Slalom staklenim venama
Kristina Kegljen: Geleri i grožđice (HDP, 2011)
Treća pjesnička knjiga Kristine Kegljen, nakon mladalačkog “Capricorna” te nagradom Navrhjezika lansirane “Ne poklanjaj srce divljim stvorovima”, pojavljuje se u biblioteci časopisa Poezija, koja okuplja pjesnike različitih generacija i širokog spektra poetika. Kegljen je uvjerljivo najmlađa autorica u posljednjem kolu kojemu, ponovo, nedostaje barem jedan autorski prvijenac – hvalevrijedna praksa inaugurirana prvim dvjema nizovima. Potonje valja pripisati prije svega osipanju potpora, bez kojih je tiskanje pjesničkih prvijenaca u datim okolnostima teško zamislivo.
Od debija iz 2007, autoričino pismo nije doživjelo većih stilskih ni tematsko-motivskih metamorfoza, a kvalitativni pomak koji je donijela druga knjiga, u “Gelerima” je održan, no ne i prevaziđen. Četrdesetak uvrštenih pjesama raspoređeno je u šest naslovljenih ciklusa, od kojih tri donekle podnose izdvajanje i homogenizaciju na tematskoj osnovi, dok su ostali sastavljeni prilično proizvoljno. Naslovi pojedinih cjelina, poput “Odlasci u prezrena jutra” ili “Iskren cijuk onih slabijeg srca”, koji dobrano prelaze prag patetike, podcrtavaju dojam da bi rukopis funkcionirao bolje bez naznačenog fragmentiranja.
Dva imaginarija
Naslov je knjige, međutim, sretno odabran, te dobro reprezentira okvir zadanog pjesničkog svijeta, njegova gusta mjesta. Ovo zvučno i metaforički motivirano spajanje disparatnog u gotovo nadrealističkoj tradiciji jukstaponira dva miljama udaljena areala i njima pripadajuća imaginarija. S jedne strane svijet je okućenog, pitomog, rutinskoga i svagdašnjeg, a s druge permanentno ratno stanje, kako unutar rascijepljenog subjekta samog, tako i na relaciji subjekt-svijet. Pritom gelerima reprezentirani rat funkcionira i kao globalni metaforički niz: ljubav, tematska dominanta knjige, pojmljena je kao kronična situacija sukoba s povremenim akutnim izbojima.
Ljubav ozbiljno šteti vama i drugima oko vas, kurzivom izdvojeni stih iz pjesme koja otvara zbirku, sjajno bi poslužio i kao njen paratekstualni moto. Krhka je protagonistica, utjelovljena u postekspresionističkoj karnalnosti, klupcima krvi, vena i mesa, permanentno na rubu podjednako iznutra i izvana induciranog kraha. Krv, tekućina koja to tijelo povezuje u funkcionalnu cjelinu, provodni je motiv (“bože kako volim boju krvi!”) i glavno metaforičko uporište pjesama. Naznačena je pozicija autorski osviještena i reflektirana – ljudi će pomisliti da sam odveć naklonjena/smrtnim intervalima koji redovito pohađaju / životnu školu i nanose bol – no nipošto i stavljena u zagrade.
Bez eksplozija
Pjesme su velikom većinom nenaslovljene, stihovi interpunkcijski neomeđeni, a strofička organizacija uglavnom izostavljena. Potonje, uz tematsku homogenost, ostavlja dojam fragmentiranog no u principu jedinstvenog lirskog monologa, iz kojeg se pojedine pjesme teško izdvajaju. U tome je ukorijenjena i osnovna mana knjige koja, kao i prethodni autoričin naslov, održava vrlo visoku razinu pjesničkog pisma, no sadrži premalo onih ‘the pjesma’ i ‘the stihova’ koje ćemo pamtiti i iznova im se vraćati.
Knjiga s punom šakom ukusnih grožđica koje nas pjesnički uspjelo hrane, no bez velikih eksplozija čiji geleri obaraju s nogu.