Hrvatska je uzor u rješavanju muslimanskog pitanja u Europi

Prvi čovjek Islamske zajednice u Hrvatskoj Ševko Omerbašić u lipnju je otišao u mirovinu, a njegovo je mjesto preuzeo glavni imam zagrebački, bivši student Fakulteta islamskih nauka ali i Katoličkog bogoslovnog fakulteta, Aziz Hasanović, kojeg je upravo Omerbašić godinama brižno pripremao za ovu dužnost. Novi muftija bit će svečano inauguriran 22. rujna.

Dugo ste godina bili desna ruka Ševke Omerbašića, predsjednika Islamske zajednice od njezina osnivanja?

Moj je prethodnik zasigurno dosegnuo velike, možda i nedostižne standarde u smislu organizacije same Islamske zajednice i svega onoga što jedna vjerska zajednica jest. Bila mi je, kao njegovu zamjeniku, izuzetna čast i zadovoljstvo raditi s njim, ali i prilika da mnogo naučim, bez spomena vrijednih turbulencija. No, navršio je 67 godina, a po normativu Islamske zajednice to je krajnji rok kada visoki dužnosnici završavaju svoj mandat. Inače, moguće je obnašati ovu dužnost dva puta po sedam godina; Omerbašić je biran na tri mandata, ali mu se prvi, ratni, nije računao.

U dogovoru s Izetbegovićem

Namjeravate li nastaviti utabanim stazama ili možemo očekivati neke promjene?

Rekao sam već da je moja pobjeda potvrda rada muftije Omerbašića: imamo već pripremljene zajedničke projekte, a za realizaciju nekih od njih potrebna su i dva mandata. Normalno, razlikovat ćemo se ponešto u stilu, ali i u nekim novitetima, koje je bilo nužno uvesti. Primjerice, uvođenje Ureda za mladež, Ureda za informiranje i izdavaštvo, Ureda za ekonomsko i financijsko jačanje i infrastrukturno ulaganje. Formirao sam oko osam ureda koji će se baviti točno određenim stvarima te uveo Savjet muftije, u kojem će biti svi glavni imami u Hrvatskoj; konzultirat ću se s njih 15 o svim važnim pitanjima u Zajednici i želim da to novo tijelo što kvalitetnije zadovolji potrebe vremena i prostora gdje živimo.

Neki su vjernici smatrali da je bivši muftija bio previše blizak s desnom političkom opcijom u Hrvatskoj, pogotovo s predsjednikom Franjom Tuđmanom kada je zaratio s muslimanima u BIH-u?

To su neutemeljene optužbe, znam to jer sam od početka bio u njegovoj blizini. Možemo govoriti tek o jednom tipu mudrog ponašanja u kriznim i teškim trenucima. Moglo je 1993. i 1994. biti i mnogo gore, a mi smo uvjereni da je upravo Omerbašić svojim autoritetom dao doprinos pomirenju naroda, na čemu i danas radimo. Taj doprinos nitko, osim zločestih ljudi, ne može osporiti. Treba znati i da muftija nije radio ništa samoinicijativno, nego u dogovoru s predsjednikom Alijom Izetbegovićem. On je bio dio tima.

Je li Izetbegović uopće razumijevao tadašnje probleme hrvatskih muslimana?

Sigurno da jeste. Rahmetli Alija nije bio kratkovidan čovjek i imao je povjerenja u muftiju, s kojim je dogovarao sva važnija pitanja i opcije. Povijest će potvrditi moju tezu da su u krivu svi oni koji negiraju muftijinu ulogu u procesu da se problemi ovdašnjih muslimana riješe na najbolji mogući način.

Ravnopravni i u praksi

Kako danas, gotovo 20 godina kasnije, ocjenjujete položaj muslimana u Hrvatskoj?

Za svaku je pohvalu: Hrvatska zaista može poslužiti kao primjer u rješavanju muslimanskog pitanja u Europi, ali i u rješavanju pitanja kršćanskih manjina u islamskom svijetu. To često ističemo, i ja to ponavljam kao papagaj. Ugovor koji je potpisan 2002. između Vlade i Mešihata naslonjen je na zakonsko priznanje islama iz 1916. Sve što je ugovorom potpisano, provodi se i u praksi. Često kritiziram muslimane i kažem da mi nedovoljno konzumiramo prava koja su nam dana. Evo primjera: po protokolu Ministarstva obrane, od 11 do 13 sati svaki musliman koji je u vojsci može uzeti slobodno i otići na džumu u prvu džamiju. Zakon, dakle, daje mogućnost, a pitanje je tko i kako doživljava taj namaz kao svoju obavezu. Strah da će nas netko prozivati što smo otišli na džumu nečija je frustracija iz komunističkog sistema. Pitanja vjerskog opredjeljenja i konzumiranja vjerskih prava danas su sasvim normalna i nitko nema razloga da se toga boji. To što ljudi u svojim glavama to nisu raščistili, sasvim je druga stvar.

