, koji je u onoj državi dogurao do reprezentacije Hrvatske kadetskog uzrasta.

Ne žele da sagori

– Svi želimo da se i dalje igra fudbala, što on od srca i čini. Ne želimo da ga već u ovom uzrastu opteretimo rezultatima i budućnošću, pa da sa 16-17 godina, kada se počinje gledati rezultat, već sagori. Ni njegovi roditelji ni treneri nisu skorojevići, koji svoje dete već vide u Barceloni ili Relau. On je i dalje dete, koje treba da igra punom dušom i srcem – kaže Nikica Gagulić.

Večita dilema kod klinaca – Zvezda ili Partizan – za Dragana je odavno rešena. Zvezdaš definitivno, iako kaže da najviše voli da postigne gol upravo vršnjacima iz svog omiljenog kluba, što je do sada i uspevao. I njegov otac Branislav i stric Nikica vatreni su zvezdaši. Kao i sestra od strica, Milica, koja ljubomorno čuva dres dobiven od kućnog prijatelja Gagulića, proslavljenog Zvezdinog internacionalca Dušana Baste.

Pošto je Dragan rođen u Zagrebu, da li razmišlja o Dinamu?

– Daleko je to. Ja se samo igram i uživam u tome. Šta će sutra biti, ne znam. Ja samo, pored škole, radim ono što volim i u čemu uživam – priča pomalo sramežljivo Dragan.

Nije isključeno da će kroz koju godinu Bobota, sremsko selo poznato po tovu svinja i vilama kojih se ne bi posramila ni metropola, biti poznato i po fudbaleru Draganu Dadi Gaguliću.

Nakon operacije prvo pitao za trening

Pre nepunu godinu dana Dragan je imao operaciju slepog creva. Iako rutinski zahvat, jasno je da on u tom uzrastu rađa sumnje i dileme. Međutim, po buđenju iz anestezije Dragan je zabrinute roditelje i doktora odmah pitao kada će moći nastaviti trenirati. I to svedoči o njegovoj predanosti i želji da uspe u onome što najviše voli.

Boro Rkman

Baranja beleži trend pojačanog dolaska turista

Biser kontinentalnog turizma

U prvih sedam meseci ove godine turistički zaposlenici zabeležili su 27 odsto više dolazaka i 28 odsto više noćenja na području koje pokriva Turistička zajednica Baranje

Kontinentalni turizam u Baranji definitivno je in, o čemu najbolje svedoče brojke. U prvih sedam meseci ove godine baranjski turistički zaposlenici zabeležili su 27 odsto više dolazaka i 28 odsto više noćenja na području koje pokriva Turistička zajednica Baranje. Iako su te brojke za direktora TZ Baranja Nenada Bračuna na neki način iznenađenje, one nisu sasvim neočekivane, jer se računalo na značajniji pomak. Zasluge za dobre brojke pripadaju i turističkim subjektima, koji sve više ulažu u marketing i poslovanje.

Govoreći o strukturi turista koji posećuju Baranju, ova je turistička godina karakteristična po tome što je, za razliku od prethodnih, zabeležen trend sve većeg dolaska inostranih turista. Do pre par godina taj je postotak bio debelo na strani domaćih gostiju, koji su činili čak 80 odsto, dok je ove godine zabeležen značajniji broj dolazaka inostranih turista, koji su za svoju destinaciju mahom birali etno selo Karanac. U tom selu, koje je pionir etno turizma u Baranji, boravili su Englezi, Amerikanci, Poljaci…

Jedna od velikih prednosti kontinentalnog turizma jeste činjenica da turistička sezona traje svih 365 dana u godini, ali i tu vrede neka nepisana pravila. Špica sezone počinje u aprilu i traje do početka jula, potom se nastavlja od septembra do decembra. Juli i avgust i nadalje su meseci u kojima se turisti više opredeljuju za odlazak na more, ali i u tim su mesecima zabeleženi pomaci nabolje, pa tako Baranja postaje alternativa moru. Za očekivati je da će gore spomenute brojke biti još i bolje, jer će nastavak lepog vremena i niz manifestacija u Baranji do kraja septembra sigurno još privući brojne goste.

– Mislim da ćemo čak malo povećati postotak koji smo zabilježili u prvih sedam mjeseci. Do kraja godine na području TZ Baranja možemo očekivati 30 posto više noćenja u odnosu na prošlu godinu, a sukladno tome za očekivati je i veći broj dolazaka turista u istom postotku – optimističan je Bračun.

Nažalost, baranjskim turističkim zaposlenicima ne ide u prilog preklapanje manifestacija, no imajući u vidu da su i “Jesen u Baranji” i “Etno susreti u Bilju” na vrlo visokoj razini, za nadati se da će obe privući brojne goste.

U TZ Baranja već sada razmišljaju o sadržajima koji će sledeće godine privući još više gostiju.

