Leve inicijative i prakse ne treba tražiti u strankama socijalističkih imena

Na regionalnoj konferenciji “Mišljenje revolucije nakon izdane revolucije” koju je “Aktiv”, prilog “Novosti” za teoriju prakse, održao 15. i 16. juna u Radničkom domu u Zagrebu, u radu zaključnog panela o teoriji za suvremenu lijevu politiku sudjelovao je svojim izlaganjem i Milan Popović, sociolog na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore u Podgorici. Njegovo se izlaganje bavilo diskontinuitetima i rekonceptualizacijama ljevice ovdje i danas, u smislu ponovnog promišljanja dva ključna pojma – ljevice i revolucije. A sve to u kontekstu naše zajedničke devolucije u posljednjih dvadesetak godina, kojoj se kraj, usprkos sve većim otporima, ne nazire. O tim temama napravili smo i ovaj razgovor – produžetak diskusije, putem elektronske pošte.

Neki od nas preživjeli su raspad komunističke, a sada proživljavamo i definitivnu izdaju socijaldemokratske ljevice. Kako tumačite takve neuspjehe svakog lijevog stranačkog organiziranja u nas? Ima li smisla, na tragu Trockog, a uz sve razlike konteksta, dubiti predloženi koncept “izdane revolucije” ili je ona već i uništena i srušena?

I “raspad” i “izdaja” su u redu, mada ja prednost dajem “raspadu”. Raspad dovršava objektivni i dugotrajni proces ispunjenja i iscrpljivanja, a izdaja je najgori i najružniji oblik subjektivnog i agonijskog preokretanja, prevare i zamene na kraju ovog procesa. Lavu Davidoviču Bronštajnu Trockom svakako pripada zasluga što je potencijale za ovo potonje video još na samom početku, Milovanu Đilasu što je te potencijale, nešto kasnije, šire i dublje rasvetlio. U vreme rađanja, uspona i rasta jednog novog eksploatatorskog i represivnog sistema, to su mogli da vide samo ovakvi, veliki, usamljeni i hrabri duhovi. U vreme konačnog iscrpljivanja, slabljenja i sloma ovog sistema, dakle ovde i danas, to mogu da vide svi koji to žele. I to, nakon sloma birokratskog “socijalizma”, pre dvadeset i nešto godina, sada i u obliku kapitalistički i oligarhijski instrumentalizovane “socijaldemokratije”, odnosno onoga što je od nje još ostalo. Ali se ni ova velika istorijska inverzija ne može razumeti izvan onog dugog procesa, pa zato tom procesu i dajem prednost pred samim činom izdaje.

Socijalisti bez socijalizma

U nas su epiteti “ljevica” i “desnica” shvaćeni kao pejorativne etikete, pa onda i psovke. S druge strane, riječ “socijalizam” je – kao što ste izlagali – u kontinuitetu prisutna u svih vladajućih stranaka u Crnoj Gori (primjerice, Demokratska partija socijalista na vlasti i Socijalistička narodna partija u opoziciji), bez naznaka da je se netko hoće odreći. Iako, naravno, politika tih “socijalista” čini sve baš na demontaži svakog mogućeg socijalizma. Kako bi, po vama, trebala izgledati jedna suvremena, problemima ovog vremena dorasla, lijeva politička inicijativa danas? Vidite li takve snage negdje na djelu?

