Asimetrična federacija

Najnovije zazivanje ideje federalizma kao mogućeg rješenja za izlazak Evropske unije iz krize, ovaj put od strane predsjednika Evropske komisije Josea Manuela Barrosa, čini se tek pokušajem da krizom iscrpljena Evropa novim jedinstvom ojača svoju poziciju i novim političkim aranžmanom potakne reakumulaciju kapitala te na taj način još jednom proba oživjeti projekt na odlasku.

Podsjetimo, Barroso je u svom nedavnom obraćanju europarlamentarcima pozvao “na stvaranje federacije nacionalnih država. Ne superdržave, nego demokratske federacije nacionalnih država koja će rješavati naše zajedničke probleme kroz dijeljenje suvereniteta”. Još je na istu temu rekao: “Doba je europskog integriranja prešutnim pristankom građana prošlo. Europa ne može biti tehnokratska, birokratska i diplomatska. Mora biti još više demokratična.”

Pakt protiv radništva

Postoje, dakako, permanentni pokušaji evropske buržoazije da federalizira Evropu, u rasponu od talijanskog teoretičara Altiera Spinellija, koji je sastavio prvi moderni eurofederalistički tekst 1941. godine, pa sve do danas, kad te ideje zagovaraju Joschka Fischer i Daniel Cohn-Bendit. I prije Spinellija se razmišljalo o ujedinjenoj Evropi, a vrlo rano ta je ideja doživjela i svoju prvu kritiku. Vrijedi citirati toga kritičara, jer kao da je govorio o današnjem vremenu. Riječ je o Lenjinu, koji 1915. u svom spisu “Parola Sjedinjenih Evropskih Država” kaže sljedeće: “Moguće su Sjedinjene Evropske Države kao sporazum evropskih kapitalista. Ali, s kojim ciljem? Da suzbiju socijalizam u Evropi i da zaštite svoj kolonijalni plijen od Japana i Amerike…”

Nije potrebno posebno poznavati povijest da bi se znalo da su rane eurointegralističke ideje i njihova realizacija osnivanjem NATO-pakta, Zajednice za ugljen i čelik i Evropske zajednice za atomsku energiju dobrim dijelom bile reakcija na postojeći socijalizam u SSSR-u i Istočnoj Evropi. Također, bio je to, generalno gledajući, i pakt eurokapitalista protiv evropskog radništva. Uz to, u samim počecima, eurointegracije su bile samo paravan za ubacivanje američkog kapitala u Evropu, najprije kroz Marshallov plan, čime Evropa zapravo postaje pogodna platforma za dodatnu militarizaciju, koja se opet pravdala obranom pred komunizmom.

U jednom trenutku, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, evropska ideja doživljava vjerojatno svoj najveći uspjeh. Nakon što je bipolarni političko-ideološki svijet zamijenjen unipolarnim, ideja evropskog ujedinjenja je uzletjela, posebno u bivšim socijalističkim zemljama. To se koristi za hitnu monetarizaciju Evropske unije pomoću uvođenja eura i za pokušaje čvršćeg ustavnog određenja nove zajednice, koji ne uspijevaju do kraja.

Danas, dvadeset godina nakon što je Istočna Evropa pripojena zapadnom kapitalu, a čime je kupljeno od deset do petnaest godina relativno mirnog razvoja, EU je pred novim izazovima integracija. Hoće li nova evropska federacija biti više kompetitivna, poput američke, kolaborativna poput australske, asimetrična poput kanadske ili će, pak, biti kombinacija sva ta tri tipa, zapravo je više akademsko pitanje: pravo je pitanje što briselska država reafirmacijom ideja o euro-ujedinjenju zapravo pokušava postići.

Cementiranje nejednakosti

Potpomažući se terminologijom Immanuela Wallersteina, mogli bismo reći da u Evropskoj uniji postoje tri tipa zemalja – jezgro ili centar (koji čine stare i najbogatije članice Unije), poluperiferija (koju čine zemlje poput Grčke, Portugala ili Irske) i periferija (koju čine bivše socijalističke zemlje, a njima će se za devet mjeseci pridružiti i Hrvatska). Ono što se federalizacijom, među ostalim, želi postići jest kontrola odnosa između te tri grupe zemalja, odnosno cementiranje već postojećih nejednakosti između tih triju skupina. Jezgro mora voditi takvu politiku da mu se zemlje poluperiferije ne približe, ali i da ograniči prelaske između periferije na poluperiferiju. Nejednak razvoj je sine qua non ideje nove Evrope. Kapital traži ne samo nove resurse, nego i nejednaku razvojnu situaciju (pa bismo, ironično, mogli reći da će nova federacija, ako ništa, barem biti asimetrična), kako bi se od tog nejednakog razvitka moglo profitirati. Razlike, i to drastične, moraju postojati i permanentno se održavati u nadnicama, socijalnim pravima, produktivnosti rada i općenito političkim i drugim slobodama između zemalja centra i ostalih zemalja.

Što se globalnih odnosa tiče, tu bismo mirne duše mogli s Lenjinom ustvrditi da se današnjim federaliziranjem Evropske unije pokušava zapadnoevropskom kapitalističkom projektu povećati kompetitivnost, dakako u odnosu na druge svjetske centre (SAD, Daleki istok, zemlje BRICKS-a).

Napomenuli smo da je posrijedi i pakt protiv radništva. Mogli bismo dodati da nova federacija neće stati samo na ovim mjerama: prije ili kasnije, shvatit će da je sigurnosna politika također od zajedničke koristi. Stoga povećan stupanj policiziranosti, pa i militariziranosti Evropske unije treba očekivati s velikom vjerojatnošću. Posebno ako se ima na umu da se studenti, radnici i seljaci Grčke ne kane samo tako pomiriti sa stalnom represijom. Riječ je tu o otporu potlačenih, koji bi mogao preći u otvoreni konflikt. Stoga je federalizacija potrebna da bi relacija centar-(polu)periferija ostala ista, da se konflikt drži na distanci od centra.

Tvrđava Evropa

Samo da razjasnimo da je u evropskoj ideji federalizma, strogo govoreći, riječ o svojevrsnoj kombinaciji ideje federalizma i centralizma. Odnosno, kako to teorija kaže, federalizacija se može razviti kako agregacijom postojećih jedinica, tako i disagregacijom unitarne države u federalne jedinice. Evropska unija je primjer integriranja ranije postojećih jedinica. Delegitimiranje državnih monopola zarad nadnacionalnog centra za cilj redovito ima dodatno fiksiranje ranije spomenutih nejednakih odnosa razvijenosti između država jezgre i udaljenijih jedinica. To se, uostalom, vidi i danas. Samo jedan primjer. Dok zemlje jezgra svoju ekonomiju politiziraju a da pritom nikome ne polažu račune (uvode carine, kvote, standardiziraju proizvode, što je opet određeni vid protekcionizma i dr.), dotle se od zemalja poluperiferije i od tamošnjih elita bespogovorno traži da svoje ekonomije depolitiziraju i da se privrede tih zemalja ravnaju isključivo prema tržišnim principima.

Da zaključimo, Bruxelles je već uveo zajedničku valutu, a Šengenskim režimom osigurao nesmetan prekogranični prolaz policijsko-vojnim snagama. Sad je još samo potrebno centralizirati fiskalnu politiku (to je najavljeno putem centralizacije bankarskog sistema) i sigurnosnu politiku. Koji će poslovi biti delegirani pojedinim federalnim jedincima u kontekstu tako postavljene fiskalno-sigurnosne politike tvrđave Evrope, zapravo je nebitno.