Prava manjina – u razvoju

Neki će Vas nazvati saborskim doajenom, jer otkako je hrvatske neovisnosti propustili ste sudjelovati u samo jednom saborskom sazivu. Ovo Vam je šesti mandat pa ćete, s obzirom na to golemo iskustvo, najbolje moći usporediti ovu instituciju iz 1992. godine s ovim što imamo danas.

Optimizam pamćenja sugerira mi da vam kažem kako je nekada bilo puno bolje nego danas, ali naravno da nije tako. Iskreno rečeno, mislim da liberalna demokracija, kakva god ona bila, mora slijediti određena pravila, koja su, manje ili više karikaturalno slična u svim demokratskim zemljama. U dvadeset godina, kao član institucije koja bi trebala raspravljati i donijeti zaključke, bio sam jedva par puta svjedok situacije u kojoj su se stajališta bitno promijenila na osnovu rasprave. Drugim riječima, sve bi bilo gotovo identično i bez sjednice jer se sve odvijalo unutar stranaka ili, rjeđe, koalicije. Jedino što bih mogao naglasiti kao razliku između 1992. godine i današnjeg vremena je to da su naše plaće tada bile skromne i nikakvih posebnih privilegija nije bilo, što znači da se tada u politiku nije ulazilo iz nekih ekonomskih razloga. Osim toga svi su raspravljali , “minutaže” nije bilo i moglo se replicirati u bilo kojem trenutku, koliko puta i koliko dugo si htio. Unatoč tome, točke su trajale više-manje kao danas, što znači da svaki predmet rasprave ima svoj tijek, svoje prirodno trajanje, bez obzira na poslovničke trikove. I zamislite, u Tuđmanovo doba, barem do 1994. godine, zastupnička pitanja postavljana svaki tjedan, u srijedu ujutro, i oni koji nisu dolazili na red, imali su priliku nastupati sljedeće srijede.

Ekonomsko zbližavanje

Ovih dana imali ste priliku susresti se s talijanskim predsjednikom Giorgiom Napolitanom i ministrom vanjskih poslova, Giulijem Terzijem di Sant’Agatom. Jeste li uspjeli obaviti i neke konkretne razgovore?

Da, sastanak je trajao više od sat vremena, u prisustvu ministra vanjskih poslova Terzija, i govorilo se o mnogim stvarima, ponajviše vrijednosne naravi, kako i dolikuje susretu s prvim građaninom Italije, ali i konkretnih, jer je to stil političara Giorgija Napolitana.

Koliko su uopće česti Vaši kontakti s predstavnicima vlasti u Republici Italiji?

Moram reći da su vrlo česti. Mi iz Talijanske Unije radili smo mnogo da bismo ostvarili kontinuiranu suradnju. Bili smo predugo odvojeni od zemlje naše matične kulture, sve do kraja 80-ih godina, i znamo što to znači. Naša snaga je rezultat naših dobrih odnosa, neovisno o političkoj boji vlade.

U više navrata slali ste poruke kako je od velike važnosti da talijansko gospodarstvo bude značajnije prisutno u Hrvatskoj. No, to se nikako ne događa.

Italija je prvi partner Hrvatske u uvozu i izvozu, ali tek treća zemlja po ulaganju kapitala. To je apsurd, i današnja talijanska diplomacija u Hrvatskoj s pravom radi na tome da se takvo stanje prevlada. Što se nas iz talijanske manjine tiče, dobri se odnosi grade ekonomijom, od toga ovisi razina kulturne suradnje, političke i, općenito, bliskost između dviju zemalja. Ima onih koji misle da će se zbližavanjem gospodarstva i politike između dviju zemalja zaboravljati manjine, da će one postati manje važne. Moram priznati da sam dosta razmišljao o tome, i došao do zaključka da treba napraviti još korak dalje i preuzeti aktivnu ulogu upravo u ekonomskom zbližavanju. Kada sam Napolitanu iznio tezu o tome da mi iz talijanske zajednice ne želimo biti stavka troška za Italiju, već resurs za investicije, osjetio sam da se cijela rasprava uzdigla na neku novu, višu razinu. Napolitano je primjer čovjeka na kojeg godine života ne utječu na svježinu ideja i na kreativnost.

Ipak u cijeloj toj priči postoje mnoga otvorena pitanja između Hrvatske i Italije, a na spomen fojbi strasti još uvijek žestoko uzavru. Mislite li da će se te povijesne podjele ikada prevladati?

Da, mislim da hoće, da će se prevladati. Tko god vjeruje u humanističke ideale, misli da će, jednog ne previše dalekog dana, zemlje početi govoriti o svojim greškama, a ne uvijek i samo o tuđim.

I sami ste svojevremeno pokrenuli ideju kako odati počast svim stradalima u Drugom svjetskom ratu, koja je u dijelu javnosti dočekana na nož.

Činilo mi se da sve žrtve imaju pravo na sjećanje i poštovanje. Ne misle to svi, mnogi u tome traže političke motive, jer je to politička tradicija totalitarne desnice i ljevice. Ima, međutim, i drugačije ljevice, kojoj i sam po osjećaju pripadam, a znam da također postoji i drugačija desnica.

Tu je i vječno pitanje povratka imovine talijanskim izbjeglicama?

Mnogi su ljudi osjetili na svojoj koži aroganciju država, tadašnje Jugoslavije i Italije, koje su odlučile ratnu štetu reparirati sa imovinom esula. Državama, danas, ne preostaje ništa drugo nego da se dogovore, bolje rečeno već su se dogovorile, ostali su samo sitni detalji.

Brojni vaši javni istupi nailaze na odjek u talijanskim medijima. Kako je došlo do toga da ste, dojam je, zastupljeniji u tamošnjim, negoli u hrvatskim medijima?

Nisam nikada razmišljao o tome, nastojim ne trčati za medijima. Dobro je, za političara, shvatiti kada, kako i koliko treba biti medijski eksponiran. I prije svega zašto. Mislim da sam dovoljno zastupljen u hrvatskim medijima, i drago mi je da sam prisutan i u talijanskim medijima, jer tako i tamo znaju da postoji zajednica čiji sam, u biti, glasnogovornik.

Preživljavamo uz probleme

Iako na parlamentarnim izborima niste imali protukandidata, ipak ste morali potrošiti unaprijed određenih 200.000 kuna za troškove promidžbe, što je u javnosti primljeno kao bacanje novca u vjetar. Možete li objasniti zašto ta sredstva niste mogli iskoristiti na neki drugi način?

Nisam morao, činio bih to i da sam unaprijed znao da ću biti jedini kandidat. Za mene je to stvar političke kulture: mojim plakatima i nastupima, koji su bili na talijanskom, cijela se populacija, svi su se građani stavljali pred činjenicu da Talijani postoje, da su živi, da se s njima mora računati.

Možete li usporediti što se promijenilo u području prava nacionalnih manjina u odnosu na doba kada ste po prvi puta imenovani u Odbor za ljuska prava i prava nacionalnih manjina?

Prava nacionalnih manjina su, od 1992. godine, neosporno evoluirala. Zamislite da su danas prava gora nego u ratu! Ali stvari na tom području još uvijek nisu dobre, treba puno raditi na tome, a sa vremenom se javljaju i nove potrebe, jer se, kao i većinska populacija, i manjine razvijaju.

Kako biste, na kraju ovog razgovora, ocijenili položaj Talijana u Hrvatskoj?

Sjećate li se termina “zemlje u razvoju”? To je bio sinonim za zemlje koje su slabe i pune problema, ali preživljavaju. Mi smo, dakle, da to tako kažem, nacionalna manjina u razvoju.