Budalaštine Tužilaštva za ratne zločine

Prošlog tjedna Radio-televizija Srbije u eter je pustila jednosatnu emisiju u kojoj mladić, predstavljen kao bivši pripadnik Oslobodilačke vojske Kosova, tvrdi da je sudjelovao u vađenju organa zarobljenim Srbima 1999. godine; nekoliko stotina Srba i danas se vodi kao nestalo, a posljednjih godina govori se da je na Kosovu doista bilo trgovine ljudskim organima. Ovaj navodni svjedok, kojem je na snimku lice zamagljeno, tvrdi da su on i njegovi suborci prošli kratku obuku vađenja ljudskih organa u jednom kampu u Albaniji.

– I počeo sam kako me je učio na obuci, da levu ruku stavim na grudi da držim, a desnom rukom uzimaš skalpel da povučeš. Levu ruku sam stavio na njegove grudi i krenuo sam da režem. Kada sam stigao do dole, krv je počela da lipti. Pošto sam ga posekao, negde na polovini, on je počeo da vrišti da ga ne koljemo, ne ubijemo, tu je izgubio svest, ne znam jel’ izgubio svest ili je umro, ja ne znam, jer nisam bio pri sebi – tvrdi on.

A materijalni dokazi?

U srbijanskim medijima zavladala je prava euforija: autentičnost svjedočenja potvrdili su i u Tužilaštvu za ratne zločine Srbije, tužitelj Vladimir Vukčević glavom i bradom, te njegov zamjenik i glasnogovornik Bruno Vekarić, koji je ustvrdio da je “iskaz sto posto točan”.

Tek su rijetki uključili mozak nakon što je snimak emitiran. Među prvima Nataša Kandić, direktorica Fonda za humanitarno pravo, koja je priču ocijenila neuvjerljivom. Nakon nje, za razliku od nekih liječnika koji su se u izjavama medijima zgražali, kao što je to tih dana činila i velika većina srbijanske javnosti, oglasio se poznati beogradski kirurg dr. Goran Kronja, koji je na Vojno-medicinskoj akademiji obavio oko 200 transplantacija organa i koji je priču nazvao – budalaštinom.

– Gdje su materijalni dokazi? – pita on i kaže da bi priča svjedoka, kad bi bila istinita, o tome da je od živog čovjeka uzet organ (ili organi), pa da je potom pušten da umre, monstruozna, a ako ona nije točna, onda je monstruozno i takvo razmišljanje. Procedura uzimanja organa je, kaže Kronja, “jako sofisticirana i komplicirana”, a u takvim operacijama sudjeluje četiri-pet stručnjaka.

– Nisam siguran da su kosovski medicinski kadrovi u stanju to stručno uraditi i da imaju neophodnu logistiku. Jer, za uzimanje organa su, pored ostaloga, potrebni sterilni uslovi, dobra laboratorijska podrška, jako skupi rastvori. Donedavno je kod nas, koji smo materijalno i logistički snabdeveniji i opremljeniji od Kosova i Metohije, samo VMA imala laboratorij za pravljenje rastvora. Mislim da na Kosmetu organi nisu uzimani. Ubeđen sam da ta priča ne stoji – kaže dr. Kronja i dodaje da ako je toga ipak bilo, to nije urađeno na Kosovu, nego su ti nesretnici nekamo odvoženi.

Vrijeđanje pameti

– Sve što se sada govori o nelegalnom uzimanju organa ne drži vodu, sve je na jako klimavim nogama. Moguće je da je bilo zločina, da su kidnapiranima čupani organi, da su kasapljeni. Ali ne da bi se upotrebili kao transplatativni materijal – dodaje Kronja.

A evo kako navodni svjedok opisuje samu operaciju: “Makazama bajoneta počeo sam da sečem rebra… Osoba pod čijim nadzorom sam stalno radio rekla mi je da napravim rezove ispod vrata levo i desno. Zatim sam rukama otvorio grudni koš. Potom mi je ta osoba rekla da stavim prste pod kožu… Zatim sam rukama otvorio grudni koš…”

Već taj segment nagoni na sumnju: priučeni vojnik, u nesterilnim uvjetima bajunetom siječe rebra (sic!) čovjeku koji nije pod anestezijom, potom vadi srce (koje mu je, kaže, pulsiralo u ruci), onda ga ubacuje u kutiju s medicinskim rastvorom i ledom. Dr. Kronja i tu ima primjedbu: čak je i VMA teško nabavljala sterilni led (nije to onaj iz birtaških zamrzivača), a prilikom jedne jedine transplantacije potroši se između 30 i 40 kilograma leda.

E sad, zašto srbijansko Tužilaštvo, uz pomoć RTS-a, ovako vrijeđa pamet svojih građana i to ne prvi put – sjetimo se slučaja Purde ili generala Jove Divjaka, na primjer. Ovu istragu ionako vode međunarodni “faktori” na Kosovu, ali očito je da se u Beogradu bave svime što im nije u opisu posla, a izbjegavaju procesuirati bilo koga iz vojne i civilne zločinačke hijerarhije.

Ovaj posljednji slučaj nije samo budalaština, to je i bezobrazluk.