Na radnike instrumentima aparthejda

Sredinom kolovoza svjetsku javnost zgrozile su scene masakra koji je policija Južnoafričke Republike (JAR) počinila nad tamošnjim rudarima jer su, zahtijevajući veće plaće, odbili napustiti rudnik, držeći u rukama palice i mačete i pjevajući pjesme oslobođenja iz vremena aparthejda. Sljedeći šok uslijedio je desetak dana kasnije, kada je državno odvjetništvo objavilo da će 270 kolega ubijenih rudara biti optuženo za njihovo ubojstvo. Temelj za optužbu trebala je biti tzv. doktrina zajedničkog cilja, zakonski instrument koji je nekadašnjem rasističkom režimu omogućavao gušenje svake pobune, a nerijetko i pogubljenja aktivista zbog navodnog udruživanja zbog počinjenja zločina. Nekoliko dana kasnije, međutim, optužnica je privremeno suspendirana, po svemu sudeći zbog reakcija iz svijeta, ali i činjenice da južnoafričkog predsjednika Jacoba Zumu u prosincu očekuju unutarstranački izbori, a popularnost mu je već dulje u padu.

Rudnik platine Marikana u blizini Johannesburga, treći najveći rudnik toga metala u svijetu, u vlasništvu je britanske kompanije Lonmin, a zapošljava 28.000 rudara, od kojih su mnogi migranti s kratkoročnim ugovorima: gotovo cijeli dan, oni na dubini od 1.000 metara bušilicama razbijaju stijene iz kojih vade platinu, plemeniti metal čiji gram stoji oko 45 američkih dolara. Rudnici su opasani žicom i čuvaju ih naoružani čuvari, a rudari su za taj posao plaćeni oko 500 dolara. Kada završe s poslom, odlaze u improvizirana radnička naselja bez struje i vode, gdje u nekoliko kvadrata mahom žive višečlane obitelji koje prehranjuje samo jedan zaposleni rudar.

Doktrina zajedničkog cilja

Masakr 16. kolovoza bio je vrhunac višetjednog štrajka, s obzirom na to da uprava nije htjela udovoljiti zahtjevu za utrostručenje plaća. Štrajk je postajao sve nasilniji, pa je Lonmin, koji je u međuvremenu izgubio preko 600 milijuna dolara tržišne vrijednosti, prekinuo s radom i rudarima naredio da se povuku, što su ovi odbili. U neredima koji se pripisuju rivalstvu dvaju sindikata prvo je poginulo desetero ljudi, a potom je policija poluautomatskim puškama ubila njih još 34, dok ih je 78 ranjeno. Obdukcije su pokazale da je rudarima pucano u leđa, iako je policija tvrdila da je bila riječ o samoobrani. Dva tjedna nakon pokolja, na posao u Lonmin i dalje je dolazilo tek desetak posto radnika, a sporadično nasilje se nastavilo jer su štrajkaši sprečavali one koji su htjeli raditi.

Štrajka se i u rudniku zlata Modder East, gdje je policija u nedjelju ranila četvoricu radnika, te u Impali Rustenburg, najvećem svjetskom rudniku platine, gdje su poginule četiri osobe. Nakon što je policija pohapsila 270 rudara, polovica njih je prijavila da su u zatvoru zlostavljani. Svi su uhapšeni pod optužbom za ubojstvo i pokušaj ubojstva, a policiju su podržali i vladajući Afrički nacionalni kongres (ANC), Komunistička stranka JAR-a i zajednica radničkih sindikata COSATU koji s njim vladaju u takozvanoj Tripartitnoj alijansi. Iz tužiteljstva je objašnjeno da će se rudarima suditi na temelju doktrine zajedničkog cilja “koja se primjenjuje u situacijama kada se naoružani osumnjičenici sukobe s policijom i u sukobu bude mrtvih, bez obzira na to jesu li pucali na policajce”. Doktrina, koja korijene vuče iz engleskog prava, ostala je u kaznenom zakonu i nakon aparthejda, a tamošnji je sud 2003. potvrdio sve njezine odredbe koje policiji omogućuju da zapuca na svakoga za koga misli da bi mogao počiniti zločin. Za njezino suspendiranje zaslužan je ministar pravosuđa Jeff Radebe, ali samo privremeno, jer optužnica nije odbačena trajno, već samo dok ne završi istraga.

Nasilje u Lonminu u svjetskim je medijima odmah proglašeno najgorim od ukidanja aparthejda, no poznavaoci južnoafričkih prilika tvrde da ono nipošto nije iznenađujuće. Primjerice, tri dana prije tog događaja, Bench Marks Foundation, nevladina organizacija za nadzor multinacionalnih kompanija koje operiraju u JAR-u, objavila je izvještaj “Život u rudnicima platine”, u kojemu vlasnike rudarskih kompanija optužuje za neljudske uvjete života i rada u rudnicima, eksploataciju radnika i koruptivnu povezanost s vlastima. Oni tvrde i da “niske plaće, zajedno sa socijalnom dezintegracijom, kriminalom, ubojstvima, silovanjima i prostitucijom, nezaposlenošću i siromaštvom, u trećem najbogatijem rudniku platine na svijetu tvore inkubator za golemo radničko nezadovoljstvo”.