– Iako se svake godine pokreće dosta turističkih projekata, radimo na tome da se pokrenu turističke atrakcije i sadržaji, jer upravo će oni biti najbolji saveznik većem broju smještajnih kapaciteta. Paralelno ćemo krenuti i sa promocijom kompletnog baranjskog turizma putem pametnih mobilnih telefona, preko kojih će gosti na svim značajnijim objektima u Baranji moći dobiti sve informacije na više jezika. Nastavljamo i sa dobrom praksom promocije putem interneta, a pokušat ćemo pogurati i najznačajnije manifestacije da iz lokalnih prerastu u regionalne – kaže Bračun.

Osječko-baranjska županija vodeća je u Hrvatskoj po kontinentalnom turizmu, a upravo je Baranja biser županije. S obzirom na kontinuirani rast turizma, ne bi bilo nikakvo iznenađenje da se ova regija već za godinu-dve nađe uz bok Osijeka. Meteorolozi kažu da će i u septembru biti lepo vreme, pa ako vam je ostalo nešto godišnjeg odmora, vidimo se u Baranji.

Zoran Popović

Proslava Preobraženja Gospodnjeg

Nezaobilazni narodni zbor u Veljunu

I ove je godine u Veljunu obilježen veliki pravoslavni praznik Preobraženja Gospodnjeg. Okupio se izuzetno velik broj ljudi sa Korduna, iz Karlovca, Zagreba, Rijeke, Novog Sada, Beograda, Banja Luke, Slovenije, Italije, Ontarija u Kanadi, sa Floride… Narodni zbor kod ruševina stare crkve započeo je oko podneva i potrajao do ranih jutarnjih sati. U novoj, još nedovršenoj crkvi, svečanu liturgiju služio je paroh Željko Vidaković.

Vidjeli smo Miletu Stipića iz Veljuna, bivšeg predsjednika mjesnog odbora i bivšeg predsjednika veljunskog SDSS-a, Milosava Kuljanina, predsjednika SDSS-a u Općini Barilović, Radu Kosanovića, predsjednika VSNM-a Karlovačke županije, Nikolu Arbutinu, načelnika Općine Dvor, kao i poznatu karlovačku atletičarku Milicu Blagojević, koja je nastupala u bacačkim disciplinama. Više je puta bila najbolja kopljašica u Hrvatskoj i među boljima u Jugoslaviji, dva je puta bila izabrana za sportašicu Karlovca, ali se u pregledu najboljih karlovačkih sportaša i sportašica uopće ne spominje.

M. Cimeša

Stogodnjak (125)

24. 8. – 31. 8. 1912: list “Zastava” piše: “Osečkoj ‘Narodnoj obrani’ javio se Svetozar Pribićević, da je izmišljena vijest o njegovu povlačenju sa političkog polja, da prilikom pregovora takav zahtev nije niko postavio, a i da ga je postavio, on se ne bi mogao ozbiljno uzeti. Radikalna je stranka baš s njim vodila pregovore. Istina je da s naše strane nije postavljen zahtev o povlačenju Svetozara Pribićevića…”

* Pravoslavna bogoslovija u Karlovcima obavještava da nova školska godina počinje 9. (22.) rujna i da će u nju biti primljeno samo 25 novih pitomaca. Molbi za upis treba priložiti pismenu dozvolu svoga dijecezanskog episkopa, kojom se kandidat pripušta izboru. Zatim kršteno pismo, svjedodžbu o položenom gimnazijskom ispitu zrelosti, svjedodžbu od paroha o religiozno-moralnom vladanju i liječničku svjedodžbu o cijepljenju protiv velikih boginja. Kandidati iz Hrvatske i Slavonije moraju priložiti još i semestralne svjedodžbe za 7. i 8. razred srednje škole. “Primljeni pitomci imaće zatim u roku od deset dana podneti upravi od svoje strane i strane svojih roditelja ili skrbnika potpisani revers, u kom se obvezuju da će po svršetku bogoslovskih nauka najduže za dve godine stupiti u sveštenički čin i u dijecezi, za koju budu primljeni, bezuvjetno najmanje pet godina služiti kao sveštenici. Ako pak svojom voljom ili svojom krivicom u seminaru ili po svršetku bogoslovskih nauka ne bi ostali… sav potrošeni novac na njih moraju vratiti. Pitomci su dužni pri dolasku u zavod doneti i celog svog boravka u njemu neprestano na broju imati: 8 košulja, 6 gaća, 12 ogrlica, 12 pari manžeta, 12 maramica, 7 ubrusa, 12 pari čarapa ili obojaka, te četkicu za zube, čašu, četku za haljine, četku za obuću, kišobran i jedne papuče…” stoji u pismenim uvjetima za upis kandidata na bogosloviju.

* Ljuba (Mane) Trbojevića iz Korenice rodila je trojke – tri zdrave djevojčice, svaka težine nešto veće od dva kilograma. Porod je bio vrlo težak, jer se Ljuba za vrijeme njega onesvijestila, a i položaj djevojčica u maternici bio je nepravilan. Srećom, u pomoć je priskočio mladi mjesni doktor Sužnjević, spasivši majku i sve troje djece od sigurne smrti. Ljuba je puna dva dana poslije poroda bila u nesvijesti, a kad se osvijestila opet je pala u nesvijest, vidjevši da je rodila – trojke!

Đorđe Ličina