Rusija, Istočna Evropa, Balkan, bivša Jugoslavija, pa i Crna Gora, jesu bile “najslabija karika” kapitalizma, ali su “najslabija karika” ove zemlje i regije ostale i u izgradnji socijalizma. Zbog toga je u njima i ona inicijalna fantazija “preskakanja” veoma brzo i brutalno demantovana. Na mesto stvarnog socijalizma stupio je državni kapitalizam, na mesto razvijenog društva sveobuhvatni etatizam, na mesto proletarijata birokratija, na mesto ukupne emancipacije neopatrijarhat. A sve to pod lažnim imenom socijalizma. Čak i među ovim zemljama, Crna Gora je bila, i danas je, među najnerazvijenijima, pa se upravo time može objasniti, i njeno aktuelno, tragikomično zaostajanje, i kada je o ovim lažnim imenima reč. Tako da u Crnoj Gori danas na delu imamo jedno moćno, dubinsko i dugoveko neopatrijarhalno jezgro, koje je spolja zaogrnuto sa najmanje dva opskurna mada funkcionalna ideološka omotača. Jezgro je Gospodara, ranije kralja Nikole, pa kralja Aleksandra, zatim Josipa Broza, pa Slobodana Miloševića, danas Mila Đukanovića, a dva ideološka omotača, onaj “socijalizma” koji, evo, u imenima dve vladajuće partije, retorički funkcioniše čak i 23 godine nakon stvarnog istorijskog sloma tog sistema, i onaj “kapitalizma” koji, uporedo sa ovim, istovremeno funkcioniše na svakodnevnom, tajkunskom i oligarhijskom nivou divljeg kapitalizma, klijentelizma i korporativizma, i to, lokalno, utoliko arogantnije ukoliko su, globalno, znaci njegovog slabljenja očigledniji i jači. Kako god, ironija istorijskog razvoja dovela je dotle, da su istočnoevropske, ali i zapadnoevropske stranke, koje sebe i dalje ponosno nazivaju socijalističkim imenom, poslednja mesta na kojima treba tražiti i očekivati nove i zaista leve inicijative i prakse. Kao i dotle, da nove i zaista leve inicijative i snage u današnjem svetu sebe najčešće ne nazivaju levim, socijalističkim i sličnim imenima. Delom zbog toga što svesno i namerno izbegavaju da se poistovete sa onim lažnim, delom zbog toga što i inače u prvi plan ne stavljaju imena, deklaracije i doktrine, nego probleme, izazove i borbe.

Istoriozofski, ovaj poremećaj, to jest nesklad između imena i stvari, deo je jednog mnogo šireg, dubljeg i većeg poremećaja. Poremećaja i nesklada pozne moderne, nakon pozne antike i poznog srednjovekovlja, naše treće velike pozne epohe, u kojoj se, opet, samo sada na višem tehnološkom i ukupnom nivou, haotizuju, šizmatizuju i destabilizuju sva naša stara, nasleđena imena i stvari, da se ovde još jednom tako izrazim. Strukturno, upravo usled i usred ovog velikog istorijskog poremećaja, i sve nove i zaista leve inicijative i snage danas se najvećim delom razvijaju spontano, neimenovano i neformalno. “Ispod površine”, kako je to u nedavnom intervujuu Slobodnoj Evropi formulisao Boris Buden. Najzad, ovaj veliki poznomoderni poremećaj dobio je i svoj geopolitički izraz. Koji je sve manje evropocentričan i zapadnocentričan, a sve više multicentričan i stvarno, a ne samo ideološki i retorički globalan. Pa se zbog toga središte progresivnih i levih dinamika, u poslednjih četvrt veka, iz umornog panevropskog, zapadnoevropskog i severnoameričkog jezgra premestilo u jedan novi, revitalizovani i borbeni južnoamerički svet. A najnoviji impuls borbi za ekonomsku i socijalnu pravdu u nacionalnim, regionalnim i svetskim razmerama, 2011. krenuo je sa arapske poluperiferije, a ne iz centara Evrope i SAD-a. Destabilizacija samih pozicija i uloga centra i (polu)periferije u savremenom svetskom sistemu još je jedan simptom, izraz i potvrda onog ukupnog poremećaja (ili čak početka kraja kapitalizma kao istorijskog sistema). U vreme uspona ovog istorijskog sistema, u XIX veku, centar i Engleska mogli su da budu uzor i slika budućeg razvoja za periferiju i ostatak sveta, u vreme opadanja ovog istorijskog sistema, na početku XXI veka, “okupatorima” u Engleskoj i SAD-u, kao i “ogorčenima” u Madridu, Atini i Podgorici, uzor i slika budućeg, pozitivnog ili negativnog razvoja, postao je slavni Tahrir skver.

Interes, oportunizam, korupcija

Mnogi na ljevici skeptični su – svom internacionalizmu usprkos – spram ne samo prenošenja iskustava iz zemlje u zemlju, nego spram svake formalizirano ujedinjene akcije koja bi transcendirala nivo tzv. nacija-država (ne radi li se, naravno, o tzv. euroatlantskim integracijama koje podržava cijela politička klasa). Pritom se zaboravljaju čak i ona iskustva socijalističke Jugoslavije, posebno samoupravljanja i nesvrstavanja, koja su postala inspiracija mnogima u suvremenom svijetu. A sve ovo navodno zbog ratnih trauma 1990-ih, iako bi obrnuta teza izgledala zdravije: zar baš zbog sukoba, i onih koji njima manipuliraju, ne bismo morali nadići nacionalne okvire?