Iako je od ukidanja rasističkog režima prošlo 18 godina, JAR je prije dvije godine zauzeo prvo mjesto na ljestvici država s najvećom ekonomskom nejednakošću na svijetu, a otad se bilježi i porast nasilnih prosvjeda. JAR se prošle godine pridružio tzv. BRIC zemljama, ekonomskim “tigrovima” koje čine Brazil, Kina, Rusija i Indija, države s gospodarskim rastom i velikim nejednakostima.

Rasap na političkoj sceni

Uz druga mineralna bogatstva, u JAR-u se nalazi čak 80 posto svjetskih zaliha platine, pa su njegova nalazišta najbolji primjer za opće stanje tamošnjeg društva. Službena nezaposlenost iznosi 25 posto, iako je realno i dvostruko veća, a polovica ljudi živi ispod granice siromaštva. Predsjednik Razvojne banke JAR-a Jay Naidoo “Financial Timesu” je rekao da se 15 milijuna ljudi, nešto manje od trećine stanovništva, “od gladi spašava zahvaljujući socijalnoj pomoći”, dok “prosječni radnik sa svojom minimalnom plaćom – a takvih je 50 posto – prehranjuje do osam osoba”.

Nasilje u Lonminu oslikava i rasap na južnoafričkoj političkoj sceni. Njome dominira Afrički nacionalni kongres, kojem se sve glasnije spočitava koruptivna povezanost s korporacijama. Dio članstva obogatio se pod egidom vladinog programa “Crnačkog ekonomskog osnaženja”, a najčešće se spominje primjer Cyrila Ramaphose, jednog od osnivača Nacionalnog sindikata rudara (NUM), povezanog s vladajućim ANC-om, dioničara u Lonminu i 34. najbogatijeg Afrikanca “teškog” više od 250 milijuna dolara.

Prema pisanju Rogera Southalla, sociologa na Sveučilištu Witwatersrand u Johannesburgu, rivalitet između NUM-a i militantnijeg AMCU-a prisutan je već desetak godina, no u ožujku je kompanija obavijestila NUM da mu je članstvo palo ispod 51 posto radnika te da ga mora povećati, inače slijedi novo kolektivno pregovaranje. Southall piše da je NUM, u kojem su ostali mahom kvalificirani radnici i bijeli ovratnici, tada pokrenuo agresivnu kampanju regrutiranja članstva, na koju je jednako agresivno odgovorio AMCU, koji okuplja rudare. U međuvremenu, sve su se češće mogle čuti kritike i iz vodstva NUM-a zbog politiziranja sindikata u cilju povećanja šansi predsjednika Zume za reizbor u stranci, kao i činjenice da je i sam sindikat vlasnik formalno odvojenih kompanija za eksploataciju minerala.

Sukob u Lonminu stoga je bio i sukob između AMCU-a kao organizatora štrajka, i NUM-a koji se doživljava kao produžena ruka ANC-a i korporacija. Razdor s ANC-om bio je vidljiv i na sprovodu ubijenih rudara na koji se Zuma nije usudio doći, dok je jedini političar kojeg su rudari pripustili u rudnik Julius Malema, u travnju izbačeni vođa mladih ANC-a. Iako se proslavio pozivanjem na nacionalizaciju rudnika i eksproprijaciju bijelih zemljoposjednika, tamošnji mediji pišu da i Malema spada među one koji zarađuju od poslova s državom, te da se sa strankom razišao jer nije dobio udio u rudniku kroma ASA Metal.

Militarizacija policije

Roger Southall uzroke nasilja vidi i u militarizaciji policije koja se suočava sa sve žešćim revoltom sirotinje. Ta se militarizacija intenzivno počela događali 2010., nakon što je zamjenik ministra policije Fikile Mbalula pozvao na “transformaciju policije u paravojsku”, a šef policije Bheki Cele javno tražio da se izmijene zakoni kako bi policija smjela koristiti taktiku “pucati da se ubije”.

Profesor ustavnog prava na Sveučilištu Capetown Pierre de Vos također piše da je ministar unutarnjih poslova Nathi Mthethwa tih godina izjavljivao kako je policija “umorna od mahanja pred licima kriminalaca ustavom i poveljama ljudskih prava”. Tada zamjenica ministra sigurnosti a sada ministrica rudarstva Susan Shabangu na skupu u Pretoriji 2008. nadmašila je ovu dvojicu, rekavši pripadnicima policije da “bez razmišljanja o pravilima ubiju gadove koji prijete zajednici”.

Nakon masakra u Lonminu, i policijska načelnica Riah Phiyega i predsjednik države Jacob Zuma govorili su kako “ovo nije vrijeme za postavljanje teških pitanja” i “upiranje prstom”, pa tamošnji komentatori ne vjeruju da će istraga o ubojstvima u Lonminu dovesti do značajnijih pomaka niti u odnosu države prema klasi siromašnih i obespravljenih, niti u odnosu rudarskih kompanija prema svojim radnicima.