Ljubav u doba retradicionalizacije
“Iza brda”, igrani film Cristiana Mungiua
Glasoviti ostvaraj Cristiana Mungiua “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana” najnagrađivaniji je rumunjski film ikad, pa se novi autorov samostalni rad, nastao pet godina nakon trijumfa u Cannesu, čekao s velikim nestrpljenjem. “Iza brda” priča je o intimnom prijateljstvu dviju 25-godišnjih djevojaka zajedno odraslih u sirotištu, od kojih je jedna sada redovnica u relativno izoliranom samostanu, a druga se vraća iz Njemačke, želeći da prijateljica u koju je zaljubljena otputuje s njom natrag u inozemstvo gdje bi zajedno živjele i radile. Problem je, međutim, u tome što je nježna slatkolika Voichita u samostanu i pouzdanju u Boga pronašla odgovor na vlastitu samoću te izrijekom priopćava Alini da je i dalje voli, ali na drugačiji način nego prije.
Religijski i sekularni pol
Karakterno sasvim različita, snažne volje i borbena, Alina ne može razumjeti prijateljičinu ustrajnost u odluci da živi u samostanu, a njezina, kako će se pokazati, patološka posesivnost “krivnju” će pokušati svaliti na jedinog redovnika u samostanu, njegova čelnika zvanog Tata, za kojeg će Alina krivo pomisliti da je Voichitu seksualno zaveo.
Jedna od glavnih motivskih točaka filma jest nošenje egzistencijom ranjenih osoba sa samoćom. Za vrijeme Alinine odsutnosti Voichita je rješenje pronašla u vjeri, dok Alina jedino rješenje vidi u Voichiti, u erotskoj individualnoj ljubavi. Voichita vjeru odnosno ljubav prema Bogu i ljubav prema prijateljici pokušava povezati, ali tako da potonju ljubav liši erotske dimenzije, što Alina ne može prihvatiti. Naravno, iz toga slijedi velika tema odnosa religijskog i sekularnog, te pitanje tolerancije. Tata otvoreno kaže da tolerancija mora postojati, ali samo do određene mjere, Alina je beskompromisno protiv religijskih uzusa (njezini pokušaji da se prilagodi samostanskim pravilima motivirani su isključivo težnjom da pod svaku cijenu bude uz Voichitu, no čak ni ta težnja ne može ukrotiti njezinu antiautoritarnu narav). Voichitina želja da pronađe srednji put osuđen je na propast, jer nijedna strana zapravo ne želi kompromis. Pritom film i religijski i sekularni pol prikazuje s kombinacijom snažne kritike i razumijevanja, odnosno i redovnice predvođene Tatom i Alina djeluju iz dobrih pobuda, no obje su strane limitirane – prva umnom i duhovnom skučenošću, druga patološkom mentalnom pomaknutošću.
Fluidan ritam
U tom smislu “Iza brda”, poput “Na putu” Jasmile Žbanić, pokušava uspostaviti ravnotežu zasluga i odgovornosti (fundamentalnije) religijskog i (liberalno) svjetovnog, s tom prevažnom razlikom da je “Iza brda” ne samo znatno bolji film, nego u njegovom postizanju balansa nema latentnog podilaženja religijskoj opciji kao kod Jasmile Žbanić – dok u nje završna trudnoća protagonistkinje simbolički poručuje da i vehabijska verzija islama ima pozitivnih plodonosnih potencijala, kod Mungiua plod sukoba jest smrt, a iza smrti ostaju još samo jalovo čuđenje, bol tuge i blato na automobilskom staklu.
Usprkos uobičajenoj “rumunjskoj” poetici dugih kadrova i trajanju od 150 minuta, “Iza brda” nije tipičan slow movie – ritam filma vrlo je fluidan i to mu je, uz dojmljiv vizualni stil, glavna oblikovna vrlina. Ipak, slično kao i u slučaju “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana”, uradak je kroz svoje prve dvije trećine više obećavao nego što je na kraju isporučio. Završna trećina ponešto je repetitivna, a prizori istjerivanja đavla, kao i samo znakovito finale, nemaju potrebnu snagu. Mungiu je ponovno pokazao da je autor respektabilnog dara, ali usprkos njegovoj Zlatnoj palmi, Puiu i Porumboiu evidentno su umjetnički moćniji.