Dobitni tiket

PODNEVNI DNEVNIK

Večeras se očekuje premijera predstave “Dantonova smrt” Džordža Binera, čita voditeljica Dajana Antonija Bebek. Dajana misli da je taj, da prostiš, Biner, nekakav Yankee, čovjek iz Kentuckyja, Sam Shepard ili neki sličan frajer. Nije bed. Dajana je mlada i simpatična, nema grešaka u čitanju, ima ispravnu dikciju, lijep razdjeljak i nije morala čuti za jednog pomalo ezoteričnog dramskog pisca kakav je Georg Büchner. No tu se odmah postavlja pitanje ima li na dalekovidnici lektora, koji bi tu grešku morali primijetiti. Odgovor dobivamo u vijestima u 15. Da, ima ih! Na HTV-u postoji lektorčad i naša Dajana ispravno čita kako se očekuje premijera te i te predstave Georga Büchnera.

Ali, avaj! Istoga dana na HTV-u kreće reklama za srpski film, napeti akcić, čiji je naslov (kako saznajemo iz offa koji čita Drago Celizić ili Mario Anduš) – “Lavirint”. Što je sad to, okupacija? Najezda Srba? Ekstremističko poimanje ravnopravne uporabe manjinskih jezika? Nema odgovora. Naslov se dalje vrti sve do subote, kada je film, “Lavirint”, da prostiš, emitovan. Lavirint. U Beogradu se tako veli, ali ovdje se ta stvar još uvijek zove labirint, Valtazar se još uvijek zove Baltazar, Varvara se još uvijek zove Barbara, a lektore se i dalje naziva samo kada se mora, valjda. Možda su otišli na godišnji. Na kraju krajeva, i oni bi trebali biti normalni ljudi, kako je rekao Zoki kada je nedavno potjerao ministre na raspust.

DNEVNIK, NOVA TV / RTL DANAS

Tragediju četvoro slovenskih turista koji su živi izgorjeli u gigantskom balonu Nova TV prikazala je medijski superiorno u odnosu na konkurentski RTL. RTL Danas je strašnu vijest pogurao u drugi dio emisije, premda se stvar zbivala takoreći u našem dvorištu. No, to je manje bitno. Važnije je da je Nova TV misterioznu tragediju balona – koji je naletio na drvo a potom se zapalio – prikazala posve plastično, kroz izvanrednu animaciju, pomoću koje je svim gledateljima postalo bjelodano što se tu, zapravo, dogodilo. U televizijskoj publici uvijek je golema masa neupućenih, nepismenih, neinformiranih, pa je animacija, tamo gdje nema izvorne slike, neophodno pomoćno sredstvo vizualizacije sadržaja vijesti.

Ovdje se, inače, mogla uočiti i generalna orijentacija dviju televizija: RTL-ov Danas (u pravilu dobra, dinamična i profesionalna emisija) orijentiran je uglavnom na Hrvatsku, a vijesti iz svijeta u fokus upadaju samo ako su prvorazredno važne. Nova TV u tom je smislu okrenuta globusu. No, ni jedna ni druga svijet ne tretiraju više negoli kao nešto što tu mora biti, po defaultu. O regiji da i ne govorimo. Bosna, Srbija, Crna Gora, Slovenija, Makedonija i Kosovo na naše ekrane stižu samo u dva slučaja, ako je riječ o konfliktu s Hrvatskom ili ako je riječ o nekoj strašnoj nesreći. Inače nas ne zanima ništa preko Sutle, Une, Save, Drine. U kulturalnom pogledu ta je činjenica žalosna, a u ekonomskom i razvojnom upravo tragična. Provincija nikada nije bila izvozni proizvod niti ima privlačnu snagu. Naše televizije u tom smislu pokazuju da smo doista provincija.

DNEVNIK NOVE TV, BAGO VS. MILANOVIĆ

Bago je specijalist za razgovore s premijerima. On se postavlja, vidi se to već na razini govora tijela, posve suprotno onoj izvjestiteljskoj gomili koja ispred Banskih dvora na svako ukazanje političara namješta facu “Pinki je video Tita”. Ta ozarena lica kao malo što drugo prokazuju bijedu našeg žurnalizma. Bago se ne da impresionirati političarima, a to što je ta osobina, koja bi trebala biti profesionalna pretpostavka bavljenja novinarstvom, kod nas postala spomena vrijedan doseg, tragedija je samo po sebi.

