Ne trebaju nam nove podjele

Foto: Jovica Drobnjak

Uništeno je sve što je vrijedilo, puno ratom, a nešto krađom, kazat će vam dobronamjerni građani Pakraca, grada koji pripada području posebne državne skrbi. Ruku te posebne skrbi teško je ondje primijetiti, pogotovo u užem središtu, o čemu svjedoče devastirane zgrade, poput nekadašnje robne kuće Budućnost na kojoj piše: “Budućnost, vama na usluzi.” Sedamnaest godina od završetka rata u tom dijelu zapadne Slavonije vrijeme kao da je stalo. I da nema brojnih kafića u centru u kojima se odvija kakav-takav život, pomislili bismo da smo ušli u svijet koji spaja snove i javu, kako je svoje imaginarne gradove u knjizi “Nevidljivi gradovi” opisao talijanski pisac Italo Calvino.

U gradu koji je prije rata bio jako industrijsko središte bivše države vremena su se drastično promijenila, a i ljudi: velik dio Srba koji su do 1991. činili relativnu većinu u gradu i općini izbjegao je za vrijeme i nakon vojne akcije “Bljesak”, pa su tako Hrvati danas apsolutna većina. Srbi koji su za vrijeme rata ostali i koji i danas žive u rodnom gradu – pola u šali, pola u zbilji – sebe nazivaju “zaostalim” ili “preostalim” građanima, pa su u travnju prošle godine osnovali Udrugu građana srpske nacionalnosti Grada Pakraca.

“Zaostali” građani

– Termin “zaostali” odnosi se na nas koji nismo učestvovali u pobuni na ovom prostoru i koji smo na neki način ostali izolirani, iako smo od prvog trenutka prihvatili Hrvatsku kao svoju državu – kaže nam Milutin Pavković, predsjednik Udruge, koja zasad broji desetak članova.

Član Udruge je i Đorđe Gunjević, koji je kao pomoćnik povjerenika Vlade za zdravstvo i socijalnu skrb u Općini Pakrac u rujnu 1991. organizirao evakuaciju 300 bolesnika i liječnika iz ratom ugrožene pakračke bolnice, za što je platio visoku cijenu: prije evakuacije maltretirali su ga u logoru Bučje, koji je bio pod kontrolom Srba, a nakon toga merčepovci u Pakračkoj Poljani.

– Termin “preostali” koristimo u međusobnoj komunikaciji kao jedan pristojan izraz, za razliku od onog nepristojnog, “zaostali”, oni koji nisu uspjeli pobjeći. Mi nismo htjeli bježati, ostali smo kod svojih kuća, smatrali smo to svojom državom, kakva god ona bila. Dakle, kolona je otišla, a mi smo zaostali za njom… – slikovit je Gunjević.

Ove ljude danas najviše muči problem razjedinjenosti i podjele među Srbima, pa su u ime Udruge medijima nedavno poslali otvoreno pismo, u kojem kažu da im ne trebaju nove podjele u srpskoj zajednici u Pakracu. Pojašnjavaju da su nedavne polemike između predsjednika Republike Ive Josipovića i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca, ujedno legalno izabranog saborskog zastupnika, uznemirile Srbe u pakračkom kraju, tim prije što se kao moralna vertikala javljaju oni koji su organizirali pobunu Srba u zapadnoj Slavoniji 1991., što je donijelo mnogo zla stanovnicima tog kraja, bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost. Zašto je problem razjedinjenosti, kako ga nazivaju naši sugovornici, u tolikoj mjeri izražen baš u Pakracu?

– Centrala SDSS-a kao najjače srpske stranke ovdje nema tu snagu, a utopija je vjerovati da je SDP na nivou Hrvatske, a pogotovo u Pakracu, prosrpska stranka i da ona štiti interese Srba. Ako grad, odnosno predsjednik SDP-a kaže: “Neće nama nijedan Srbin na listu SDP-a”, a svi stari borci iz 1941-1945. su u stranci, onda tu nešto ne štima – govori Gunjević.

Želimo bolji život za sve

Osnovna ideja Udruge je političko djelovanje, uključenje u predstojeće lokalne izbore u svibnju iduće godine.

– Želimo služiti gradu u njegovom razvoju i boljem životu. Pitam se zašto se intelektualci i ljudi srpske nacionalnosti koji u gradu žive ne uključe u politički život. Vjerojatno se boje situacije koja se događala između 1991. i 1993. Nikoga ne osuđujem, ali oni koji su vodili takvu politiku, moraju prihvatiti da konačno trebaju doći novi ljudi. Moramo razbiti strah kod ljudi, jer se moramo organizirati i kulturno i ekonomski. Ne mogu SDP ili HNS naše interese zastupati, to je jasno – priča Milutin Cicvara i daje primjer u kolikoj su mjeri Srbi razjedinjeni.

