Smisao života Montija Marija

Privremeni talijanski premijer Mario Monti uzbunio je europsku javnost prošlotjednim intervjuom njemačkom magazinu “Der Spiegel” u kojemu se, izražavajući bojazan da će “propast zajedničke valute dovesti do uništenja europskog projekta”, založio za veću neovisnost vlada od parlamenata u donošenju odluka vezanih za spas eura.

Rekao je da “neke članice sjeverno od Njemačke svaki put kada se postigne konsenzus u Europskom vijeću, dva dana kasnije govore stvari koje dovode u pitanje taj konsenzus”.

“Mogu razumjeti da te zemlje moraju voditi računa o svojim parlamentima. Ali na koncu svaka zemlja u Europskoj uniji ima parlament i ustavni sud. I naravno da se svaka zemlja mora voditi odlukama donesenima u parlamentu, ali svaka vlada ima i zadaću educirati parlament. Da sam se ja držao odluka svoga parlamenta na čisto mehanički način, ne bih mogao pristati na odluke donesene na nedavnim samitima EU-a u Bruxellesu… Ako si vlade dozvole da budu vezane odlukama parlamenata bez da štite vlastitu slobodu djelovanja, raspad Europe bit će vjerojatniji ishod nego dublja integracija”, rekao je Monti.

Tvrdi stavovi Finaca

Iako se od “sjevernih zemalja” spominje jedino Finska, ove su opaske loše dočekane i u Njemačkoj jer tamo svaki potez usmjeren na spas zajedničke valute mora dobiti odobrenje parlamenta. Tamošnji su političari Montiju uzvratili da Europi treba više, a ne manje demokracije, te da će, ako nešto i dovede do kolapsa Unije, to biti upravo manjak demokratskog legitimiteta. Oglasio se i Bruxelles tipično hladnim priopćenjem da “u nekim članicama financijske odluke moraju odobriti parlamenti, što mi u potpunosti poštujemo”.

Nakon ovih kritika Monti se ponovno javio rekavši da je pokušao naglasiti potrebu “konstantnog i sistemskog dijaloga” između vlada i parlamenata, kao i “određene doze fleksibilnosti da bi se došlo do odluka, ali unutar parametara koje postavljaju parlamenti”.

Neki analitičari su, međutim, zaključili da Monti samo govori ono što mnogi drugi europski šefovi misle, te da je EU nedemokratska institucija u kojoj je za europske građane postalo nemoguće utjecati na politiku jer odluke donose financijska tržišta. Talijanski list “Il Sole 24 Ore” njemačkim političarima predbacuje licemjerje, navodeći da ih demokratska procedura zanima samo kada je u pitanju njihova zemlja, ali ne i kada treba nametati mjere štednje u zemljama u krizi.

Kritične reakcije europskih birokrata motivirane su i činjenicom da se radi o tehnokratu koji je u talijansku vladu instaliran krajem 2011. na mjesto naprasno smijenjenog bivšeg premijera Silvija Bersluconija samo zato što ovaj nije dovoljno hitro rezao državni proračun. Monti je, osim toga, tipični predstavnik “financijske oligarhije” kojoj se spočitava odgovornost za krizu, s biografijom koja uključuje predavanje na katedri ekonomije, savjetnički angažman u Goldman Sachsu, funkciju europskog povjerenika za poreznu politiku i carinsku uniju, te za konkurentnost, kao i članstvo u grupacijama koje redovno figuriraju u teorijama urote, poput think tanka Bruegel, skupine Bilderberg i Trilateralne komisije.

Podjednako važnim za interpretaciju Montijevih izjava smatra se, međutim, i kontekst u kojemu su one dane. Talijanski se premijer oglasio u “Der Spiegelu” neposredno nakon posjeta Finskoj, izjavivši u tamošnjim medijima da bi vlada premijera Jyrkija Katainena “trebala razmisliti jesu li tvrdi stavovi koje ona ima o pojedinim pitanjima o dužničkoj krizi zaista u interesu njezinih poreznih obveznika”. Iako “pro-euro”, finska je vlada, naime, tražila da se uspostave stroži kriteriji za “bailoute” zemalja u krizi, dok je pristajanje na fiskalni pakt zemalja eurozone uvjetovala zadržavanjem kontrole nacionalnih vlada nad poreznom politikom.

Prigovori članica

Ratifikacija fiskalnog pakta od početka se za Montija i financijska tržišta odvija nedovoljno brzo, iako bi od njezinog idejnog stvaranja do stupanja na snagu trebala proći tek godina dana. Ugovorom se utvrđuje fiskalna disciplina članica eurozone putem kriterija, jačeg nadzora i automatskih sankcija, što bi trebalo rezultirati smanjenjem cijene zaduživanja zemalja u krizi. U ožujku ga je potpisalo 25 članica EU, a stupit će na snagu čim ga ratificira 12 od 17 članica eurozone, što se očekuje do kraja ove godine. Velika Britanija odmah na početku izuzela se iz pakta, a u toj se zemlji sve glasnije, i to iz redova vladajućih Konzervativaca, zaziva referendum o “budućnosti Velike Britanije u EU”.