Sudjelovali ste u obučavanju hrvatskih mirovnjaka koji su odlazili u mirovne misije u islamskim zemljama. Kakve su povratne informacije: je li im ono čemu ste ih naučili pomoglo na terenu?

Njihove su me povratne informacije ohrabrivale i motivirale da iznova dam sve od sebe. Govore mi da je sve što sam im predavao životno i da spašava glavu. Zato sam nakon preuzimanja dužnosti muftije bio kod ministra obrane Ante Kotromanovića, koji me, nakon zahvale i svjestan činjenice da s novom funkcijom više neću moći stizati sve kao u proteklih sedam godina, pitao kako ćemo dalje po tom pitanju. Lani je 1.300 ljudi prošlo tu obuku i otišlo u mirovne misije, pa sam dao mandat dvojici imama koji će me u tome zamijeniti. Posjetim li uskoro našu vojsku u Afganistanu, to će biti vrhunac toga mog angažmana. Dolaze nam samo pohvale za hrvatske vojnike ondje, ne samo za njihovu profesionalnost nego i za njihovo razumijevanje situacije, naroda, kulture, običaja i tradicijskih, plemenskih mentaliteta. I strahovito sam ponosan što je naš kontingent jedini koji nije imao mrtvih glava: sve analize pokazuju da je moj angažman u njihovoj obuci jedan od važnijih razloga tome. Taj projekt sada nudimo i NATO-u i drugim vojnim snagama koje sudjeluju u mirovnim misijama.

Nije islam u bradi i nikabu

Koji je vaš stav o tzv. Arapskom proljeću?

To se moralo dogoditi. Svi neprirodni politički sustavi moraju kad-tad pasti. Neprirodno je da vlastodršci kupuju djetetu avion za rođendan dok neka druga djeca umiru od gladi. Arapskom svijetu je potrebna demokracija utemeljena na islamu. Svi se pozivaju na islam, a ne žele islamsku demokraciju. Kada se primjeni kuranski princip šure i dogovora, a to znači da najbolji bude na čelu države, islamski će svijet prodisati punim plućima. Dok god imamo tutorstva i totalitarne režime, nema spasa za islamski svijet. Ondje nisu pobunjenici, to su borci za svoja prava. Kada bih upotrijebio neki drugi rječnik, rekao bih da su to mudžahedini, borci na Božjem putu. Jer, boriti se za prava, čast, dostojanstvo i ponos obitelji sveta je dužnost svakog muslimana. Oni ne žele biti potlačeni pored toliko bogatstva koja im je Bog dao.

Kako gledate na pojavu vehabija i radikalizam koji oni donose? Vaš bosanski kolega Mustafa Cerić nedavno je izjavio da ne zna što su i tko su vehabije.

Taj se pogrdni izraz nametnuo kao jedan oblik islamofobije u BIH-u, pa je svatko tko ima bradu ili drugi pogled na svijet odmah vehabija. A to je zapravo samo jedan oblik prakticiranja islama, koji je muslimanima s ovih prostora stran, dok je u nekim islamskim zemljama sasvim primjenjiv i živ. No, problem vehabija je isključivost prema drugima. Da je Bog htio da svi budemo jedne vjere, on bi to i učinio. To je njihova mana i ja im tu isključivost po mnogim pitanjima jako zamjeram. Nedavno sam na otvorenju jedne džamije u Maglaju govorio pravo o tome i to stoga što je ondje Bočinja, selo naseljeno vehabijama, kojih je dosta bilo na svečanosti. Aplauzi koji su me prekidali potvrdili su mi opredjeljenje bošnjačkoga naroda da osuđuje radikalizam. Islam nije u bradi, kada bi islam bio brada, ja ne bih bio musliman. Teološki gledano, to je čisto kao suza. Brada je u islamu, a nije islam u bradi. Ni nikab nije islamski, to je tradicijski element kod nekih plemena, dakle nešto što se naslanja na običajno pravo u određenim zemljama, a ne na teologiju. Tu nema teološkog utemeljenja, to je postalo in kod žena koje su u doticaj s tom praksom došle u nekim zemljama. Osobno to ne podržavam, nikab je jedno veliko opterećenje. Ako bi trebalo da to osuđujem, ja bih to čak i osudio.

Dug prema Srebrenici

U Zagrebu ste studirali na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Kako ste se i zašto odlučili na takav potez?

