Javna tajna i zakon šutnje

A što se moglo učiniti? Što smo trebali – uhapsiti Merčepa? Tuđman to nije dozvolio. Imao je stav da se ne hapse naši ljudi, kako to neprijatelji ne bi iskoristili – tako je o činjenici da je državni vrh Republike Hrvatske, na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom, znao za ratne zločine koje su činile jedinice pod zapovjedništvom pomoćnika ministra unutarnjih poslova Tomislava Merčepa i da u vezi s tim ništa nije poduzimao, na suđenju Merčepu svjedočio Josip Manolić, koji je u vrijeme dok su Hrvatskom harali “merčepovci” bio na dužnosti predsjednika Vlade.

Mediji su opširno izvijestili o Manolićevom iskazu, u kojem je vitalni 92-godišnjak opisivao kako su policajci s terena iz dana u dan slali izvještaje iz kojih je bilo jasno što zapravo radi Merčepova jedinica. S tim je izvještajima bio upoznat kompletan državni vrh, rekao je Manolić, dodavši da se i na jednoj sjednici Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost (VONS) raspravljalo o Merčepu.

Tuđmanova osjetljivost

Iako Manolić to nije izrijekom rekao, iz činjenice da se Merčepa toleriralo može se pretpostaviti da se na toj sjednici zapravo razmišljalo kako da se prikriju tragovi zločina kako ih “neprijatelj ne bi iskoristio”. Manolić je naglasio da je državni vrh bio upoznat s time što se događalo u Pakračkoj Poljani. Tuđman je, navodno, naredio da se Merčepa razvlasti, ali se “vukovarski Napoleon” oglušio o naredbu vrhovnika i zaputio se u Gospić, gdje je nastavio s uobičajenim aktivnostima. Iako su mediji prenijeli Manolićev iskaz, njegove riječi nisu izazvale nikakvu reakciju hrvatske javnosti.

Posebno je zanimljiv bio Manolićev opis razgovora Tuđmana i Merčepa, kada se odlučivalo o Merčepovu zahtjevu da ga se stavi na listu za Županijski dom Sabora. Tuđman je, tvrdi Manolić, tada zahtijevao da mu Merčep oda ime ubojice dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, što je ovaj i napravio. Manolić je time zapravo pokušao pokazati kako je Tuđman bio osjetljiv i kako je htio kazniti počinitelje zločina, iako je dobro poznato da je Tuđmanova vlast godinama štitila ubojice. Poseban je apsurd da je Siniša Rimac, čovjek kojega se povezuje s tim zločinom, svjedočio u istom postupku kao i Manolić. Naravno, ničim Merčepa nije teretio.

Osim Manolića, svjedočilo je još nekoliko političara iz samoga državnog vrha – istog onog koji je, prema Manoliću, znao za sve Merčepove aktivnosti. Međutim, svatko od njih na sudu je zapravo svjedočio drugačije. Tako je Manolićev nasljednik na mjestu premijera, Franjo Gregurić, mrtav-hladan izjavio da nije znao ništa o vojnom djelovanju okrivljenika. Iako se u raznim svečanim prilikama Gregurić predstavlja kao najvažniji čovjek Vlade nacionalnog jedinstva, koja je gospodarila Hrvatskom u najteže vrijeme, na sudu se želio prikazati kao osoba koja je vodila brigu o vanjskoj politici i osiguravanju normalnog života građana. Tvrdio je da su sve informacije tajnih službi, koje su znale što se događa, išle direktno predsjedniku i ministrima unutarnjih poslova i obrane koji su, očito, bili šutljivi tipovi. Tako o kršenju ljudskih prava, privođenjima i zlostavljanjima u paviljonu 22 Zagrebačkog velesajma, kao i o logoru i ubojstvima u Pakračkoj Poljani, Gregurić, za razliku od Manolića, tvrdi da nije znao ništa.

Vladimir Šeks, čovjek koji dvadeset godina želi ostaviti dojam kako je upoznat sa svim zbivanjima u Hrvatskoj, čovjek koji se voli prikazivati kao jako bitan kotač u stvaranju i obrani zemlje, o Merčepovim zločinima također nije rekao ništa. Naravno, Šeks je izjavio da mu je poznat njegov ratni put, a kako je tijekom četiri mjeseca 1992. bio javni tužitelj, rekao je da je iz javnotužilačkih spisa crpio informacije o uhićenjima na području Pakračke Poljane i to je bilo sve. O okolnostima puštanja na slobodu ubojica obitelji Zec, s čime ga se godinama povezuje, nije govorio.

Iritantni Jarnjak

Zato se hapšenja ubojica obitelji Zec prisjetio tadašnji pomoćnik ministra unutarnjih poslova Smiljan Reljić, koji je rekao da je zbog toga 1992. podignuta i kaznena prijava protiv osumnjičenih vojnika iz Merčepove jedinice, pa i protiv samog Merčepa. Reljić je izjavio kako je s Merčepom razgovarao o zločinima te da mu je on rekao kako razumije počinitelje, jer su u posebnom emotivnom stanju zbog ubojstva članova svojih obitelji u Vukovaru. Posebno je važan dio Reljićeva iskaza u kojem tvrdi kako su iz MUP-a izvještaje o zločinima slali Tuđmanu i svim premijerima, pa i Greguriću, što znači da je sudskom vijeću lagao ili Reljić ili Gregurić, koji tvrdi da ništa nije znao.