U potpunosti delim sve ključne premise vašeg pitanja. Deficit odnosno defanziva u sferi transnacionalnosti jedna je od glavnih slabosti današnje levice u njenoj borbi protiv planetarne svevlasti kapitala. Sama ova dijagnoza, međutim, nije dovoljna. Neophodno je dubinsko razumevanje njene unutrašnje anatomije. Iskustvo SFRJ u tom pogledu je instruktivno. U ovom iskustvu, glavne su dominacija i instrumentalizacija. Kao ideja, pa i delimična praksa, samoupravljanje i nesvrstavanje, baš kao i utemeljiteljski antifašizam pre toga, bili su, i ostali, na nivou samih vrhova svetske istorije, ali je problem u tome što je vladajuća monopolistička birokratija, čak i nad ovim idejama i praksama uspostavila, i do samog kraja zadržala, ideološku, političku i ukupnu dominaciju i instrumentalizaciju. Delom i zbog ove kompromitacije, u novonastalim, postjugoslovenskim zemljama, sećanje na pozitivne sadržaje antifašizma, samoupravljanja i nesvrstavanja i dalje je blokirano ili, u najboljem slučaju, protokolarno. Slično je i sa današnjim evropskim integracijama. Naravno da su one za sve postjugoslovenske zemlje lekovite, pre svega zbog prevladavanja one fatalne nacionalističke zatvorenosti, koja nas je sve već toliko koštala, ali su one, ovde i danas, slično samoupravljanju i nesvrstavanju u SFRJ, dominirane i instrumentalizovane. Samo sada od strane jedne relativno nove klase, briselsko-podgoričke i ostale birokratije, te globalne i lokalne “neoliberalne” kapitalističke oligarhije. Otuda i ona ambivalencija. Meni je od toga već postalo muka, ali ja i dalje beskonačno ponavljam, da jesam ubeđeni evrofil, kada je reč o krajnjim ciljevima, ali da sam istovremeno isto toliki, ukoliko ne i veći, evroskeptik, kada je reč o tekućim sredstvima evropskih integracija.

U potpunosti se slažem i sa zalaganjem za transnacionalizaciju naših politika i egzistencija, kao najbolji put za prevladavanje ratnih trauma 1990-ih. Ali i ovde je neophodno dubinsko razumevanje unutrašnje anatomije, da se još jednom tako izrazim. Najpre, dubinsko razumevanje odnosa između agresivnih ratnih nacionalizama 1990-ih, s jedne, i novouspostavljenih kapitalističkih oligarhija i sistema, s druge strane. Ovi drugi se jesu presvukli u nova evropska odela, ali je trag još uvek jasan i svež. Ratni nacionalizmi 1990-ih, za njih, ali i za čitava naša društva, bili su jedna vrsta haotičnih, ali funkcionalnih “prvobitnih akumulacija kapitala”. Haška suđenja i domaća takozvana suočavanja ostala su vanjska i nejaka. A falange novih malih velikih vođa, miloševića, dačića, tuđmana, sanadera, đukanovića i ostalih, i njihovih brojnih sledbenika, vojnika i paravojnika, postale su sistem. Uz manje ili više diskretnu, pa i ne sasvim diskretnu podršku, njihovih briselskih, vašingtonskih i inih međunarodnih protektora, solana, barosa, lipki, lajčaka i ostalih kacina. Ali to je to. Naš XXI vek. “Sablazan” uostalom, “koja traje već deset hiljada godina” (Elza Morante). I “neponištivost ljudske supstance” (Agnješ Heler), kao nalog za nas.

Tzv. politike istine i pomirenja, tj. civilne inicijative na tom tragu, djeluju u nas sterilno, po mom mišljenju zbog antipolitičkog i mistifikatorskog teorijskog deficita u civilnom društvu samom. Iako su na početku deklarativno izjavile da vjere i nacije nisu u sukobu, da odgovornost i krivnju treba individualizirati (a tu je baš taj juridički pristup nedovoljan), naše nevladine ustanove i spram njih nekritički mediji čine baš t mire “kulturološki” shvaćene zajednice, bez prozivanja ikakve, a najmanje klasno svrstane politike?