Po dolasku u Zagreb, htio sam upoznati sredinu u kojoj živim. Živjeti u jednoj sredini a ne poznavati je, nije dobro. Kako se bavim vjerom, htio sam vidjeti kako živi moj susjed katolik i što je za njega sveto. Tada sam bio glavni imam zagrebački: kontaktirao sam nadbiskupa Josipa Bozanića i tako se moja želja realizirala – završio sam i taj studij i danas sam sigurno bogatiji čovjek. Jako me to ispunjavalo, ondje sam bio sretan, da ne govorim da sam stekao izvrsne prijatelje.

Jeste li u katoličanstvu naišli na nešto za što mislite da bi bilo dobro da se primjenjuje i u islamu?

Sve to postoji u islamu, moralni okviri obiju religija su isti. Razilazimo se u pitanju jedinog ili trojedinog Boga. I baš me zanimalo da čujem kako funkcionira to trojstv na kraju nisam razumio, niti razumijem danas. Ali, vjera je individualni čin. Mi teolozi nudimo rješenja, formule iskustva, ali svatko prepozna osobno i poistovjeti se na svoj način.

Uskoro su u BIH-u lokalni izbori: namjeravate iskoristiti mogućnost da glasate u Srebrenici, iako ondje ne živite?

Registrirao sam četvero članova svoje obitelji koji imaju pravo glasa i svi ćemo ga iskoristiti. Moj motiv je dug prema Srebrenici. Ondje imam sto duluma zemlje, zgarište kuće, 20 duluma šume i od oca pa nadalje 36 poginulih. I dok sam živ, to je moja obaveza prema Srebrenici. Dileme nemam, znam za koga ću glasati, stranke s bošnjačkim predznakom su se usuglasile i na izbore će samo jedan bošnjački kandidat. Srebrenica je zakinuta po raznim osnovama. Izgubila je povjerenje međunarodne zajednice i vlastite države. U najmanju bi ruku trebala biti distrikt, a njom i dalje upravljaju neki koji to nisu zaslužili, koji su pred Haškim sudom okrivljeni za genocid. Ono što se može jest – glasati. Posebno stoga što se novim zakonom pokušava legalizirati ono što je genocidom učinjeno. No, ništa ne može nadoknaditi osam tisuća ubijenih. Svaki put kada odem u Srebrenicu, razbolim se. Kada vidim onolike tabute i iskopane grobove, kada znam da su to ljudi koje poznajem… To nitko ničim ne može nadoknaditi.

U nedavnom intervjuu saborski zastupnik iz redova bošnjačke manjine Nedžad Hodžić rekao nam je da Bošnjaci u Hrvatskoj u praksi još nisu ravnopravni, unatoč tome što je to zakonski uredno regulirano. Ne slažete se po tom pitanju s njim?

Sigurno je imao svoje argumente. Kao musliman, ne mogu reći da sam u drugorazrednom položaju: imam isti ugovor, tretman i status kao i svaka druga religijska zajednica. Ne osjećam neravnopravnost na svojoj koži, jer imam mjesta samo za ljubav, ne i za mržnju. U mome srcu nema prostora za predrasude i ako netko prezire mene, to je njegov problem. A počne li me ugrožavati, onda ćemo drugačije. Ali, ne mogu sada kazati da me netko šikanira zato što sam muftija ili zato što sam musliman. Dobio sam više od tisuću čestitki na imenovanju, uglavnom od nemuslimana. To govori da je otvoren odnos Islamske zajednice prema društvu i spremnost da se participira u svim važnim projektima nešto što se cijeni i vrednuje. Želim da i dalje gradimo odnos na osnovama povjerenja, dijaloga i razumijevanja i u tome uspijevam. Moramo to razlikovati od individualnih postupaka, jer svagdje ima idiota. Evo, Breivik je u Norveškoj ubio 70 ljudi i kaže da mu je žao što ih nije ubio i više. Važno je da policija napravi uviđaj kada dođe do nekog incidenta, da se pokrene postupak i da cijeli sustav stane u zaštitu zajednice, da pravna država funkcionira. U svakom narodu, i muslimanskom i kršćanskom i židovskom, postoje neuračunljivi ljudi. Nedavno sam dobio pismo u kojem me jedna osoba, potpisana imenom i prezimenom, poziva da pređem na kršćanstv ja je nazovem i zahvalim se na pozivu, kažem da je ljubazna, ali da ja imam svoju vjeru. Zar bih to što jedan besposličar nema pametnijeg posla nego da me provocira trebao doživjeti kao pritisak? Nikada nisam od muhe pravio slona i stvarao problem tamo gdje ga nema. Ovih su nam dana dolazili predstavnici jedne organizacije koja se bavi manjinskim pravima, ali im se mi, kao vjerska zajednica, zaista nismo imali na što požaliti.