– Da smo glasali za bilo koju jedinstvenu opciju, mogli smo u gradu dijeliti vlast s HDZ-om, koji je tada pobijedio. Nužno je imati četvero vijećnika u Gradskom vijeću, a ne postojećih dvoje, jer tada sudjelujete u vlasti i odlukama. Ako 350 ljudi glasa za jednu opciju, onda ćemo cilj ispuniti – objašnjava Cicvara.

Nešto kasnije, Miladin Jakovljević, član SDSS-a, podržava inicijativu Udruge.

– Moramo provesti zakon o pravima nacionalnih manjina, a to je da sačuvamo naš identitet kroz kulturu, školovanje, učenje materinjeg jezika i da se uključimo u ekonomske tokove lokalne zajednice. Nama je ostao mentalni sklop iz bivšeg režima, da Srbi gaje u svojoj duši bratstvo i jedinstvo, što je totalna utopija. Rezultat toga je da oni nisu svjesni da gube svoj identitet i da će, ako ovako ostane, iduća generacija biti potpuno asimilirana. Roditelji djece koja kreću u školu ne žele da oni imaju dopunsku nastavu na srpskom jeziku, da uče ćirilicu; nemamo nijedno kulturno društvo, čitaonicu ili sportski klub, nijednu organizaciju koja bi čuvala našu tradiciju. Važno je da se intelektualci i ljudi od nekog statusa uključe u politiku, jer ovako imate pet organizacija sa srpskim predznakom i nitko ni s kim neće surađivati – priča Jakovljević i dodaje da je najbolja formacija za Srbe na pakračkom području ujedinjenje pod krovom SNV-a i SDSS-a.

Naši se sugovornici boje da će, ako se ne homogeniziraju, postati potpuni marginalci, daleko od drugih nacionalnih manjima – Talijana, Čeha, Nijemaca – koje u pakračkom kraju imaju svoje institucije i materijalnu bazu. Osim toga, rijetki su oni Srbi koji imaju nekakav posao, a koji su se spremni izjasniti kao pripadnici manjine. Ili se, kažu nam, srame reći što su po rođenju ili se izjašnjavaju kao Hrvati.

Sto posto nezaposlenih

No, grad ne poznaje ni naciju ni vjeru: njegovi stanovnici gledaju kako preživjeti iz dana u dan. Posla bi možda bilo i više da, prema riječima Mire Kukić, gradske vijećnice HNS-a, ovdje ne vlada grupa ljudi, na čelu s HDZ-om, koju ekonomija ne zanima.

– U Pakracu danas ne radi nijedna firma koja je radila prije rata. Rade kafići i gradska uprava. Postali smo ljudi koji nemaju što izgubiti. Udruga je potrebna da objedini ljude i da imamo nekoga da nas konačno predstavlja – kaže vijećnica. Dodaje da su u Pakracu i danas, doduše rijetko, prisutna međunacionalna podbadanja, no sve ostaje u zatvorenom krugu. Ipak, to nije nevažno kada je riječ o zapošljavanju, o čemu govori i zanimljiv statistički podatak.

– Stopa nezaposlenosti u Pakracu je 30 posto kod Hrvata, Čeha i Talijana, a kod Srba sto posto – informira nas Miladin Jakovljević. Nijedan Srbin, kaže, ne radi u Šumariji i komunalnim službama, iako bi po zakonu trebalo biti drugačije.

– Trenutačno Općina ima javne radove, pa su po nekom ključu privremeno zaposlili dvoje-troje Srba – kaže Jakovljević.

Stanovništvo pakračkog kraja mahom živi od socijalne pomoći, a i tu postoji nesrazmjer.

– Svi došljaci, oni koji su došli iz Bosne nakon “Bljeska”, imaju pravo na socijalnu skrb, a Srbi imaju neku minimalu, od 300 do 500 kuna – kaže Milutin Pavković. Dodaje da mladi ljudi odlaze iz Pakraca i okolnih sela, pogotovo onih s talijanskom manjinom, poput Ploština, Gornje i Donje Obriježi te Banovca, gdje sada uglavnom žive starci.

Poneki kamion koji protutnji ulicama možda i svjedoči o spomenutim javnim radovima, no oni se ne vide: mnogo je obiteljskih kuća srušenih još devedesetih, koje daju prilično sumornu sliku. Navodno je problem u vlasničkim odnosima, ne zna se tko su nasljednici tih nekretnina, pa one, eto, ostaju kao ratni podsjetnik. Zato je u gradu jako puno oglasa za nekretnine koje se mogu prilično jeftino kupiti: na širem gradskom području, uređena kuća s okućnicom i svom infrastrukturom košta svega 20.000 eura.

