Laboratorij na asfaltu

U januaru prošle godine, 126 od 128 zastupnica i zastupnika honduraškog parlamenta glasalo je za nadopunu državnog Ustava. Rijetko upečatljiva demonstracija zajedničkih interesa tamošnjih političkih elita: nakon što je amandman izglasan, spontano su ustali i složno zapjevali nacionalnu himnu. Ustavna promjena, koja je zakonodavstvo jedne od najsiromašnijih latinoameričkih zemalja premjestila iz registra legislative u žanr distopije, tako je obogaćena i elementima groteske: odluka koju su parlamentarne stranke donijele, naime, zapravo je omogućila vladi da na teritoriju države uspostavlja autonomne zone gotovo u potpunosti izuzete od nacionalnog suvereniteta i namijenjene stvaranju privatnih gradova, s vlastitom upravom, zakonima, administracijom, policijom, graničnom kontrolom… Vlast tvrdi da će “Posebne regije za razvoj” osigurati barem 200.000 novih radnih mjesta; trezveniji mediji govore jednostavno o “državama unutar države” i upozoravaju kako će novootvorena igrališta multinacionalnih korporacija naprosto izručiti kapitalu nezaštićenu i osiromašenu radnu snagu.

Ostvarenje Romerove vizije

Lokacije budućih kapitalopolisa još uvijek nisu poznate, ne znaju se ni točni rokovi predviđeni za njihovu izgradnju, ali potpisivanje ugovora o izvođenju radova između vlade i moćne američke poslovne grupacije MTK prošlog je tjedna iznova podsjetilo da će slabljenje nacionalne države pred diktaturom tržišta uskoro ući u posve novu fazu i da će podređenost nerazvijenih zemalja interesima kapitala biti, evo, i faktički potvrđena konačnim dokidanjem javnog prostora i zajedničkih dobara u bastardnoj formi korporacijskog grada. Nova poslovno-politička paradržavna konstelacija predviđa da se u cijeli projekt uključi i barem jedna strana zemlja, u ulozi svojevrsnog jamca – za sada je najizgledniji kandidat Mauricijus – ali ona će, čini se, prvenstveno štititi strane investitore od eventualnih prevrata u Hondurasu i garantirati im neometano razvijanje biznisa čak i ako sadašnje elite izgube vlast. Bilo kakva promjena uređenja budućih gradova morat će pritom proći kroz dvostruki filtar – referendum njihovih stanovnika i odluku honduraškog parlamenta, izraženu dvotrećinskom većinom – tako da je stabilnost plutokracije sasvim solidno zaštićena.

Nasuprot zagarantiranoj trajnosti novih enklava za uvećanje profita i smanjenje radničkih prava stoji frapantna brzina kojom je projekt implementiran: prošle su samo četiri godine otkad je Paul Romer, istaknuti neoklasični ekonomist, biznismen i svojevremeni izgledni kandidat za šefa Svjetske banke, prvi put plasirao zamisao tzv. čarter-gradova. A nasuprot golemom ulogu stotina tisuća ljudskih života koje će oni ubrzo oblikovati, stoji zabrinjavajuća jednostavnost i prizemnost Romerove vizije: apstrahirajući u potpunosti od lokalnog društvenog, historijskog i prirodnog konteksta, on papagajski tumači kako je potrebno samo “loša pravila” zamijeniti “dobrima”, kako su dobra pravila pritom isključivo ona koja privlače strane investicije, kako je kompetitivnost preduvjet rješavanja problema siromaštva, kako je dokazano efikasna “korporativna kultura” model koji treba primijeniti na uređenje društvenih odnosa… Čovjek koji je postao poznat i po izjavi da je “strašna stvar ne iskoristiti krizu”, od početka globalne krize uzaludno je svoju verziju abecedarija neoliberalnih dogmi nudio nekolicini nerazvijenih država subsaharske Afrike i Azije; nakon što su je aktualni vođe Hondurasa prihvatili, međutim, čekao je manje od dvije godine da dođe na prag njene realizacije.

“Amatersko bavljenje politikom”

Iznova, tako, pokazalo se da neoliberalni društveni eksperimenti započinju na periferiji, tamo gdje su političke strukture porozne – Honduras je još uvijek u sjeni državnog udara iz 2009, nakon kojeg je vlast preuzeo sadašnji predsjednik Porfirio Lobo Sosa – i tamo gdje je kriza drugi naziv za redovno stanje stvari. Utoliko, premda nema značajnijeg povijesnog presedana, projekt podizanja čarter-gradova samo je logičan nastavak dosadašnjih neokolonijalnih politika, onih koje su hondurašku ekonomiju duže od stoljeća prepuštale interesima moćnih poljoprivrednih oligopola, pretvarajući je u vjerojatno najpoznatiji svjetski primjer banana-republike, onih koje su devedesetih omogućile legalizaciju brutalno eksploatatorskih sweatshopova, onih koje i danas šalju državnu vojsku na pobunjene, gladne seljake. Također, taj projekt ne bi smio zamagliti činjenicu da “mekše”, pragmatično uvođenje pojedinih elemenata neoliberalne ekonomije i politike, ovisno o kontekstu i različito od države do države, na globalnoj razini ima znatno dalekosežnije učinke od ovog i sličnih, ekstremnih primjera ostvarenja utopija uvjerenih ideologa slobodnog tržišta poput Romera.

Pa ipak, zahvaljujući upravo svom ekstremizmu i “čistoći” primijenjene ideologije, projekti poput čarter-gradova omogućuju da se jasnije nego inače vide ključne implikacije hegemonijskog svjetskog političko-ekonomskog poretka.

Stoga je znakovita činjenica da je jedan od najozbiljnijih kandidata za dobar posao u Hondurasu, barem prema pisanju “Economista”, bila tvrtka Future Cities Development Corporation, čiji je suosnivač Patri Friedman – inače unuk Miltona Friedmana – otvoreni i gorljivi kritičar demokracije. Baš kao što je znakovita i Romerova izjava da “bismo svoj posao radili bolje kada bismo jednostavno rekli ono što je istina, ne pokušavajući se amaterski baviti politikom”. Otpor spram demokracije i politike upisan je u srž neoliberalne ideologije i do izražaja neobično jasno dolazi tamo gdje ta ideologija ima moć da bude utjelovljena u realiziranim fantazijama multimilijardera o novom, tržišno reguliranom društvu.

I zato je borba protiv neoliberalizma u njegovim parcijalnim izvedbama – borba protiv sasvim konkretnih privatizacijskih i deregulacijskih procesa, kakvima i kod nas svjedočimo – istodobno i borba protiv njihovog zastrašujućeg potencijala nedemokratičnosti i depolitizacije. To je lekcija koju bi trebalo naučiti gledajući prema novom honduraškom laboratoriju ljudskih života, jednoj od najdaljih točaka do kojih je neoliberalizam došao potvrđujući svoju globalnu dominaciju.