Bago, dakle, nije umro od sreće na Milanovićevu ponudu da se okladi na točan sadržaj rečenice o slučajnoj državi. “Ja se ne kladim”, rekao je Bago, i neka je rekao. Aleluja. Inače, posve je nejasno zašto je ta Milanovićeva rečenica izazvala toliko čuđenje, kada je posve jasna. Država u kojoj jedni plaćaju poreze a drugi ne nije sustav koji važi za sve, nego neka slučajnost. Država u kojoj jedni za prometnu nezgodu gule po pet godina a drugima se sve oprosti jer su iz društveno prihvatljive obitelji, slučajna je država. Država u kojoj se suša i navodnjavanje problematiziraju kada do njih slučajno dođe, slučajna je. Možemo tako unedogled. Nama treba sustav, to je ta rečenica, izvrnuta naglavačke. Iščuđavati se trivijalnostima kao pura dreku i raditi skandale tamo gdje ih nema ozbiljan je simptom glavinjanja, slučajnog ili namjernog puta u propast.

HRVATSKA UŽIVO

Oliver Frljić, drugo ime za provokaciju, eksperiment, samopropitivanje i nesmiljenu kritiku, u “Hrvatskoj uživo” pita se je li neoliberalni kapitalizam vječan ili je pak srušiv, ima li lijeka za tu bolest i sl. U tom smislu, na scenu je postavio “Dantonovu smrt”, predstavu u kojoj će glave publike biti zaglavljene u improviziranoj giljotini, dok je na pozornici trebala biti dekapitirana jedna kokoš. To bi gledatelje približilo katarzi, nadao se Frljić. Taj film, međutim, nismo gledali. Protiv odsijecanja glave kokoši prosvjedovali su prijatelji životinja i nadležna inspekcija, pa je Frljić odustao od klanja i donio na pozornicu na zakonski način zaklanu kokicu, bog joj dao pokoja duši.

Lijepo je da ljudi poštuju zakone, ali metoda ubijanja kokošiju ozakonjena je tek s pojavom – neoliberalnog kapitalizma. U feudalizmu, protokapitalizmu ili liberalnom 19. stoljeću čovjek je kokoš mogao ubiti kako je htio. Thomas Alva Edison ubijao je pse izmjeničnom strujom, na trgovima američkih gradova, kada se pojavio konkurent Nikola Tesla. Htio je demonstrirati koliko je ta vražja izmjenična struja pogibeljna. To je bilo prije samo 100 godina. Neoliberalni kapitalizam u tome je, kao i svemu drugom, otišao dalje no bilo koja epoha prije njega. Zakonito možeš očerupati milijardu ljudi, ali ne možeš očerupati jednu kokoš. Danas je sustav otišao tako daleko da ga, navodno, tako ranjenog i padajućeg samo treba ničeanski pogurnuti u provaliju, i hops, ode on u ponor, taj mrski neolib. No, ako je sustav koji kolje milijarde ljudi tako slab, kako je, čak i na svojoj poluperiferiji, u Hrvatskoj, uspio spriječiti Olivera Frljića da očerupa i zakolje jednu jedinu kokicu? Ako je rješenje revolucija, zašto je Oliver tražio dozvolu? Ako je riječ o umjetničkoj provokaciji, kada je granice iste određivala veterinarska inspekcija? Sve je to u nama mutno, dragi moj Leone, rekao bi Krleža. Ili kuj il’ ne mrči gaća, kaže narodna poslovica iz Bosanske Posavine. Drugi put katarzu posredovati uništavanjem kakvog tamagočija, tu se nitko neće buniti.

ŠTIMAC U DNEVNIKU

Igor Štimac, čovjek koji je najavio da će od Hrvatske napraviti Španjolsku (likovi koji od nas kane napraviti Španjolsku samo su za nijansu manje groteskni od onih koji nas uvjeravaju da ćemo postati bolji od Švicarske), melje nešto što će napraviti da ostvari to čudo, budući da nije imao vremena da nogometaše pripremi za utakmicu s alpskom nogometnom silom. Savjeti zvuče odlično, otprilike kao oni koje navodi Jaroslav Hašek u priči u kojoj ismijava jednu rubriku iz češkog tiska. “Zrakoplov”, ironizira Hašek, “mora biti brižljivo konstruiran inače neće letjeti.” Ili: “Vrtoglavica: ako trpite od vrtoglavice, nemojte se penjati na krov, niti hodati po užetu, a i dobro promislite ako vas tko pozove na putovanje u Alpe.” Takve je savjete Štimac dijelio s ekrana, ali se čini da mu zrakoplov nije bio baš pažljivo konstruiran…