Iz pakta se izuzela i Češka jer je njezin euroskeptični predsjednik Vaclav Klaus odbio autorizirati prijenos ovlasti na Bruxelles, a nekoliko mjeseci ranije slovački parlament izglasao je nepovjerenje vladi koja je htjela progurati proširenje ovlasti Europskog financijskog stabilizacijskog fonda (EFSF).

U toj prvoj fazi probleme je pravila i Francuska, jer je tadašnji predsjednik Nicolas Sarkozy odlučio odgoditi ratifikaciju nakon izbora u svibnju i lipnju, a novi predsjednik Francois Hollande u predizbornoj kampanji prijetio vraćanjem pregovora na početak. Prošlog tjedna, međutim, Ustavni sud Francuske ocijenio je da fiskalni pakt ne zahtjeva promjenu Ustava, pa se očekuje njegov skori prolazak u parlamentu, i to običnom većinom.

Jedini referendum o paktu krajem svibnja održala je, pak, Irska, i to s pozitivnim ishodom. Opasnost za pakt dolazi i iz Nizozemske, u kojoj će se u rujnu održati prijevremeni parlamentarni izbori, nakon što je u travnju pala koalicijska vlada jer ju je Slobodarska stranka krajnje desnice napustila kada je po drugi put najavila rezanje državnog proračuna. U nizozemskim anketama trenutno dominiraju Socijalisti, koji se protive i štednji i daljnjem prijenosu suvereniteta na europske institucije.

Nizozemska je imala prigovore i oko ovlasti Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM), koji bi uskoro trebao zamijeniti privremeni EFSF osnovan 2010. s ciljem pomaganja Irskoj, Grčkoj i Portugalu, i koji će raspolagati s 500 milijardi eura. I on se od samog osnivanja susreće s prigovorima raznih institucija, naročito Europskog parlamenta iz čijih redova tvrde da bi ESM kao trajni mehanizam trebao biti podložan parlamentarnoj reviziji kao i sve druge europske institucije, što ovdje nije slučaj.

Ustavni limiti

Iako je ujedno i motor svih napora za spas europske valute, u institucionalnim preprekama tim naporima najviše se ističe Njemačka, čiji je Ustavni sud odlučivao o svakom koraku u daljnjoj europskoj integraciji. Ustavni sud nije nijedan od tih koraka dosad proglasio neustavnim, no svako njegovo vijećanje rezultiralo je zaključkom da je njemački Ustav rastegnut do krajnjih granica i da zbog toga svaku mjeru koja se tiče spasa europskih ekonomija treba odobriti parlament.

Njemački Ustavni sud prošle je godine odlučivao o ustavnosti “bailouta” i žalbama na odluku da ESB kupuje obveznice zemalja članica, uz argumente da su prekršeni Ustav Njemačke jer je odluka donesena bez glasanja u parlamentu, ugovori EU kojima se zabranjuje preuzimanje dugova drugih članica te na koncu i statut ESB-a kojim se to također zabranjuje. Unatoč čvrstim argumentima podnositelja žalbi, sud je odlučio da zakoni nisu prekršeni, ali je Bundestagov odbor za proračun dobio pravo veta na sve buduće aktivacije EFSF-a.

Uskoro su, međutim, ponovno uslijedile žalbe jer je taj odbor, sastavljen od samo devet članova, u tajnosti odobrio neke aktivnosti EFSF-a. Parlament je tražio suspenziju odbora, a njemački ministar financija Wolfgang Schauble stao objašnjavati da EFSF “mora imati određenu razinu povjerljivosti” jer “investitori teško mogu razumjeti kompleksne procese u EU, pa tržišta reagiraju panikom”.

Na sudu u Karlsruheu trenutno se vijeća o ESM-u, a odluka o njegovoj ustavnosti očekuje se u rujnu. U međuvremenu sud je od njemačkog predsjednika zatražio i dobio privremenu suspenziju stupanja na snagu toga mehanizma. Prema pisanju medija ta je odluka uznemirila njemačku kancelarku Angelu Merkel jer odugovlačenje s odlukom znači veću nervozu financijskih tržišta, dok je predsjednik Eurogrupe Jean-Claude Juncker Njemačku optužio da “doprinosi eskalaciji krize jer si dozvoljava da vodi domaću politiku oko europskih pitanja”.

S obzirom da se očekuje da će Ustavni sud u rujnu opet ponoviti svoj stav da je njemački Ustav dosegnuo svoje limite, iz političkih krugova te zemlje također se čuju nagađanja o mogućnosti provođenja referenduma, pa se i tome pripisuje nervoza talijanskog premijera Marija Montija.