Ćirilicu uči sve manje djece

Iako je zakonski okvir osiguran, nastava srpskog jezika i kulture u mnogim mjestima Hrvatske pokazala se kao nježna biljka za čije njegovanje treba mnogo više od samog Ustavnog zakona. Nedostatak odgovarajućih udžbenika, manjak prostora, umorni učenici iz ruralnih krajeva koji sedmi sat pohađaju srpski jezik, a potom ih čeka putovanje kući od 20 do 30 kilometara, svakodnevni su pratioci ovakve nastave. Učenje ćiriličnog pisma preteško je djeci koja nisu bila obuhvaćena predškolskim programom, pedagoška dokumentacija ne postoji, jedinstvenog stava o upisu ocjena u svjedodžbe nema, roditelji su često opterećeni strahom, a djeca obavezama – sve su to problemi koji opterećuju nastavu po C-modelu.

Pored C-modela, za učenike sa područja od posebne državne skrbi interesantna bi bila i nastava po modelu B, tj. pohađanje društvene grupe predmeta na materinjem jeziku. Međutim, B-model svih ovih godina ostao je samo prazno slovo na papiru, bez pokretanja barem eksperimentalnog oblika. Osim kvalitetnijeg obrazovanja djece, to bi otvorilo i nova radna mjesta za učiteljski kadar srpske zajednice.

Ništa od modela B

Iako su se čule ideje da bi B-model mogao zaživjeti u Donjem Lapcu, Vojniću, Vrginmostu i Dvoru, mjestima gdje je više od 20 učenika koji pohađaju C-model, nije se uradilo ništa.

Poseban su problem urbane sredine, gdje kod pripadnika srpske zajednice vlada potpuna nezainteresiranost za nastavu materinjeg jezika. O tome najbolje govori činjenica da je VSNM Grada Rijeke prije četiri godine poslao 2.000 koverti sa informacijama i pozivima o organiziranju nekog od oblika nastave srpskog jezika, na koje nije dobio nijedan pozitivan odgovor.

– Izuzetak su sredine gdje su učitelji ozbiljno shvatili svoj poziv, uspješno animirali roditelje te motivirali i zadržali djecu – kaže viši savjetnik za nastavu srpskog jezika i kulture Borislav Đekić. Po njegovim riječima, to su samo tri škole, u Vojniću, Vrginmostu i Glini, gdje se nastava odvija u četiri grupe.

Bezuspješno smo pokušali doći do podatka koliko učenika pohađa C-model. Po Đekićevim riječima, to je nemoguće utvrditi, jer škole znaju lažirati broj učenika.

– Neki ravnatelji lažiraju broj učenika kako bi učiteljima iz redovne nastave sačuvali osigurane dodatne sate dopunske nastave srpskog jezika te da bi ostvarili punu satnicu. Manji broj škola ima oko 30 učenika na srpskom jeziku i kulturi, dok u nekim školama ta brojka pada ispod deset učenika. Okvirno možemo smatrati da C-model pohađa prosječno 15 učenika po školi, što znači ukupno oko 450 učenika – ističe Đekić.

Kako saznajemo od savjetnice za srpski jezik Milice Stojanović, broj učenika u dodatnoj nastavi srpskog jezika i kulture stagnira, a posebno je porazno to što se većina učenika srpske nacionalnosti ne upisuje na taj oblik učenja materinjeg jezika i kulture.

– Nije mi poznat tačan broj učenika u C-modelu, ali mislim da je uključeno ukupno oko 600 dece. Nažalost, odaziv je slab, što je posledica nedovoljne svesti naših ljudi o potrebi upoznavanja vlastitog identiteta. U avgustu smo organizovali aktiv za učitelje na koji se, nažalost, najveći broj njih nije odazvao. Više je bilo predavača nego učitelja – napominje Milica Stojanović.