Klasni i teorijski deficit najvećeg broja postjugoslovenskih inicijativa takozvanog suočavanja s prošlošću prilično je očigledan. Ovaj deficit utemeljen je u procesu 1990-ih. Klasno, to sam već istakao u odgovoru na prethodno pitanje, postjugoslovenski agresivni nacionalizmi, ratovi i ratni zločini 1990-ih, za novonastajuće vladajuće klase i sisteme bili su jedan zaista osoben, ali efikasan oblik “prvobitne akumulacije kapitala”. A pošto je najveći broj vladajućih aktera iz 1990-ih, makar u mojoj Crnoj Gori, i dalje na vlasti, onda je samim tim i ono naše suočavanje politički onemogućeno, zaustavljeno i blokirano. Zbog toga, u Crnoj Gori danas, umesto lustracije na delu imamo kontralustraciju, produženu nekažnjivost zločina i zločinaca, na čelu sa vrhovnim oligarhom, Milom Đukanovićem, te isto tako produženi progon onih koji se sećaju. Žalosna je činjenica, da je na strani ovih i ovakvih vlasti, makar u Crnoj Gori, i najveći broj onih inicijativa takozvanog suočavanja. Uz klasni i teorijski deficit, međutim, razlog za ovo je i sasvim banalan. Interes, oportunizam, korupcija.

Interesantno je da otpor vlasti u Crnoj Gori, po inspiraciji naoko blizak Occupy pokretu, sam sebe doživljava kao građanski, poput nekog novog nastavka nacionalnog preporoda, odbijajući lijevo ime. Nije vam još dosta “crnogorskih proljeća”?

U našem vremenu treće velike pozne epohe, i same reči, u većoj meri nego inače, postaju ambivalentne. Možda ni ja sam nisam bio dovoljno precizan u onoj našoj zajedničkoj debati u Radničkom domu u Zagrebu. Zbog toga ću to biti sada i tako otkloniti eventualne nesporazume. “Građanski front” je ime koje su sebi dali sami podgorički i crnogorski protestanti u proleće 2012., ali ne u smislu građanskog kao buržoaskog, kapitalističkog, ne-levog, nego, po najvećem broju elemenata i ponašanja, ne samo deklaracija, upravo obrnuto, građanskog kao suprotstavljenog tajkunskom i oligarhijskom, te građanskog kao antipoda manipulaciji nacionalnim i nacionalističkim. Slično je i sa “crnogorskim prolećem”. To je ime koje su, inspirisani “arapskim prolećem” 2011., podgoričkim i crnogorskim rebelima 2012. dali vanjski posmatrači, analitičari i novinari. A u arapskom, pa i crnogorskom proleću, znamo, dominantna je bila, opet, ekonomska, socijalna i politička, antioligarhijska, a ne nacionalna, pogotovo ne nacionalistička komponenta. Zbog svega ovoga, ja ove proteste i dalje smatram najznačajnijim u novijoj crnogorskoj istoriji, odmah nakon, i na tragu, velikog antifašističkog ustanka 1941., i antiratnog pokreta 1991.

Problem kontinuiteta u diskontinuitetu, da se tako hegelovski izrazimo, problem uočavanja postojanja nove epohe, koja i nije tako nova kako se sama reklamira (kontinuitet za marksiste postoji, ako ništa drugo, u terminima eksploatacije i otuđenja), nikako da se zadovoljavajuće razriješi. Vi ste predložili koncept “balkanske postmoderne”. Što to znači?

Pored knjiga-celovitih studija, od kraja 1980-ih redovno objavljujem i kratke aktuelne komentare, kolumne, u dnevnim i drugim periodičnim medijima, koje posle izvesnog vremena publikujem u obliku knjige-zbornika. Prvu takvu knjigu-zbornik objavio sam 1994. Ona je imala naslov “Žargon periferije” i podnaslov “Balkanska postmoderna 1988-1993”. U to vreme više sam predosećao nego znao, pa ipak, i ovim podnaslovom želeo sam da upozorim na svu pretencioznost, preuranjenost i iluzornost tada jako raširene i pomodne priče, o kraju svake velike priče. Ovaj predosećaj kasnije sam razvio i u celovitu studiju, analizu i kritiku dogme progresa belle epoque. Pretpostavljam da nije neophodno da naglašavam, kako je dalji razvoj događaja na Balkanu, ali i u Evropi, SAD-u i svetu, posebno nakon 11. septembra, ovaj osećaj samo potvrdio. Zahvaljujući ovoj potvrdi, uostalom, moja nevesela serija balkanskih postmoderni, ove godine, dogurala je i do broja sedam. Moja poslednja knjiga-zbornik, objavljena pre samo nekoliko meseci, ima naslov “Altervizija” i podnaslov “Balkanska postmoderna 7”. Kao, daleko bilo, “Petak trinaesti”, enti deo.