– Malo dalje, kuću možeš kupiti i za pet hiljada eura, pa i jeftinije – kažu naši sugovornici.

Tko nema u Zagrebu riješeno stambeno pitanje, može doći u sela Bučje ili Kukunjevac, ondje se za 10.000 eura može birati imanje, a uređena troetažna kuća od 200 četvornih metara u Pakracu stoji 80-ak tisuća eura. No, tko će lud doći u pustu zemlju…

Obilazimo grad do glavnog ulaza iz pravca Požege: krećemo se Ulicom kralja Tomislava, koja se prije rata zvala po Nikoli Demonji, narodnom heroju koji je poginuo u jurišu kod Požege prije 68 godina. Jedna od sporednih ulica otkriva nam devastirani Hotel “Krndiju”, u kojem su se za nekih boljih vremena održavali plesnjaci. Onaj obnovljeni, Hotel “Pakrac” u vlasništvu grada, kratko je radio, pa je zatvorio vrata jer gostiju nema; grad i dalje, već trećim natječajem, traži najmoprimca, a za prvu bi godinu cijena najma bila nula kuna!

U Pakracu, dakle, nemate gdje prespavati, pa smještaj morate tražiti u obližnjem Lipiku.

Na milost i nemilost ostavljen je i simbol Pakraca, zgrada braće Grgurić koja, prema podacima Ministarstva kulture, kao budući poslovno-stambeni kompleks nije uvrštena u program financiranja nepokretnih kulturnih dobara za 2012.

Devastirana industrija

Naši nas sugovornici upozoravaju i na tablu na istočnom prilazu gradu, na kojoj nema putokaz za pravoslavnu crkvu Svete Trojice, koja je spomenik kulture. Mjesta nije bilo ni za smjerokaz prema Episkopskom dvoru, spomeniku nulte kategorije.

– Stalno to prigovaramo gradskom poglavarstvu, ali ništa. Ne žele staviti nijedan znak koji označava identitet Srba, tako da ispada da tu nikada nisu živjeli – kazuje Miladin Jakovljević.

Vladikin dvor sravnjen je sa zemljom još 1991. i na njega je zasad postavljen samo krov. U blizini je gotovo istodobno stradala katolička crkva. Ipak, oba se objekta sada obnavljaju.

I pakračka bolnica pamti bolje dane: nekada je to bila jedna od najsuvremenijih zdravstvenih bolnica u bivšoj državi i na Balkanu, kažu Pakračani, u njoj je svaki građanin mogao dobiti uslugu jednako vrijednu onoj u zagrebačkom KBC-u Dubrava. Danas u njoj ne rade odjeli za neurologiju, neurokirurgiju, psihijatriju, očni odjel i odjel za uho, grlo i nos, a značajno je smanjen Odjel patologije. Ondje su danas šuta i smeće, a u tom se dijelu bolničkoga kompleksa navodno namjerava urediti starački dom.

Jedini optimizam ulijeva zona male privrede, Poduzetnički inkubator Pakrac. U njemu su ostaci velike Drvne industrije Papuk, u čijem kompleksu danas radi talijanska tvrtka koja proizvodi dijelove za električne aparate. U DI Papuk je, doznajemo, država nakon rata dvaput uložila po desetak milijuna kuna, no proizvodnja se nije uspjela zadržati; zidni kalendar na polupanoj porti zaustavio se na 2006. godini. U pogonu je i jedan kamenolom, u kompleksu se pili i drvo koje odlazi za Italiju.

Pakračka je općina nekada brojala 34.000 stanovnika, a u industriji je radilo čak 7.500 radnika. Osim drvne, jaka je bila metaloprerađivačka industrija, rudnici nemetala i proizvodnja stakla, koja je bila najjača u bivšoj državi. Veliko uslužno poduzeće Jedinstvo zapošljavalo je 500 ljudi, prerada i dorada plastike isto toliko. Poljoprivreda pakračkoga kraja hranila je mesom i voćem pola Hrvatske.

Kao živa uspomena na nekadašnje blagostanje ispriječila se pruga između Papuka i ceste kojom smo došli do poduzetničke zone, ona stara austrougarska, kojom se transportirala sirovina. Takve slike danas ostaju žive samo u snovima. Jer, kako piše Calvino u “Nevidljivim gradovima”, s gradovima je kao i sa snovima – i najneočekivaniji san predstavlja rebus koji krije želju ili njezino naličje, strah. Nekako je i Pakrac postao parafrazom takve vrste nevidljivosti.