Kapelica za pop-glazbu
Saint Etienne: “Words and Music” (Universal Music, 2012)
Saint Etienne koncem rujna dolaze u Zagreb, što je možda najzanimljivija koncertna atrakcija ove jeseni, radi se o jednom od malih velikih bendova, o sastavu koji od svojih estetski čistih electro-pop albuma s početka karijere pa do radova objavljivanih u proteklom desetljeću polako “raste”, otvarajući se sve širim slojevima publike. Kada kažemo electro-pop, onda počesto imamo asocijaciju na tupu plesnu glazbu; kada je riječ o Saint Etienneu, onda ništa nije pogrešnije od toga. Ako se u njihovoj glazbi i radi o (djelomičnoj) plesnoj podlozi, onda su to ritmovi na koje svoja tijela pokreću vrlo zanimljiva i nimalo bezosjećajna stvorenja. To je ples koji nije potrebno otplesati, to je više erzac uspomena, svih izgubljenih stvari od kojih se najčešće sastoji život, situiran u sitnicama kojih više nema i kojih se pokušavamo sjetiti, čiju esenciju nastojimo rekonstruirati iz svega što je iz naših života isparilo u nepoznatom pravcu.
Kaleidoskop već slušanog
Takav je bio i njihov album iz 2005. “Tales From Turnpike House”, dok je s “Words and Music” i u poetičkom smislu podizanja uspomena iz groba zaokružen projekt: riječ je o albumu posvećenom Londonu njihove mladosti, pa se lagani electro-štih ponovno vraća u naglašenijem smislu, koji valjda treba podvući prve glazbene korake u rasplesanoj glazbenoj prijestolnici. Dobri autori uvijek tragaju za novim zvukom. U tom smislu su Saint Etienne mali paradoks, jer je njihov zvuk kaledioskop nečega što smo kroz izmaglicu nekadašnjih diskoteka već čuli. Ili smo o njima čuli: to je jedan od sastava koji glazbom čini isto što je nekoć svojim radovima radio Andy Warhol – gotovo drskom upotrebom već viđenoga stvoriti novi svijet.
Bob Stanley i Pete Wiggs su prije glazbene imali solidnu novinarsku karijeru, pisali su i za NME, imali su svoj fanzin, a na početku karijere s njima je u jednoj pjesmi pjevala i Kylie Minogue, da bi im se do ovog albuma kao jedina pjevačica isprofilirala Sarah Cracknell. Znali su se zaigrati: na albumu “So Tough” nije bilo pauza nego su između pjesama stavili semplove iz TV-serija i filmova. “Words and Music” je od svih njihovih albuma najdoslovnije posvećen pop glazbi koju su voljeli članovi sastava.
Čudan smjer u razvoju
Smiješno je reći, ali ovaj album je u istoj mjeri korijenski poput albuma koje su nekoć snimali bluzeri što, naravno, ne znači da će vas iz zvučnika preplaviti isključivo revijalni tonovi – tu je mogućnost isključila potpuna posvećenost glazbi koju sviraju i slušaju doma.
Saint Etienne ovim su albumom podigli kapelicu pop-glazbi, koja je, kao i rock, postala zanimljiva kada je prestala biti stadionska zabava, kada se razvila u glazbu koja najbolje funkcionira slušate li je sami. Što je čudan smjer u razvoju, jer je glazba uvijek bila ferment društvenosti, a danas kao da je postala ferment samospoznaje, koncipirane kao beskrajno podsjećanje.
“Words and Music” je vjerojatno najbolji album koji su snimili. Možda je tome tako jer je koncipiran kao hommage drugačijim vremenima: vremenima u kojima je pop-glazba mijenjala svijet te najbolje funkcionira kao glazbena slikovnica. Nema u tome omalovažavanja: i kada su se pojavili Hüsker Dü, obraćali su se izgubljenim zgubidanima i odbijali su od sebe raditi nove Stonese. Vremena su se promijenila. Nepovratno. Saint Etienne iz toga nisu zaključili kako trebaju svirati nešto drugo, nešto što će se razlikovati od onoga što sami vole slušati. Tu je negdje, pretpostavljam, skrivena barem jedna dobra definicija svake umjetnosti, u kreativnom nastojanju umjetnika. Jer, ništa od onoga što ga trenutačno okružuje ne pokriva njegov emocionalni spektar.