Predsjednikova etnička lutka

Prema svojim ustavnim ovlastima, hrvatski bi predsjednik imao biti nešto kao fikus, demokratski ukras države, koji tu i tamo hoda po svijetu i diskretno promiče državne interese, a doma, kao „prva glava nacije“, posebno pazi na osjetljive i krhke odnose između većinskoga hrvatskog stanovništva i srpske manjine. No, Ivo Jospipović beznadno je tašt i osvetoljubiv čovjek, koji se, zbog banalnog cilja obračuna s jednim kritičkim medijem, neće libiti pokazati zube, čak i po cijenu unošenja razdora upravo u srpsku zajednicu.

Svojevremeno je, naime, tjednik Novosti, glasilo srpske manjine i ujedno rijetki profesionalno relevantan list u Hrvatskoj, rasvjetlio zanimljiv dio biografije šefa države, točnije njegovu ulogu u firmi za zaštitu autorskih prava, gdje je kompozitor Josipović, tada kao čelni čovjek te institucije, omogućio jednom svome intimnom prijatelju ubiranje milijunskih profita.

Marionetski saveznik

Reakcije šefa države na te, ali i druge kritičke tekstove o njegovom radu, objavljivane u Novostima, bile su grube, opasne za list, neusklađene s njegovim ovlastima, jer se u namjeri ušutkavanja tjednika, služio raznim podzemnim pritiscima, bijednim političkim smicalicama, te neformalnim kanalima lobirao da Vlada obustavi financiranje Novosti iz budžeta. Da bi ovih dana, uz tko zna kakve političke nagodbe, stekao čvrstog saveznika unutar „srpskog korpusa u Hrvatskoj“. A otkrio ga je u šefu jedne nevladine srpske organizacije, i time, između dviju alternativa, tipovao na goru i rigidniju, onu koja se i dalje protivi građanskom konstituiranju Srba u Hrvatskoj, za račun njihove nacionalističke getoizacije.

Drugu, ozbiljnu stranu predstavlja, naime, utjecajni politički vođa ovdašnjih Srba, dr. Milorad Pupovac, parlamentarni zastupnik i predsjednik Srpskog narodnog vijeća, koje je ujedno i izdavač Novosti. Čovjek koji je građansku i ljudsku hrabrost iskazao onda kada je bilo najteže, onih opasnih ratnih godina, pa sam često, kao ratni reporter, svjedočila njegovim dolascima u Knin, središnje mjesto srpske pobune 1990., ustrajnim pokušajima da smiri tamošnje stanovništvo, nastojanjima da zaustavi krvavi sukob.

Trpio je uvrede, po život opasne prijetnje, a kasnije postao šef parlamentarne stranke koja kontinuirano pobjeđuje na manjinskim izborima, posve angažiran na rješavanju nagomilanih problema srpske manjine, odlučan u zahtjevima za procesuiranje ratnih zločina. Kao izdavač tjednika Novosti, uvijek spreman štititi autonomiju urednika i novinara, pa i onda kada se kritički osvrću na lik i dijelo predsjednika države, što mu ovaj, naravno, nije mogao oprostiti. Pa je šef države najprije podupro insinuacije o tobožnjoj „netransparentnosti financiranja“ Srpskog narodnog vijeća i njegova tjednika, a potom strpljivo sačekao osjetljivu, ali pravu priliku. To jest proslavu Dana pobjede i akcije Oluje, gdje je poput binskog dekora instalirao i medijski promovirao svoju etničku lutku, „predstavnika lojalnih Srba u Hrvatskoj“.

Milorad Pupovac – kojeg Josipović nije ni pozvao na domoljubnu svečanost – odbija naime prisustvovati proslavi Oluje dok se, uz njen oslobodilački karakter, ne uvaže i njene posljedice, odnosno ratni zločini nad civilima i planski progon više od 200 tisuća srpskih građana. Stoga je predsjednik države, sve tobože u ime pomirenja Hrvata i Srba, na proslavu pozvao osobu u čiji ideološki rad spadaju i pokušaji da se Novosti „revidiraju“, jer da tamo „piše veliki broj Hrvata“. A usput, taj je Veljko Džakula do kraja sudjelovao u srpskoj pobuni u Hrvatskoj, što znači da je bio sudionik maltretiranja i progona Hrvata s okupiranih područja, čovjek koji podupire novoga srpskog predsjednika, Tomislava Nikolića, radikalnog nacionalistu, koji i danas tvrdi kako dijelovi Hrvatske zapravo pripadaju Srbiji.

Degutantno „pomirenje“

Takav lik poslužio je, eto, hrvatskome šefu države da lamentira o tome kako su i Srbi konačno prihvatili da je akcija Oluja bila isključivo čin oslobođenja Hrvatske, i time valjda blagoslovili hrvatske ratne zločine i etničko čišćenje. Da bi, međutim, u stvarnoj pozadini priče bila nedopustiva osvetoljubivost šefa države koja seže sve do grube političke trgovine i otvorene podrške jednoj nacionalističkoj srpskoj grupaciji. Koja bi zauzvrat, ukoliko bi bilo sreće na izborima, ako ne ukinula tjednik Novosti, gdje pišu neki od najboljih hrvatskih novinara, onda barem uništila svaku kritiku na račun gospodina predsjednika.

Posve ignorirajući važnost da se Srbi u Hrvatskoj organiziraju kao građanska, demokratska manjina, a ne kao produžena ruka vladajućih nacionalista iz Srbije, šef države priveo je na proslavu Oluje „predstavnika Srba“ koji je svojedobno izbjegao suđenje samo zahvaljujući širokoj aboliciji pristaša pogubne teze o „svim Srbima u jednoj državi“. I onda tu političku provokaciju uvio u degutantnu laž o tobožnjem pomirenju Srba i Hrvata, baš na proslavi vojne akcije koja jest oslobađala zemlju, ali i koja je za sobom ostavila palež, ratne zločine, pljačku… i, konačno, etničko čišćenje vlastitoga srpskog stanovništva.

Je li stoga doista riječ o „historijskoj gesti“ hrvatskog predsjednika, kako su to ocjenili ovdašnji vodeći mediji? Prije će ipak biti da se radi o opasno ciničnom igrokazu kompozitora Josipovića.

(Tekst prenosimo iz ljubljanske Mladine)