Sintetičko otuđenje
Ako je prvi album Marcosa Ortege-Lorna, “Nothing Else” bio elektronika filovana melodijama, gdje se tjeskobu moglo čuti tek povremeno, “Ask The Dust” gotovo stalno nudi klaustrofobiju i izopćenost. Album je naslovljen kao i roman Johna Fantea, objavljenog i u nas. Glavni lik tavori u hotelskoj sobi i sanja o pisanju remek djela, njegov se život odvija između sanjarija u hotelu i kafeterije gdje komunicira s jednom djevojkom.
Marcos Ortega pod imenom Lorn sve radi sam. Živi u Milwaukeeju, rodio se 1986., a njegovi glazbeni počeci vezani su uz producenta iz LA, Nosaja Thinga. Iz nekoliko stvarčica koje je napravio rodio se spomenuti prvi album, za snimanje kojega je imao i podršku Flying Lotusa, koji ga je ohrabrio da se kreće u smjeru srca tame, a rezultat se vidi na ovom albumu, jer prvi je, kako rekosmo, tek lagano alijeniran, blago odsutan komad elektroničke glazbe koji zvuči kao soundtrack života ne baš posve uklopljenog pripadnika američke suburbije.
Međutim, ma koliko Lorn zvučao neuklopljeno, Marcus Ortega nije posve na margini: radio je glazbu za film “Crni labud” i nije nepoznat. Albumi su mu kod kritike prošli prilično dobro, što ne iznenađuje jer je njegov dubstep – pogotovo ovaj na novom albumu – milozvučna, umiljata, utješiteljska verzija otuđenja, čiji je tempo nenametljiv i više vuče na sjećanja nego na aktualnu noćnu moru. Ortegin talent naginje melodičnosti, pa su njegovi strahovi i idiosikrazije nekako raspjevane, gotovo rasplesane. Osobno atmosferu drugoga albuma opisuje kao zvučnu podlogu Milwaukeeja gdje se prepliću zimski pejzaži s ljudskom tehnikom, što ju rastavlja i sastavlja zvukom koji je nastojao uhvatiti mračnijom, razvedenijom produkcijom, beatovima i bassovima te mutnim podlogama melodija koje kao da dovode u pitanje razvedrenost melodija koje se kreću po površinama skladbi.
To je SF-glazba, u smislu da je žanrovski određena SF filmom i serijalima: čovjeka usamljena u svemiru redovito prati klavijaturno-računalno-sintesajzersko zvukovlje poput ovoga kojim vas zasipa Lorn. A ono što će vas ugristi nije čak ni tipični Alien, niti neko drugo čudovište, nego su to meditativna stanja koja bi za moderna čovjeka u smislu susreta sa sobom mogla biti još i opasnija nego ova “čudovišta koja smo voljeli”.
Lorn je dakle na “Ask The Dust” zadržao zanimljivu intonaciju uhvaćenu na “Nothing Else”. Usporedimo li prve pjesme s ova dva albuma, “Grandfather” s “Nothing Else” i “Mercy” s “Ask The Dust” dobit ćemo dobru sliku ova dva albuma: “Grandfather” hvata nešto od obećanja, od prijetnje tamom, dok je “Mercy” otvoreno bizaran glazbeni komad u kojemu se ritam odbija sresti s melodijom koja se odbija sresti s melodioznošću. Otuđenost je u izvedbi Lorna dignuta u rang prosvijetljenja; Buddha i Chaplin iz “Modernih vremena” na ova dva albuma izjednačeni su u vrijednosti: mehanizam pokretne trake i mehanizam meditacije ovdje se drže za ruke.