Kontradiktoran iskaz Reljićevom na suđenju Merčepu dao je tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak, koji je s jedne strane naglašavao kako je policija radila sve što je mogla, a s druge se predstavio kao izuzetno slabo informirana osoba. Posebno neuvjerljivo i iritantno zvuče Jarnjakove tvrdnje kako nema pojma tko je uopće zapovijedao jedinicom u Pakračkoj Poljani, iako je Merčep bio njegov savjetnik. Za boravak “merčepovaca” u Pakračkoj Poljani Jarnjak tvrdi da je čuo s televizije.

Prije izuzetno slabo informiranog Jarnjaka, koji sebi pripisuje sve policijske uspjehe za vrijeme rata, a za nijedan zločin i nepravilnost nije čuo, svjedočio je i njegov prethodnik na ministarskom mjestu, Ivan Vekić, koji je postavio Merčepa na dužnost savjetnika. Vekić je izjavio da mu je Merčepa, pak, nametnuo Josip Manolić. Vekić je Merčepa opisao kao heroja koji je, iako ranjavan, želio nastaviti borbu. Tvrdi da je osobno naredio istragu za sve zločine, ali, interesantno, nije imao pojma da se “merčepovce” povezuje s ubojstvom obitelji Zec.

Umjesto terećenja Merčepa, sudu je ponudio potresnu priču o Tuđmanovim navodnim suzama nakon što je predsjednik doznao da je ubijena Aleksandra Zec.

Za razliku od Gregurića, Jarnjaka i Vekića, svjedok Zdravko Mustać, koji je tada bio zamjenik načelnika SZUP-a, bio je dobro informiran. Izjavio je kako je dobio izvještaje o mučenjima, nasilju i iznudama te raznim drugim oblicima zlostavljanja zarobljenika od strane Merčepove jedinice. Dodao je kako je Merčep imao “ogromnu autonomiju ponašanja”.

Nasuprot njemu, nekadašnji čovjek iz vrha MUP-a Joško Morić tvrdi da za Merčepovu jedinicu tada nije ni čuo, a o njenim djelovanjima saznao je iz tiska. Svjedok Željko Tomljenović, bivši pomoćnik ministra unutarnjih poslova, poput Manolića izjavljuje da je državni vrh znao za zločine “merčepovaca”. Dodao je da je HDZ imao svoju liniju upravljanja u MUP-u te da je i Tuđman smatrao Merčepovo djelovanje korisnim, iako ga je upozoravao da “neke stvari nije trebao napraviti”.

Juzbašić prekinut

Jedan od državnih i HDZ-ovih čelnika tog vremena, Slavko Degoricija, svjedočio je kako je Merčep radio na raspirivanju međunacionalnih sukoba, stvarajući probleme još u Vukovaru, iz kojeg su se mnogi na njega žalili. “‘Merčepovci’ su po Lici prodavali oružje zarobljeno od JNA”, izjavio je Degoricija, koji je naglasio kako je 23 godine živio u Kutini, odakle su ga mnogi upozoravali na pritvaranja, nestanke i krađe u režiji Merčepove jedinice.

Dodao je da su za to znali Šeks, Manolić i Morić. Degoricija je izjavio kako je znao i za zločine u Pakračkoj Poljani, gdje su ubijani i nesrbi.

Tadašnji ministar u Vladi zadužen za međunacionalne odnose, Živko Juzbašić, svjedočio je o brojnim susretima s navodnim Merčepovim žrtvama.

– Svi su u Vladi znali za zločine, a o njima sam obavijestio i predsjednika Vlade Gregurića i samog Tuđmana – rekao je Juzbašić.

Merčep je u Vukovaru, prema Juzbašićevim riječima, za postrojbu angažirao “najgore smeće”, ljude koji se nisu borili nego su, kao i Merčep, “odbili ići u proboj prema Vukovaru”. Juzbašić je ustvrdio da su tada postojale dvije linije zapovijedanja i da su “merčepovci” bili na liniji kojom je rukovodio Gojko Šušak.

Juzbašićevo svjedočenje prekinuo je sudac i to u trenutku kada je svjedok izjavio da je “Merčepov mentor bio Vladimir Šeks”.

Merčepu plaćena obrana, žrtvama naplata sudskih troškova

Promatrači nevladine udruge Dokumenta smatraju kako navedena svjedočenja bivših visokih dužnosnika naMerčepovom suđenju, bez obzira na činjenicu da mnogi umanjuju svoju ulogu i svjedoče kako se ničega ne sjećaju, u osnovi potvrđuju odavno znane činjenice o tome da je državni vrh znao što se događa, jer je to potvrdila nekolicina bivših političara i policajaca, tako da će ovaj slučaj vjerojatno završiti osuđujućom presudom.

Dokumenta također upozorava da Hrvatska godinama plaća obranu optuženicima na Haškom sudu, pa je tako za obranu Gotovine,Markača i Čermaka od 2006. do 2011. potrošeno 169.315.205,91 kuna, a posebna je bizarnost da država plaća i obranu Merčepa, jer na temelju Zakona o policijskim poslovima i ovlastima “policijski službenik ima pravo na osiguranje pravne pomoći na teret MUP-a kada se protiv njega pokrene postupak zbog uporabe sredstava prisile i drugih radnji u obavljanju policijskog posla”. Drugim riječima, MUP-ova birokraciju logor u Pakračkoj Poljani, maltretiranja, pljačke i ubojstva tretira kao manji policijski prekršaj dok, s druge strane, država i dalje naplaćuje sudske troškove ljudima kojima je, nerijetko i u vlastitoj režiji, poubijala članove obitelji.