Pretenciozni ponor

Fiona Apple: The Idler Wheel… (Clean State, 2012)

Zeznuti tonovi, bas koji šepa iza pjesme umjesto da drži ritam, bubnjar koji prati basistu na kojeg se ne možeš osloniti – to je najbliži opis glazbe Fione Apple. Jazz koji nije tehnički moćan kao svirka pravih džezera, tuga koja nema veze s blues baladama, harmonije koje je nemoguće usporediti s Timom Buckleyem. Na prvo slušanje Fiona zvuči kao idealna glazba za ljude koji su slušali u glazbenome smislu dobre ljude. Pjesma “Left Alone” je dobar egzemplar Fionine taktike: ritam sekcija koja iz daljine lovi Johna Coltranea i njegova Elvina Jonesa.

Dakle, o čemu govorimo kada govorimo o ovakvim albumima? Osim što govorimo o ljudima čiji je talent od one vrste da ponovi na neki neobično uvjerljiv način stvari koje su prošle kroz tuđe životne sudbine. Čujemo da je Fiona autorica duga i hvalisava jezika: naglasila je svojedobno kako je najvažnije pratiti svoj glas. Koji je to glas u njenom slučaju? Ona recimo podsjeća svojim izrezbarenim glazbenim jezikom na Bjork i na Laurie Anderson. To je nevjerojatno, ali okruženi smo strogim umjetnicima, artistima koji zahtijevaju da se ništa ne oponaša, i to u ime njihova klauniteta. Fiona je simpa umjetnica, od onih koji su hrabri na sigurno, a ovaj album drsko dugog naslova (trideset četiri riječi, čini mi se) njen je četvrti uradak. Imam osjećaj da ne postoji hrvatski glazbeni portal koji neće ovo artističko junaštvo aklamativno smjestiti na vrh ovoglazbene produkcije. Više nas, naime, stvari povezuje s ovakvim podvizima, uvijek smo bili slabi na stav koji je snažniji od izričaja, na melodiju koja više podsjeća na mladost nego što je mlada u rješenju, na tekst koji je mutan i pretenciozan, jer nikada nismo marili za preciznost, za mač koji svijetli iako nije ubojit. U svemu je najljepše što je Fionin ritam takav da njen sljedeći uradak možemo očekivati za tri-četiri godine. Sve ostalo bi doista bilo prerano.

Ne treba voljeti pop glazbenike kojima je pop forma uska, koji zvuče kao da im se, zapravo, svira nekakva simfonijska glazba. Da bi se doista napravilo nešto kao što je “Blood On The Fields” potrebno je više stvari, ne samo sviračko umijeće. Potrebno je da iza planine koja nam je izazovna bude barem dolina, a ne ovakav pretenciozni glazbeni ponor, kao što je ovdje slučaj. Albume poput ovoga treba čuvati kao opomenu za godine koje su pred nama: ambicioznost bez pokrića, dobar glas bez razloga, mit bez ijednog mitološkog oslonca.

Previše se ovdje karikira i namješta, to vam je kao da početnik odmah radi sedamdeseti album, kao ljudi koji iz spazmičkih razloga izbjegavaju sići na teren i zaigrati s vama slušalačku partiju. O albumu “The Idler Wheel…” ćete čuti sve najbolje od ljudi koje ne biste zvali na more, s kojima biste htjeli imati nekakav miran odnos, bez ikakvih dovođenja vaših i njihovih neznanja i znanja u pitanje. Ako ste ikada voljeli Toma Waitsa, ovaj album slobodno propustite, kao nekakav izlet po istoj vrsti teritorija, ali bez kompasa, bez Indijanaca pored sebe, jednostavno ste se naduvali i nakratko pomislili da ste šaman.

Situacija je, naravno, gušća. Niste šaman, i niste ušli u svijet velikih medvjeda i velikih vučjih čopora. Čuli ste (u “Left Alone”) da je nekome do samoće, ali niste čuli onaj fijuk koji prati potrebu za samoćom. Zašto se onda uopće spominjemo ovakvih albuma? Jer je zbilja moguće da netko na njih reagira komplimentima. Ovo je uradak pun naših mana.