Grubori u sjeni vila i voćnjaka

Medije su u proteklih dvadesetak dana preplavile vijesti o zapovjedniku karlovačke policije Josipu Ćeliću. Uoči reizbora zapovjednika tamošnje PU, “otkriveno” je enormno bogatstvo Ćelića i supruge – iako se vijest predstavljala kao ekskluzivna, Karlovčani već dugo prate Ćelićevo bogaćenje i prijateljevanje s kontroverznim poduzetnicima, pa je jasno da je povod “senzacionalnim otkrićima” upravo reizbor. Naravno, to ne umanjuje skandaloznost činjenice da je na najvišoj policijskoj dužnosti osoba koja će teško moći dokazati kako je stekla svoju impresivnu imovinu.

Naime, Ćelić je vlasnik sumnjivo stečene vile na šest etaža s bazenom u Lokvi Rogoznici, a s bivšim suborcem Tomislavom Čavlekom na prestižnoj zagrebačkoj adresi dijeli vlasništvo nad kućom i okućnicom vrijednima oko četiri milijuna kuna. U karlovačkom predgrađu Gornje Mekušje, po pisanju “Večernjeg lista”, Ćelić ima četiri zemljišne parcele, a supruga mu Marijeta dva voćnjaka s obiteljskom trokatnicom procijenjenom na više od milijun kuna. Iako se “Večernji” i “Jutarnji list” ne mogu posvema usuglasiti oko obima i lokacija Ćelićeve imovine, spominju se i vikendica na Viru te stan u Sesvetama.

Kriminal u policiji

Posebno je zanimljivo da pored tog bogatstva Ćelićeva obitelj živi u iznajmljenom stanu, a stanodavac im je karlovački tajkun Marko Vuković, suvlasnik tvrtke HS Produkt koja, uz ostalo, proizvodi pištolje i puške te ih izvozi u SAD-a i oružjem opskrbljuje HV. Široj javnosti Vuković je postao poznat u aferi Dajmler, a njegovu ulogu istražuju policajci kojima zapovijeda Ćelić.

Naravno, moguće je da je u međuvremenu smijenjeni zapovjednik karlovačke policije, koji je izjavio da su napisi o njegovu bogatstvu bili tek podmetanja zbog natječaja za mjesto načelnika PU, potpuno nevin, ali je javnost sklonija povjerovati u tvrdnje brojnih poznavatelja prilika u karlovačkoj policiji, koji polako izlaze iz zavjetrine i svojim otkrićima upotpunjuju cijelu sliku. Ćelićevi umirovljeni kolege sada se natječu u otkrivanju navodnih nepravilnosti i kriminala u radu policije pod njegovom kontrolom. Javno se oglasio bivši inspektor Zoran Bračić, koji tvrdi da “Ćelićevi ljudi u policiji švercaju, kradu i reketare”, a za reketarenje ga optužuje i karlovački ugostitelj Ivan Grbiniček, koji tvrdi da ga je karlovačka policija samo u jednoj godini 83 puta kaznila zbog krivog parkiranja jer se navodno zamjerio Ćeliću.

U Ćelićevu obranu stao je jedino bivši ravnatelj policije Vladimir Faber, koji je izjavio da ga poznaje “kao časnog policajca” te dodao da je “uvjeren da će sprati ljagu kojom ga nabacuju neke ljige”. Mnoge je iznenadio Faberov istup, jer Ćelić će doista teško moći objasniti porijeklo milijune eura vrijedne imovine. No ako se zna da su njih dvojica nekadašnji ratni drugovi iz redova policijskih specijalaca, to možda ne treba toliko čuditi.

Jer, policijski su specijalci u protekla dva desetljeća postali čvrsto povezana skupina, koja se podržava “i u dobru i u zlu”, a to zlo se posebno odnosi na pitanje brojnih zločina koje su mnogi od njih počinili za vrijeme rata te na organizirani kriminal kojim su se mnogi bavili nakon rata. Ta je povezanost posebno vidljiva u slučaju ratnog zločina u Gruborima kraj Knina, gdje je u potpuno nepotrebnoj akciji čišćenja terena, kojim je trebala proći Tuđmanova svita iz Vlaka slobode, na najokrutniji način ubijeno šestero staraca srpske nacionalnosti.

Djelomična amnezija

Zanimljivo je da se u gomili tekstova o Ćeliću činjenica da je upravo on zapovijedao četirima grupama specijalaca koje su djelovale u okolici Grubora, pa i onima koje su upale u selo i pobile nevine starce, spominje samo u kontekstu toga da se pojavio kao svjedok na suđenju Gotovini i Markaču, kao i na suđenju za Grubore u Zagrebu. To je zagrebačko suđenje nedavno doživjelo skandalozan obrat, no ta vijest nije toliko zaintrigirala javnost. Naime, sudsko vijeće na čelu sa sucem Zdravkom Majerovićem prije nekoliko dana iz pritvora je na slobodu pustilo Franju Drlju, kojem se sudilo kao zapovjedniku grupe specijalaca koja je ušla u Grubore. Isto vijeće na slobodu je ranije pustilo još jednog optuženog, Božu Krajinu, koji je zapovijedao drugom grupom specijalaca pod Ćelićevim vodstvom.

Tom je prigodom sudac Majerović izjavio sljedeće: “To djelo, samo po sebi, naravno, dozvoljava određivanje pritvora po ovoj osnovi, no međutim, ovi drugi uvjeti, dakle, postojanost osnovane sumnje da ste to vi počinili, za sada nije više takve kvalitete da bi dozvoljavalo, po mišljenju ovog vijeća, vaš daljnji boravak u pritvoru.” Drugim riječima, ako DORH među specijalcima ubrzo ne pronađe osobu koja će, umjesto uobičajenih laži, reći istinu o tom stravičnom zločinu, sudsko će vijeće dovršiti posao započet odlukom o ukidanju pritvora – oslobodit će ih krivnje.

To je posljedica svjedočenja Ćelića i njegovih suboraca, čije su grudi prepune odlikovanja za ratne zasluge. Sam ih Ćelić ima devet. Svi oni znaju što se dogodilo i tko je za to kriv, a znaju i to da za to odgovara Mladen Markač, njihov bivši zapovjednik. Međutim, zavjera šutnje je očito bila jača. Tako je i Ćelić izjavio kako mu je, unatoč činjenici da su mu niži zapovjednici nakon Grubora napisali kako nije bilo nikakvih sukoba, njegov zapovjednik Željko Sačić rekao da napiše novi izvještaj, koji mu je sam diktirao i u kojem se opisuje lažni sukob s teroristima. Ćelić je i na suđenju Gotovini i Markaču izjavio isto, dodavši kako u istinitost Sačićevih tvrdnji nije sumnjao, iako je znao da se u Gruborima ništa slično nije dogodilo.

Zahvaljujući amneziji bivšega prvog karlovačkog policajca i njegovih ratnih drugova, njihov je “kamarad” Drlje izišao na slobodu, koja će možda uskoro biti trajna. Nažalost, taj aspekt zanima malo koga u domaćim medijima.