Politika bez politike

Nešto treba poduzeti, i to odmah, ne želimo li biti samo gledaoci u stvari vlastite propasti – rečenica poput ove nisu puni samo tzv. masovni mediji, već i nastupi političara, naročito trenutno opozicijskih stranaka. Ovih dana se, doduše na rubu medijskog mainstreama, analitičarima u Hrvatskoj omilio čak i francuski socijalist Francois Hollande. Ovdje ga uzimaju za primjer odlučnog ljevičara, u kojega bi se SDP trebao ugledati. I zbilja: spram “poduzetnosti” ove naše najveće stranke mlaki Francuz je uzor političkog dinamizma. A što on čini? Pa kombinira tzv. mjere štednje s tzv. razvojnom politikom. A to znači da osim što smanjuje plaće u javnoj upravi i sektoru državnih usluga, što ih prestrukturira na način grubog kresanja i potrebnog i nepotrebnog, provodi i politiku progresivnog oporezivanja (što ste bogatiji, porezna stopa vam je veća) i još nekih elemenata veće (re)distributivne pravde. A sve to zato da pokrene novi investicijski ciklus, a time i zapošljavanje.

Uspijeva li u tome? Pa baš i ne, pošto pokretanje novog proizvodnog ciklusa i u Francuskoj, koja je poznavala uspješna velika poduzeća u državnom vlasništvu, ipak presudno i sve više (kao i svugdje u EU-u), ovisi o privatnoj poduzetničkoj inicijativi. A nje, usred globalnog fenomena tendencijskog pada profitne stope, što je drugo ime za krizu, u privredi – nema. Usprkos mjerama ili baš zato što su one polovične, kapitalizam je u vremenu financijalizacije, u svojim pogubnim posljedicama po većinu ljudi (o prirodi da i ne govorimo), ublažen. Ali to je daleko od preokretanja trenda. Daleko od ostvarenja želje da se ulaže u “zdravu”, “razvojnu” privrednu proizvodnju, a ne u sferu “beskonačne” cirkulacije profita. I što onda francuskoj socijalističkoj vlasti, osim da se bori za reformu EU-a, preostaje? Pa to da novac koji je “uštedjela” raznim mjerama restrikcija u tkivo nekada socijalne države, u najboljem slučaju “investira” u nova radna mjesta u istom tom, za sve krivom, ali sada prestrukturiranom, tercijarnom sektoru. Da razvija “industriju” liječenja od posljedica propadanja socijalne države. A to je vrlo ograničeno polje napretka.

Pa ipak se francuska politička scena s pravom može pretpostavljati hrvatskoj, kao za nju nedostižnim uzorom. Ma koliko sam taj uzor ne izlazio iz hegemone šablone varanja stanovništva istinom. Iako, svima je jasno, vlasti u te dvije zemlje nisu u istom položaju. One nemaju, kako se to danas nesvjesnom upotrebom vojno-taktičke terminologije u politici kaže, isti manevarski prostor. Jedna, ona francuska, bori se da (p)ostane subjekt u stvari uređenja evropske, pa onda i globalne kuće. Druga, hrvatska, gura se da ispuni sve želje euroatlantskih centara moći na stvari svoga realnog razvlaštenja, koje zove “integracijom”.

Nevolja s našom varijantom amerikaniziranog dvovlašća – smjenjivanja, do u lošu beskonačnost, na vlasti HDZ-a i SDP-a – jest u tome što naše postpolitičke stranke, poput svojih originalnih uzora, ne vjeruju bezostatno ni u što osim moći i novca, kao ultima ratio svake, pa onda i svoje vladavine. No, takva vjera nema sasvim iste posljedice u centru i na (polu)periferiji svjetskog sistema. Iako sada većina strada posvuda. Jer, sasvim banalno, moć američkog (točnije: od američke vlasti kontroliranog) novca u SAD-u se – koji otvoreno govori da ima najbolju vlast koja se može kupiti – itekako osjeća i priznaje. Dok je moć (i porijeklo) novca, u pozadini “naše” vlasti – koja vrši jurisdikciju nad ovim društvom za račun drugog društva – još manje transparentna. Cinik bi rekao, u stilu hegemonog “nacionalističkog” diskursa: ovdje je tome tako (uz socijalističku iznimku) od stoljeća sedmog, pa ima istine u ideologemu političke kaste da se ona evropskim integriranjem, nakon za svjetsku buržoaziju traumatskog iskustva Jugoslavije, “vraća kući” ili “tamo gdje je oduvijek pripadala”.

