Svijet dvostrukih standarda

Prošle nedjelje održan je u Rumunjskoj referendum o tome hoće li predsjednik Traian

Basescu ostati na položaju. Prethodno ga je parlament smijenio, ali u skladu s Ustavom tu su odluku na referendumu trebali potvrditi i građani. Nisu, jer ih na birališta nije izašlo više od 50%, koliko je trebalo. No, to i nije bitno, baš kao ni činjenica da se od onih gotovo 43% upisanih birača koji jesu izašli na referendum, više od 80% izjasnilo za odlazak Basescua. To će analizirati oni koji prate rumunjsku političku scenu. Nas zanima nešto drugo.

Istoga trenutka kada je parlament u Bukureštu smijenio Predsjednika zbog zluopotrebe ovlasti, a u prvome redu zbog sve većeg nezadovoljstva njegovim bespogovornim pristajanjem na diktat iz Bruxellesa, vezan uz suzbijanje gospodarske krize, oglasila se Evropska unija upozorenjem da bi mogla prekinuti dalji postupak integracije Rumunjske u svoje redove. Podsjetimo: Rumunjska je, zajedno s Bugarskom, primljena u Evropsku uniju uz (ne)zadovoljavanje propisanih kriterija i standarda, kakvo se – usput budi rečeno – Hrvatskoj nikada ne bi progledalo kroz prste. Pa su obje zemlje i dalje pod monitoringom Unije, ne bi li se sada nadoknadilo ono što je propušteno u pristupnome procesu.

Pritisak EU

Stoga Unija ima na Rumunjsku dodatnu mogućnost pritiska koju je, odmah nakon glasanja u parlamentu o smjeni Basescua, otvoreno iskoristila. Pri tome, valja ponoviti, parlament je postupio u skladu s ustavom, demokratska procedura ničime nije bila povrijeđena. No, Basescuov oponent je lijevi premijer Victor Ponta. I u toj činjenici leži odgovor na pitanje: zašto je Unija tako grubo reagirala i na samu mogućnost smjene (poslušnog) Predsjednika i zašto su zapadni mediji razdoblje između glasanja u parlamentu i prošlonedjeljnog referenduma (koji je raspisan također u skladu s ustavom) iskoristili da bi obilato i često govorili o “ostacima komunističkog duha” i o “boljševističkim metodama” u svojoj novoj članici. Jednostavno rečeno: kada je na drugoj strani politički neistomišljenik koji bi mogao dovesti u pitanje “sistem”, ili naprosto netko tko se ne želi uklopiti, odbijajući bespogovorno izvršavanje naloga, onda demokracija više ne igra primarnu ulogu. Onda vrijede neka druga pravila.

Tu tendenciju dvostrukih mjerila možemo savršeno jasno i svakim danom sve jasnije pratiti od Iraka i Afganistana, preko režiranih i iz inozemstva obilato potpomognutih pobuna u zemljama tzv. arapskog proljeća da do – eto – Rumunjske. Afganistan je, to je iz današnje perspektive savršeno jasno, bio samo priprema za udar na Irak. I dok se u slučaju Afganistana, a u kontekstu talibanske strahovlade, još moglo nasjesti na formulu o spasonosnoj demokraciji koju će donijeti bombe i topovi, u slučaju Iraka to se već nikako nije moglo, a ni smjelo. Samo usputni podsjetnik: Hrvatska je poduprla intervenciju u Afganistanu, pa su tamo i danas još naši vojnici, ali u iračkoj avanturi (usprkos nezadovoljstvu SAD) nije željela sudjelovati.

Irak je savršeni primjer cinično otvorene intervencije uz navođenje lažnih razloga, a s jednom, jedinom svrhom: da se uspostavi dominacija nad zemljom koja je geo-strateški zanimljivo pozicionirana i koja uz to ima i goleme zalihe nafte. Isto se može reći i za zemlje Bliskoga istoka, gdje uz cvjetanje “proljetnih pupoljaka” demokracije zapadnog tipa vlast preuzimaju redom islamisti, konkretno: Muslimanska braća (ne zaboravimo: oni su ubili egipatskog predsjednika Sadata zbog sklapanja mira s Izraelom!), pri čemu Zapad živi u naivnom uvjerenju da će ih moći kontrolirati, jer na čelne pozicije dovodi ljude školovane u svojim školama, s biografijama u kojima je, gotovo neizostavno, i podatak o višegodišnjem životu u SAD.

Što se s tim zemlja događa nakon intervencije i nasilne smjene režima i uvođenja (formalno) demokracije zapadnog tipa? Najkraće rečeno: Afganistan je u sve većem kaosu, trgovina drogama napreduje, Irak se može “pohvaliti” s bilancom od desetaka mrtvih u samoubilačkim napadima praktično svakoga dana i više od 100.000 ubijenih Iračana od smjenjivanja i smaknuća Sadama Huseina, Libija je u kaosu međuplemenskih sukoba o kojima se u zapadnim medijima šuti, a rezultati izbora se glatko prihvaćaju usprkos uvjetima u kojima bi u nekoj drugoj manje “prijateljskoj” zemlji bili s pravom dovedeni u pitanje, Egipat živi u znaku pat pozicije između islamističkog predsjednika i vojske koja je do sada igrala dominantnu ulogu i koja će se te uloge teško odreći i, napokon, Sirija gdje je strana umiješanost već za zdravi razum uvredljivo očita i gdje se sve što je režim, takav kakav jest, napravio – političke reforme, višestranački izbori, novi parlament – glatko odbacuje, sve dublje tone u kaos unutarnjeg sukoba i to samo zato što (još) nije ostvaren glavni cilj: smjena režima i postavljanje poslušnika ili onih za koje se misli da će to biti.

Žrtve poretka

Vremena u kojima se (s pravom i utemeljenjem) govorilo kako zemlja koja nije ekonomski samostalna, ne može biti samostalna ni politički, te u kojima je vrijedilo načelo nemiješanja u unutarnje stvari drugih država kao da pripadaju nekoj dalekoj i zaboravljenoj prošlosti. Ekonomska samostalnost morala je ustuknuti pred globalizacijom koja se svodi na jačanje pozicije bogatih i gospodarski moćnih uz (ponovno) pretvaranje nekadašnjih kolonija u ono što su bile, odnosno u stvaranje novih od država koje se naivno mislile da će osamostaljenjem postati i nezavisne. A načelo nemiješanja u unutarnje stvari drugih žrtvovano je na oltaru obrane ljudskih prava, pri čemu su u konačnici ta prava postala najveća žrtva novoga poretka koji su uspostavlja ognjem i mačem, baš kao u doba križarskih ratova.

Pa dok se demokracija silom uvodi kod jednih, kod drugih se silom “brani”, samo ti drugi su saveznici onih koji demokraciju zapadnog tipa nameću širom svijeta – bez obzira na sve. Zato se šuti o Saudijskoj Arabiji, šuti se o zemljama Zaljeva, gdje režimi upotrebljavaju iste one metode zbog kojih se druge ruši. A Rumunjskoj se priprijetilo zato što je demokratskim metodama željela smijeniti “našega” predsjednika.

Živimo u svijetu dvostrukih standarda – jedni važe za “nas”, drugi za “njih”. Kruna svega je kategorična tvrdnja da će zemlje Evropske unije morati ustupiti suverenitet centralnoj evropskoj banci. Dogodi li se to zaista, onda je odgovor na pitanje tko vlada današnjim svijetom potpuno jasan. Nejasno je samo ima li nekoga tko se tome može oduprijeti. Ili je za sve već kasno.