Premjeravanje kontinenta

Prva izložba ruske fotografije u Hrvatskoj, i odmah velika. Od 140 fotografa, čije je radove pregledao, Želimir Koščević odabrao je dvadeset i jednog. Izložba je dramatična. Tridesetpetogodišnjaci premjeravaju svoj kontinent nakon raspada velikog imperija, ogroman teritorij na novom, teškom početku. Ovime smo u Hrvatskoj dionici velikog otkrića, i to zajedno s publikom i kritikom u Houstonu, Amsterdamu i Parizu, a to nam se baš često ne događa.

Fotografija u bivšem SSSR-u je eksplodirala – nakon što je pod Staljinom bila kastrirana, a do u osamdesete tavorila po fotoklubovima. Hodati po izložbi je snažan i šokantan doživljaj. Izmjenjuju se ekološke devastacije i veličanstveni pejzaži, provincijski životni stilovi i oni velegradova Moskve i Petrograda, gledamo preporod u prirodu uronjenog pravoslavlja i portrete uznica koje u dalekim zatvorima rađaju i odgajaju djecu, smijemo se zapjenjenim nostalgičnim komunistima sa Staljinovim slikama, potreseni smo razorenim domovima – razorenim od siromaštva ili od strašnog čečenskog rata. Najteža slika izložbe: jedna majka koja je bila talac u beslanskoj školi rida na grobu tamo ubijene kćeri. Groblje je na nekoj pustopoljini, ona grli križ, na licu joj je krik Eduarda Muncha. Tvrda Rusija: i u gradovima bešćutna lica policajaca, i zamišljena, šutljiva lica građana na političkim prosvjedima.

Republika Danila Harmsa

Na izložbi nema nijedne slike ikoničnih moćnika poput Lukašenka ili Putina. Ovi fotografi i fotografkinje imaju boljeg posla. Stari između trideset i četrdeset godina, kartografiraju svoje okruženje u realnom vremenu: gdje i kako žive oni i njihovi sugrađani. Čine to punim majstorstvom snimalačkog umijeća. Jedva da ih zanimaju visoke škole fotografske umjetnosti poput one praške, niti spektakularne londonske i kelnske digitalne obrade. Jednostavno snimaju sliku svijeta, kako se on nadaje. A vide ga, Slaveni su, i okrutno i poetično. Nasuprot bijedi sela veličanstveni, klasični pejzaž široke zaleđene rijeke koja nestaje u beskraju.

Ali, važan je treći kut gledanja. To je pogled s crnim, apsurdnim humorom velikog Danila Harmsa kojem se, očigledno, danas ne utječu samo fotografi. I članice Pussy Riota na suđenju su izjavile: “Mi smo iz Republike Danila Harmsa.” Na ovoj izložbi to su snimke poznatog ljevičarskog političara nadvijenog nad Biblijom, gdje traži inspiraciju, to su ostarjele junakinje i junaci Drugog svjetskog rata koji još uvijek, makar malo zbunjeno, poziraju s čitavim redenicima odlikovanja i medalja; harmsovski su i stanovi oblijepljeni fototapetama od poda stropa, pa se živi kao u tropima.

Da bi objasnio tu tradiciju crnohumornog realizma, selektor Koščević uveo je u izložbu i nešto starijeg Vladimira Sokolajeva (rođ. 1952.). On je u Novokuznjecku, a to je ni manje ni više nego između Novosibirska i Krasnojarska, osamdesetih snimao prizore kasnog socijalizma. Dok je Gorbačov u Moskvi već debelo perestrojavao društvo, radnici izvodili proizvodnu ritmiku i ples, kolektivi su morali pobožno gledati tvornički televizor u sindikalnoj dvorani. Sokolajeve fotografije su ključ izložbe. Taj svijet je morao propasti, a mladi fotografi sad snimaju što snimaju: limene kante u obliku sovjetskih raketa na dječjim igralištima; limene kante s mlijekom koje se još uvijek tegle preko ceste; isprekopanu zemlju koja se još uvijek okrutno raubuje zbog ruda; vječnog ruskog pijanca-vandrokaša koji namiguje u kameru; beskućnika koji spava u metrou – istog takvog je Česlav Miloš opisao još 1950. godine kad je posjetio Moskvu.

I nadasve, ovi mladi Rusi i Ruskinje slikaju nesretne žene: skromne mladosti u djevojačkoj ljepoti, a onda tegleća marva do kraja života. Tu nas pozdravljaju radnice Kamenskog i ličke težakinje. I radnice Kamenskog, nakon što su bačene na cestu, prekvalificirane su u stručnjakinje za wellness. Nema razlike između njih i radnica iz Novokuznjecka koje plešu onu tragičnu “proizvodnu gimnastiku”. Mi ovu izložbu jako dobro razumijemo.

Instrument informiranja

Nije slučajno da nova ruska fotografija donosi tako jak politički, socijalni i kulturni iskaz. Moskovska likovna kritičarka Irina Čmireva to u katalogu objašnjava: “Ogroman utjecaj na mjesto i ulogu fotografije u suvremenoj Rusiji izvršili su politički i socijalni događaji, koji su počeli kasno ujesen i traju dan-danas. Inteligencija velikih gradova poduzima kolektivne radnje koje nisu tipične za intelektualce i nastupa s kritikom današnje vlade. Te aktivnosti još nisu revolucija. Ali vladino presijecanje nastupa, njihovo prešućivanje u službenim medijima i ignoriranje mogućnosti dijaloga dovodi do pretvaranja fotografije u najvažniji instrument informiranja zemlje o događanjima, te je sada fotografija (u medijima) jedan od oblika izražavanja protesta. Nove mogućnosti – mediji, internet, momentalni prijenos informacija – počinje se cijeniti i koristiti u zemlji kako su se još prije godinu dana koristili u zemljama Sjeverne Afrike i Bliskog istoka.” Brze slike su to, veli kritičarka također. Neke da, no druge su dugo studirane.

Za one koji vole i poznaju Rusiju izložba će biti veliko putovanje. Za one koje zanima estetika mimo trendy produkcije bit će impresivna i jedinstvena informacija. Selektor Koščević, kojemu je dugujemo, veli pak da je pred nama puno premali isječak, i da se u moru radova odličnih umjetnika morao odlučiti za samo ovih 21. E, pa onda naprijed, Koščeviću, voljeli bismo vidjeti još, na primjer samostalne izložbe ovih umjetnika.

* Napomena: iz povijesnih, stilskih razloga i razloga same scene, fotografske prakse u Bjelorusiji i Ukrajini podvode se pod “rusku fotografiju”. To nema veze s politikom.