Kraj “hrvatskih” i “srpskih” klubova

Nedavna najava mogućeg prelaska Ivana Krstanovića iz zagrebačkog Dinama u beogradski Partizan, i prve reakcije tim povodom, nanovo je prizvala spomen na slavne dane hajkanja s iste geografske i političke relacije. Istina, doima se kako danas ima nade da sve i ostane na tome jednokratnom zovu, ne samo ako Krstanović možda zaobiđe Beograd. Strast je u tome kontekstu zasad planula gotovo samo po internetskim forumima i sličnim oborima nekih portala, naime, te s takvim dosegom još možemo, optimističniji među nama, računati i na hepiend.

Krstanović je pritom u Dinamo onomad stigao također iz druge države – Bosne i Hercegovine. Hrvat je, pa se iz perspektive Hrvatske to mnogima čini sasvim normalnim i za pohvalu, a svakako je uobičajeno. Promet te vrste između glavnih gradova Hrvatske i Srbije, pak, funkcionira isključivo u raznim drugim sportovima, ili među nekim drugim gradovima, ako je baš riječ o nogometu. A svi su ti sportovi, kao što znamo, kudikamo manje važni od nogometa, koji sadrži apsolutno najviše od svega onoga višeg od igre, ma da što to sve bilo.

Slaba migracija

Procirkulirao je tako Hrvatskom poneki Dragan Žilić, iz Smedereva u Rijeku, ili Dušan Kerkez i Srđan Pecelj, ranije igrači Partizana, odnosno Crvene zvezde, u Rijeku i Zaprešić, ali okolnim putem, preko trećih zemalja. Pojačanja iz crnogorskih klubova je bilo više, čak su doprli i do splitskog Hajduka, dok je direktna veza između nacionalno odvojenih parova nekadašnje Velike četvorke, međutim, totalno mrtva. Hajduk i Dinamo s jedne, te Zvezda i Partizan s druge strane, nisu izravno razmjenjivali igrače već preko 20 godina.

Utoliko je nešto življe tu bilo strujanje trenera: Robert Prosinečki, nekoć igrač Crvene zvezde i Dinama, među ostalim, upravo je napustio trenersku poziciju u crveno-belima, a njegov nekadašnji trener Ljupko Petrović, s kojim je u Beograd ’91. donio Kup evropskih prvaka, lani se oprostio od klupe zagrebačke Lokomotive, faktično druge momčadi Dinama. Prije toga je Petrović – inače, do danas najuspješniji strijelac Osijeka – vodio Kroaciju iz Sesveta, a i jedini poznat nam transfer od Hrvatske do Srbije, potječe iz toga mjesta.

Posrijedi je Marko Šimić, danas golman FK Jagodine.

I to je valjda to; ostalo su migranti iz drugih sportova, rekosmo, poput vaterpolista Danijela Premuša između zagrebačke Mladosti i Jadrana iz Herceg Novog, ili Vanje Udovičića od Partizana do Mladosti. Kao najnoviji primjer, makar u pokušaju, zasad, nametnuo se Mario Hezonja, 17-godišnji košarkaš Zagreba, odnedavno u Barceloni, s izjavom – naknadno pod pritiskom povučenom – da bi rado otišao u Partizan, za razliku od Cibone. Potom je doživio napade zbog kojih se morao aktivirati i pravobranitelj za djecu, a nije.

Nekada davno, u Jugoslaviji, također je postojala osjetna, kao i javno tematizirana napetost oko prelazaka igrača između Partizana, Zvezde, Hajduka i Dinama. Ali, nije bila veća niti puno drukčija na klupskoj relaciji Hajduk-Dinamo, ili Partizan-Zvezda, nego na međurepubličkoj Srbija-Hrvatska. Nerijetko je unutar klupskih parova bila čak i ostrašćenija, s obzirom na tadašnju veću mjeru sportskog ili klubaškog spram nacionalnog identificiranja pojedinih adresa i njihovih ljubitelja, u odnosu na današnje prilike.

Promijenjeni odnosi

Konačno, dobro je primijetiti da nisu samo nacionalni motivi u međuvremenu okupirali politički prostor u nogometu, nego isti zaprema epohalna doza novonastalih ekonomsko-društvenih odnosa, mada znatno manje vidljivih u javnoj interpretaciji, poput svemirske antimaterije. A odgovor na pitanje o vlasništvu nad klubovima, svakako se ne tiče prvoloptaške konstatacije da su hrvatski ili srpski. Jer, nisu – oni su u prvom redu privatni, čak i onda kad nemaju izrazitog pojedinačnog vlasnika; svejedno su roba na slobodnom tržištu.

Navijačima, onima koji se nalik šibici pale na međunacionalne hrapavosti, zapravo je uvaljena kost nad kojom trebaju previdjeti istinsku narav promijenjenih odnosa. Bili su stvarni suvlasnici klubova za koje navijaju, a sad se glože oko igrača koji u biti jedino mijenjaju menadžera čiji su najamnici. Ali, tako je u svemu, dakako, ne samo u nogometu. Neizbježan je to zaključak po kojem, uz drastičnu promjenu optike, možemo iznova razmotriti tezu da taj sport predstavlja puno više od igre, a bilo bi mu bolje da je samo ona.

N: Stanić: “Žuti” na udaru, privrednicima nitko ne prigovara

Za razmišljanja o političkoj temi nogometnih transfera između Zagreba i Beograda priupitali smo i nekolicinu bivših nogometaša, odreda svjetske slave. Nazvali smo telefonski Roberta Prosinečkog, koji je odmah zavapio da ga prestanemo – novinari općenito – gnjaviti s tim aspektima njegove igračke i trenerske karijere. S punim razumijevanjem toga, premda naknadnim, odustali smo od razgovora, no Prosinečki je dodao još i da mu je u Zvezdi bilo izuzetno lijepo, pa će valjda i Ivanu Krstanoviću biti u Partizanu, ako doista ode tamo.

Josip Skoblar, nekadašnji igrač Zadra, Beograda i Olimpika iz Marseja, a potom skaut toga francuskog kluba, samo nam je rekao da ne želi dati izjavu na tu temu, jer nije sportska. Mario Stanić, pak, bivši prvotimac sarajevskog Željezničara, Benfike, Klub Briža, Parme i Čelsija, te hrvatski reprezentativac, bio nam je u ovoj prilici zanimljiv zbog svoje nogometne kolumne na portalu Igralište.hr, pisane veoma otvoreno i neutralno, u interesnom pogledu. Nogometaši se inače rijetko drže u toj mjeri nezavisno i direktno.

– Uz napomenu da transfer nije realiziran – rekao nam je Stanić – smatram da Krstanović i svi ostali imaju pravo na individualni stav. Žuti (Prosinečki, op.a.) je, što se tiče reakcije dijela javnosti, bio prvi na udaru, dok nikome nije toliki problem npr. orijentiranje hrvatske privrede na tržište Srbije. Pa, možda se i Krstanoviću tako više isplati, zar ne? Tema je osjetljiva i zbog huligana kojih se oko nogometa okuplja više nego drugdje. Ali, dosta je i toga, ne možemo toliko živjeti u prošlosti, koliko god bila teška – rekao je Mario Stanić.