– Veliko iznenađenje su sredine gdje je srpsko stanovništvo u većini i gdje je čak na vlasti SDSS, a nastava na C-modelu se odvija uz brojne poteškoće ili je tek posljednjih godina organizirana. Na području obrazovanja zakazale su mnoge institucije, od “Prosvjete” do vijeća nacionalnih manjina koja kao savjetodavna tijela imaju obavezu raditi na animiranju roditelja i poboljšanju uslova rada u nastavi – ističe Đekić, koji za sebe kaže da je “fikus koji sjedi u Osijeku svezanih ruku”.

– Tokom koaliranja SDSS-a sa HDZ-om propustili smo priliku osnažiti naš sustav obrazovanja. Imamo savjetnicu, nadzornicu srpskog jezika koja se ne smije miješati ni u jedan predmet, dok ja kao viši savjetnik nastavnog predmeta srpskog jezika i kulture nemam ulogu nadzora i radim poslove nekadašnjeg savjetnika za opšti razvoj, što znači da se mogu miješati u svašta i ništa, i po prstima me može udariti ko god hoće. Kod Talijana i Mađara to je drugačije posloženo. Oni imaju svoje škole, ravnatelje svoje nacionalnosti koji neće raditi protiv interesa zajednice, a u našem slučaju godinama ratujemo sa ravnateljima škola koji pokušavaju da od nastave na srpskom jeziku ne bude ništa. Bojim se da će se nakon novog ustroja školstva i poplave izbornih predmeta, interes za C-model još više smanjiti. Taj bi trend trebali preduhitriti novi udžbenici koji su dijelom gotovi, ali Ministarstvo još nije odobrilo nastavni plan i program na osnovu kojeg su oni rađeni – kaže Đekić.

Podsjeća i na slučajeve mlađe generacije učitelja razredne nastave koji su predavali srpski jezik i književnost, a da se prije toga nisu susreli sa djelima srpskih pisaca i pjesnika.

Primjeri Moravica i Vojnića

Moravice su mjesto sa najdužom tradicijom nastave srpskog jezika i kulture: 1994. godine srpski je počelo učiti čak 46 učenika od prvog do osmog razreda, a danas je ta brojka pala na svega 12 od ukupno 50 učenika. Od samog početka, u Moravicama je glavni aktivist bio profesor povijesti Novica Vučinić.

– Nas četvero nastavnika subotom smo održavali nastavu. Nismo za taj posao tražili putne troškove ni prekovremene. Uspjeli smo podići nastavu srpskog jezika i kulture. Zajedno sa djecom i roditeljima ulazili smo u školu puni snage. Danas, nažalost, na području tri škole, u Moravicama, Gomirju i Vrbovskom, ne možemo skupiti više od 40 učenika od prvog do osmog razreda – ističe Vučinić.

– I tada je postojao strah: neki su roditelji zazirali od te nastave jer su radili u državnim firmama, pa su se bojali da ne naštete djeci. Ipak, prevladavao je otpor prema općoj atmosferi u državi. Ali istina je da smo za vrijeme najslabije podrške države imali najbolju nastavu i najveći odaziv. Čim su se hrvatsko-srpski odnosi počeli otopljavati, nama je postalo sve ravno – govori Vučinić i dodaje da mnogo toga ovisi o samom učitelju, jer mala mjesta počivaju na tradiciji da kulturni i društveni život pokreće upravo učitelj.

Pravi primjer je učiteljica iz Vojnića Ranka Rod koja ima 100-postotni odaziv učenika srpske nacionalnosti, a nastavi se priključuju i učenici islamske vjeroispovijesti.

– Učitelji su uvijek bili društveno aktivni i pokretači dešavanja, što je veoma važno za našu profesiju i povjerenje učenika. I roditelji to prepoznaju. Velik je to teret, ali puno veće zadovoljstvo kada vidimo zadovoljna dječja lica koja su svjesna svog identiteta, to je naš najbolji rezultat i ocjena rada – kaže Ranka Rod.