Je li pravo na istinu iluzija?

Pođimo od konkretnog, svježeg primjera. Prije tjedan dana u Teheranu je završio sastanak na vrhu nesvrstanih zemalja, pokreta o kojemu se danas može razmišljati ovako ili onako, ali koji postoji i okuplja otprilike dvije trećine država svijeta. Dakle, najveći skup suvremenih država, ako se izuzme Opća skupština Ujedinjenih naroda. A što su o teheranskom summitu mogli saznati gospodin i gospođa Prosječni, ovdje kod nas, ali i u svijetu? Idemo redom.

Iranski mediji bili su puni summita, naglašavajući kako je to najveći međunarodni skup ikada održan u toj zemlji (impozantno okupljanje svjetskih državnika u Persepolisu u povodu obljetnice perzijskoga carstva nije bilo zgodno spominjati, ta organizirao ga je omrznuti šah Reza Pahlavi). Iz izjava pristiglih državnika izdvajali su se primarno komplimenti organizatoru, dakle Iranu, a kod navođenja broja zastupljenih država spretno se i gotovo sramežljivo, tek tu i tamo natuknulo da ih je jedva polovica zaista zastupljena na najvišoj razini (suveren, šef države, premijer), dok se uporno ponavljao podatak o više od stotinu ministara vanjskih poslova. Stvar je “samo” u tome što to nije bila konferencija ministara vanjskih poslova, nego sastanak na vrhu.

Primjeri Libije, Egipta, Sirije…

Iz hrvatskih novina mogli smo, naglašeno, saznati kako je Iran, zemlja domaćin skupa, na njegovome početku doživjela poniženje, jer je egipatski predsjednik izravno napao režim u Siriji (koji Iran podržava), a glavni tajnik UN-a diplomatski oprezno, ali savršeno jasno aludirao na neprihvatljivost iranskih teza o nužnosti uništenja Izraela, kao i onih kojima se negira holokaust. O tome, naravno, u iranskim medijima nije bilo ni riječi.

Za službenu i medijsku Ameriku teheranska konferencija praktički nije postojala, isto vrijedi i za njemačku scenu, kao i za većinu evropskih zemalja, dok izraelski premijer nije mogao odoljeti a da ne napadne cijeli pokret nesvrstanih, znajući da će se summit zauzeti za prava Palestinaca i ignorirajući činjenicu da se time konfrontira s najvećim dijelom svijeta.

Rusija je sastanak najavila kao “skup više od stotinu zemalja koje nisu vezane uz Sjedinjene Američke Države”, da bi nakon završetka naglasak stavila na činjenicu da je službeni Washington, koji je pokretačka snaga iza svih sankcija međunarodne zajednice protiv Irana, dobio zvučnu pljusku, jer je summit jednoglasno podržao – inače nesporno – pravo Irana na korištenje nuklearne energije u mirnodopske svrhe. Kina, koja je od godine 1992. promatrač u Pokretu (isto što i Hrvatska koja, navodno, sada razmišlja o tome da se od Pokreta potpuno “odlijepi”), izvještavala je neutralno: korektno i upotrebljavajući prave termine, dakle “Pokret nesvrstanih” i “sastanak na vrhu”.

Naravno, primjera poput iznesenoga o summitu nesvrstanih ima napretek. Uzmimo samo slučaj Libije (gdje jedva da itko govori o relativno visokom standardu što su ga Libijci uživali pod Gadafijevom diktaturom, kao i o tome da su “osloboditelji”, koji su dobili unosne ugovore za obnovu infrastrukture zemlje, tu istu infrastrukturu najprije uništili, te o oružanim sukobima koji sada, u slobodi i demokraciji, potresaju zemlju), Egipta (gdje smo bili bombardirani vijestima o milijun ljudi na trgu Tahrir, dok se dobri poznavatelji Kaira kunu da tamo ne stane više od pedeset tisuća), ili Sirije (o kojoj su ljudi na Zapadu još početkom godine “znali” da se tamo ne može putovati jer se i u Damasku, koji je tada bio potpuno miran, vodi rat, a neutralni promatrači iz Jordana javljali, u isto vrijeme kada se na Zapadu, ali ne i u Rusiji i Kini, govorilo o širenju narodnog ustanka protiv režima, uz prešućivanje svih reformi koje je režim proveo, “kako je sa Sirijom svršeno i kako konačni obračun s Asadom počinje najkasnije u svibnju”, što se i dogodilo). Ili još jedan, potpuno svježi: osuda na kaznu zatvora tri pripadnice skupine Pussy Riot zbog antiputinovskog “spektakla” u glavnoj moskovskoj crkvi dočekana je na nož u svjetskim demokracijama (ni Rusija to nije sakrivala), ali je isti takav incident priređen u katedrali u Kölnu – s najavom crkvene tužbe i mogućnošću trogodišnje kazne zatvora – u Evropi praktički prešućen (u Hrvatskoj ga je zabilježio samo tjednik što ga držite u rukama), dok je u Rusiji dobio veliki publicitet.

Dozirano informiranje

Ukratko, prosječni konzument informacija, ukoliko bi htio saznati što se doista zbiva, morao bi na dnevnoj osnovi pratiti medije iz više zemalja i kombinirajući njihove izvještaje, odnosno uzimajući u obzir nepostojanje tih izvještaja stvoriti svoju (približno točnu) sliku stanja. I time smo došli do teze sadržane u naslovu ovoga teksta. I autokracije, ali i demokracije imaju svoje ružno naličje koje se ogleda u držanju građana u neznanju o ključnim stvarima što se oko njih dešavaju. Kao surogat nudi se ili kroz strogo kontrolirane medije ili kroz bulevarske listove i komercijalne televizije “dozirano i usmjereno informiranje”, odnosno tzv. istraživačko novinarstvo što se uglavnom bavi pitanjima “tko s kime”, “tko kome” i “tko protiv koga”, a na najnižem stupnju – najordinarnijim zaglupljivanjem ljudi pod geslom “mi smo ti koji znaju što vas zanima” (estrada, jeftina zabava i kriminal). Da tome pribjegavaju autokracije, to, kao, znamo. I ne ustručavamo se reći. Dapače. Međutim, u tzv. demokracijama u kojima sve pršti od raznih sloboda (pri čemu je, čini se, sloboda na život u dostojanstvu na posljednjem mjestu), gotovo nitko neće priznati da se informacijama bezočno manipulira ili, drugim riječima, da je pravo na istinu – čista iluzija. A najmanje će to priznati ljudi koji se nazivaju novinarima i rade u medijima koji sami sebe hvale kao slobodne, a nisu ništa drugo nego instrumenti ostvarivanja interesa vlasnika ili onih do kojih je vlasnicima stalo.

U kontekstu manipuliranja činjenicama i navođenja ljudi na pogrešne zaključke, odnosno prešućivanja ključnih podataka, autokracije i demokracije mogu si dati ruku. Zaključak koji se mnogima neće svidjeti, ali koji je vrlo lako dokazati. I koji navodi na razmišljanje o prirodi onoga što danas zovemo demokracijom.