Imuni na fašizam

Povodom Svjetskoga dana mira, 21. rujna, vaš rad “Small Talk” trebao je biti prikazivan na medijskim displejima dvaju središnjih zagrebačkih trgova: o čemu je zapravo riječ?

Rad se oslanja na autentičnu rečenicu, pitanje koje je desetogodišnji učenik jedne osnovne škole u Splitu uputio svojoj majci: “Zašto, mama, jedino ja u razredu ne mogu imati kukasti križ na pernici?” Medijski displeji na trgovima, kulisama svakodnevnih gradskih aktivnosti, čitaju se dok se čeka tramvaj ili ispija kava na terasi kafića, pa su idealni prenositelji pitanja koliko smo postali imuni na fašizam, i to ne na onaj povijesni, nego ovaj današnji! Premda je već bilo dogovoreno, rad neće biti postavljen. To nije dopustila tvrtka koja iznajmljuje displeje, uz obrazloženje da je preprovokativan…

Režiranje uvjerenja

Svojim radovima reagirate na društveni trenutak. Primjerice, u kratkom filmu “Velika očekivanja” problematizirate fenomen bespravne gradnje u Dalmaciji, dok se u jednom od posljednjih, nagrađenom filmu o Bošku Buhi, poigravate junacima socijalističke epohe te propitujete današnje vrijednosti i ideale, pitajući se kome sada vjerovati. Kome, dakle, vjerujete?

Željela sam prikazati zbunjenost generacije koja je odrasla u Jugoslaviji i koja je imala određena “jugoslavenska” uvjerenja, da bi se odjednom, u mojoj sedamnaestoj, sve to proglasilo “krivim”, kao neko “krivo djetinjstvo”. Uspostavu tog drugog identiteta prate nova vjerovanja i ideali, oprečni dotadašnjim. Film “Režiranje glumaca / režiranje uvjerenja” za primjer uzima glavnog glumca filma “Boško Buha”, ikonu ne samo mog odrastanja i partizana par excellence; Boška Buhu nije tumačio Slavko Štimac, kao što su mnogi od nas vjerovali, nego glumac Ivan Kojundžić, kojem je to bila prva i zadnja uloga. U mom videu, nakon što vidimo isječke iz filma “Boško Buha” u kojima djeca s petokrakama na čelu izlaze iz rovova u juriš na neprijatelja i umiru pod cvijećem dok Oliver Dragojević pjeva Nek’ nas sete ove slike na tu decu i te đake, što su mali, mali za vojnike, al’ veliki za junake, u kadru je glavni glumac danas, u svojoj 48. godini. Kojundžić sada igra režirani razgovor i na ista postavljena pitanja odgovara oprečnim odgovorima: primjerice, u jednom trenu pojašnjava kako je bio ponosan što je glumio Boška Buhu s kojim je dijelio uvjerenja, a u drugom, kroz montažu u slici na drugom dijelu ekrana, objašnjava da je bio prisiljen igrati tu ulogu jer se u protivnom nešto loše moglo dogoditi njemu ili njegovoj porodici. Oprečni su i njegovi odgovori na pitanja o tome kako je i zašto bilo dobro prije, o bratstvu i jedinstvu te posljednjem ratu. Željela sam prikazati dvije realnosti koju su nas okruživale ili nas okružuju. Pritom me zapravo nije zanimala individualna, privatna istina koju svatko nosi negdje u sebi i na temelju koje gradimo svoje moralne zakonitosti; zanimala me grupna, socijalna situacija generacije i te, po svemu različite, realnosti s kojima živimo.

Ove će jeseni vaši radovi biti predstavljeni u pariškoj Palais de Tokyo?

Bit će ondje prikazana četiri filma, koja su presjek posljednjih dvanaest godina mog rada. Ciklus započinje videom iz 1999. “Sjećanja (Tito, tata)” i “Režiranjem glumaca / režiranjem uvjerenja” iz 2011., a nastavlja se “Velikim očekivanjem” i dvokanalnom instalacijom, radom sastavljenim od dva dijela, “Ruta” i “Spomenik”. “Ruta” je rad inspiriran romanom “Ruta Tannenbaum” Miljenka Jergovića, a u drugom pratimo vodiča koji turistima “objašnjava” spomenik stradalim Židovima Europe postavljen u Berlinu, i to tako da ih zabavlja, pa se oni uglavnom smiju za vrijeme razgledavanja.

Kako obogatiti prostor i ljude

Ljetos je u Bolu održan prvi “Lovely Days”, festival suvremenog videa kojem ste osnivačica i u sklopu kojeg ste na Brač doveli neke istaknute međunarodne umjetnike. Kako je prošao festival i hoće li postati tradicionalan?

Prvo je izdanje proteklo iznimno uspješno, pa se nadam da će festival postati bolska prepoznatljivost. Započinjemo i s prikupljanjem arhive “videa dana”, putem koje bi se s video-umjetnošću upoznavali i lokalni stanovnici zimi i znatiželjni turisti ljeti. U planu je i suradnja s renomiranim festivalom “Loop” iz Barcelone.

Koja biste imena suvremene video-umjetnosti mogli izdvojiti?

Eija-Liisa Ahtila je umjetnica i režiserka na koju pomišljam još otkako sam prvi put vidjela njezine video-instalacije i naraciju. Nedavno sam u MoMA-i vidjela i fantastične filmove Nizozemca Aernouta Mika, kao i 16-mm instalacije Tacite Dean, čiji su mi tekstovi i publikacije vrlo inspirativni, a cijenim i neke od radova Douga Aitkena. Svakako bih istaknula i začudne filmove Danice Dakić, bosanske umjetnice naglašene socijalne poetike te, dakako, radove jedne od začetnica video-umjetnosti u Hrvatskoj, Sanje Iveković.

Kako ocjenjujete činjenicu da se u Zagrebu i drugim mjestima u Hrvatskoj gotovo uopće ne može vidjeti suvremena umjetnost u javnom gradskom prostoru?

Da ne bih rekla da je to jadno i primitivno, reći ću da je jako loše; nažalost, ovdje odnos prema suvremenoj umjetnosti u javnom prostoru kao da ne postoji. S druge strane, postavljene skulpture, a gotovo u pravilu je riječ o spomenicima, pripadaju nekom prošlom vremenu i značenjima, ali i takve precizno bilježe trenutak u kojem su nastale. Sve je to izuzetno loše za gradove, a odražava se i na mentalitet ljudi. U Hrvatskoj ne postoje fondovi koji bi poticali suvremenu produkciju kroz javne natječaje i rješenja koja bi obogaćivala prostore i ljude, pa mislim da bi tako nešto – Zagrebu, Bolu, Hrvatskoj – bilo nužno potrebno.