Upotrijebimo li razlikovanja koja u svojoj studiji o potrebi ponavljanja Lenjinove geste uvodi slovenski filozof Slavoj Žižek, možemo reći kako se rascjep društva, pa onda i države, na “čistu” ekonomiju i “čistu” politiku, isti onaj rascjep koji su realni socijalizmi, na kraju neuspjelo, pokušali prevladati, sada sve više ponovno pokazuje fatalnim. Želja da se sprovede neka “normalna” reforma, kao nadomjestak za zabranjenu “normalnu” revoluciju (a takve, bez porasta rizika koji prati potragu za spasom, nema), pokazuje se nemogućom. Oni koji preziru utopiju, u ime svoje navodne političke realističnosti, a sve navodno u službi ekonomije i njenih objektivnih zakonitosti, zapadaju u vulgarni utopizam najgore vrste (korisno je ovdje vratiti razlikovanje utopijskog i utopističkog na kojem je inzistirao “zaboravljeni” marksistički filozof Ernst Bloch). Postpolitika, koja se očituje i u naglašenoj želji da se obnašanje vlasti izjednači s menadžerskim upravljanjem proizvodnjom (Čačićev sindrom), upregla se tako – naročito u “socijalnodemokratskoj” varijanti vladavine SDP-a (koja je opet samo tipičan produkt šireg postkomunizma) – direktno u službu reprezentiranja kapitala uopće. Što otvara mogućnost za fatalno produbljivanje rascjepa u političkom polju, u kojem će sada “konzervativni” HDZ moći sebe predstavljati kao zaštitnika cjelokupnog stanovništva od zlog dvora u službi svjetskih, ne samo političkih, već i ekonomskih, moćnika.

Nelagoda za istinsku ljevicu ide iz spoznaje da u toj kritici postoji moment istine (pa su po tome radikalno lijevi i “radikalno” desni jednaki). No, izlaz iz te nelagode (tj. širenje spoznaje da šovinistička desnica nije istinski antikapitalistička, već da se samo bori za određene posebne frakcije buržoazije) moguć je nepristajanjem na ucjenu. Na ucjenu da se bira “manje zlo”. Na ucjenu da ne smijemo kritizirati neoliberalizam (jer o njemu je ovdje riječ), jer da time pomažemo protofašističkoj desnici. A to u našem kontekstu znači vlast SDP-a umjesto vlasti HDZ-a. Jer da je njegova postpolitika ipak globalna, pa u smislu “kulturnoga kapitalizma”, kao kolateralnu korist, uz nesmetan protok svjetskog kapitala, ipak isključuje ekstremne oblike šovinizma, ksenofobije itd. i sl. Tu bismo se mogli zapitati, kao nekada kritičari socijalizma: možda je to i točno (a često nije, jer što je antimanjinska hajka zamrznutog SDP-ovca Josipovića?), ali pod koju cijenu? Propasti od neimaštine, a ne od duhovne obnove?

Zato moramo raskrinkavati postpolitiku, tu zamjenu svake političke idejnosti, bezočnom (a običnom) osobnom i stranačkom korisnošću bez obzira na svaku istinsku politizaciju, ma gdje se pojavila. Konkretno, u nametanju izbora između SDP-a i HDZ-a moguće je reći: ne hvala! Oba ta zla su gora. Ljevica mora tražiti istinski treći put. A to znači ne onaj “moderne socijaldemokracije”, koja je postala neoliberalna. Već onaj između parlamentarnog stranačkog života kakav je sada, s jedne, i društvenih pokreta u nastajanju, ne na kraju i onog radničkog, s druge strane. Da radnici nemaju svoju vlast, a mogli bi je imati – to može biti politički program onkraj (post)politike svih, pa i “socijaldemokratskih” identiteta. Da, nešto treba poduzeti, i to odmah, ne želimo li biti samo gledaoci u stvari vlastite propasti. No, to ne može biti politika bez politike, tj. revolucija bez revolucije.