Mali oglasi na velikom udaru

Prekršajni sud u Karlovcu kaznio je “Karlovački tjednik” sa 4.000, a njegova direktora Željka Obajdina sa 2.000 kuna novčane kazne jer je u dva broja objavljen besplatan oglas za video-snimanje svadbi i ostalih svečanosti oglašivača koji nema registriranu djelatnost, čime su prekršili članak 7 lani usvojenog Zakona o zabrani i sprečavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti. Zakoni se, dakako, moraju poštivati, ali kako to učiniti kada jedan drugoga isključuju ili kada su nelogični i apsurdni, poput spomenutog?

Naime, “Karlovački tjednik” u svakom broju objavi do 500 besplatnih malih oglasa, pa bi valjda direktor i glavni urednik prije njihove objave trebali kod Trgovačkog suda i Obrtničke komore provjeriti imaju li oglašivači registriranu djelatnost! A novine bi se, u međuvremenu, same uređivale… Tako je država, umjesto da to sama čini, na medije prebacila odgovornost za sivu ekonomiju i sprečavanje rada u fušu. Spomenuti Zakon nije obiman, ima svega jedanaest članaka, ali su zato novčane kazne za njegovo kršenje poprilične – od 3.000 do čak 50.000 kuna, ovisno o prekršaju. Za male tvrtke poput “Karlovačkog tjednika”, čiji je prvi broj kao glasila Narodnooslobodilačkog odbora za kotar Karlovac izišao još 1944. u slovenskim Adlešičima, izrečena je kazna znatna, premda ispod zakonskog minimuma, a to zahvaljujući sutkinji Jozefi Sepi, koja je pronašla niz olakotnih okolnosti.

Od sada na oprezu

I “Tjednik” i direktor uložili su žalbe.

– Za taj Zakon zapravo nismo ni znali: nemamo pravnu službu, a inspekcija nam je došla ubrzo nakon stupanja Zakona na snagu. Nije nam jasno kako su i zašto baš nas odabrali. Svim građanima županije želimo pomoći da besplatno oglase neku svoju potrebu za kupnjom ili prodajom i tako bar malo poprave svoj kućni budžet. Slične oglase imaju sve dnevne i tjedne novine, radiopostaje i ostali mediji. Od oglasa nemamo ni financijske ni materijalne koristi. Čini mi se da Zakon ne služi ni građanima, a ni državi. Uz ovoliko nezaposlenih i penzionera, nije normalno da je protuzakonito nekome pričuvati dijete, iscijepati drva ili prodati nešto iz svoga voćnjaka – kaže Obajdin, pitajući se provjerava li Državni inspektorat i ostale medije, nuđenje usluga “masaža” ili povoljnih kredita s golemim kamatama…

Urednik Zdenko Živčić objašnjava da se sada ustručavaju objavljivati oglase, jer im nije jasno što se smije oglasiti, a što ne. Zato ih često zovu čitatelji, pitajući što je s njihovim oglasima. Kažu im da se ne ljute, da naprosto moraju biti oprezni kako bi izbjegli nove kazne.

Zakon doista nije dovoljno jasan, određen i dosljedan. Jer ako se, primjerice, na buvljaku uz staru kramu i rabljenu robu može prodavati i nova, zašto se to ne bi smjelo oglašavati i u medijima? Zašto netko ne bi smio oglasiti, primjerice, da prodaje određenu količinu drva iz svoje šume, uz dozvolu nadležne šumarije i uz izvoznicu? To nije neregistrirana djelatnost, porez je državi plaćen kroz oporezivanje katastarskog prihoda.

Željeli smo da nam sve te nedoumice objasni netko iz Državnog inspektorata, ali u tjedan dana nismo uspjeli stupiti u kontakt s glasnogovornicom Sandrom Kelemen ni telefonom ni e-poštom.

Zagrebački “Plavi oglasnik” najveći je medij takvog tipa: postoji već više od 20 godina i, kako kaže njegova glasnogovornica Nataša Martinić, prvi su se uskladili sa Zakonom o zabrani i sprečavanju obavljanja neregistriranih djelatnosti. Prikupili su identifikacijske podatke o oglašivačima – ime i prezime, adresu i OIB – neovisno o tome što se oglašava.

– U isti se rang stavljaju oni koji prodaju rabljena dječja kolica i oni koji se bave nekom djelatnošću na crno. Po istom Zakonu, oglasni mediji nisu dužni, niti su to u mogućnosti, provjeravati identifikacijske podatke koje im oglašivači daju, što znači da postoji mogućnost za manipulacije. U slučaju spornog oglasa, inspekcija od medija preuzima podatke, pa provodi radnje kojima se ispituje postoji li povreda Zakona – kaže ona, ukazujući na još nekoliko zakonskih nejasnoća.

Linić je sigurno sretan

– Zakon je jasan za javne medije, no što je oglasna ploča u nekoj zgradi, privatnoj ili poslovnoj? Što kada netko oglasi svoje usluge na letku i taj oglas zalijepi na tramvajsku ili autobusnu stanicu? Budući da se za takve oglase ne prikupljaju identifikacijski podaci koji se moraju prikupiti, hoće li odgovarati prijevoznik čija su stanica ili grad, ako se oglas zalijepi na neko javno mjesto? – pita Nataša Martinić.

Zatražili smo od nje da prokomentira slučaj “Karlovačkog tjednika”.

– Nismo nadležni tumačiti zakone, no ako u obzir uzmemo Zakon o medijima, član 20, stav 6, gdje piše da je za sadržaj oglasa odgovoran isključivo oglašivač, nije jasno kako je odgovornost u ovom slučaju prebačena na medij. Budući da medij nije dužan provjeravati prikupljene podatke niti ima alate za to, spomenuti bi slučaj trebao biti vrlo jasan – zaključuje glasnogovornica.

Dakle, dva su zakona kontradiktorna, onaj o sprečavanju obavljanja neregistriranih djelatnosti i onaj o medijima, koji ih abolira od odgovornosti za oglase. I što sada?

Problem neregistrirane prodaje roba i usluga potencirali su i nakladnici knjiga i udžbenika kada su na HTV-u rekli da školarci ispred MSU-a u Novom Zagrebu protuzakonito prodaju školske udžbenike jer ne izdaju račune i ne plaćaju državi porez, zaboravivši pritom da je porez državi plaćen kada je udžbenik prvi put kupljen.

U slučaju “Karlovačkog tjednika” inspektori su kontaktirali i oglašivača (radi u jednom dugoreškom poduzeću, plaća kasni, žena je bez posla, dvoje školaraca…), koji je rekao da je dao oglas da vidi hoće li biti interesa za usluge video-snimanja, pa će potom odlučiti isplati li mu se registrirati djelatnost. To je inače osnova marketinga – istraživanje tržišta prije investiranja. Ne znamo je li i on kažnjen, no prema članku 7 spomenutog Zakona morao bi biti – i to s nekoliko hiljada kuna. Slavko Linić zasigurno je zbog toga jako sretan!