Nešto je trulo u hrvatskom lutkarstvu
Međunarodni festival kazališta lutaka, PIF, definitivno više nije ono što je bio. Njegovo 45. izdanje jasno je pokazalo da je beznadno ostario, ne pomlađujući se godinama novim imenima i kreativnim autorima. Tužno je bilo među gomilom djece gledati direkciju festivala, ljude u poznim godinama koji su ondje već tri ili više desetljeća, bez svježih ideja i sjaja u očima. Ocvala atmosfera bila je prisutna već na otvorenju, kada je nakon potpuno suvišnog intoniranja državne himne, neprimjerenog bilo kojem međunarodnom kazališnom festivalu u Evropi, zaredala serija govorancija raznih sekretara i podsekretara za kulturu. Beskonačna gnjavaža bez šarma i humora, dok mlađa djeca već spavaju, pokazala je da je PIF nevidljivim nitima kronično uhvaćen u mrežu lokalne birokratske moći, kojoj mora biti zahvalan.
Ni za djecu ni za odrasle
To je bilo vidljivo i u programskoj knjižici, u kojoj selektorica Livija Kroflin objašnjava kako je PIF već svašta preživio, a “jesti se ipak mora”. Bombastično najavljivana uvodna predstava “Antologija” praškoga Crnog kazališta pokazala je trenutačnu energiju festivala i smjer kojim misli ići: “jedna od najuspješnijih predstava, izvođena širom svijeta” bila je tek rutinski kolaž jeftinih gegova od prije 40 godina, koji ni djeci ni odraslima nije mogao prenijeti ikakvu zanimljivost lutkarstva. Uslijedilo je nekoliko predstava po sistemu “red medvjedića, red mačaka, red cvrkutanja”, kako bi se opravdao alibi dječjeg festivala, a ne zaista pozabavilo onim najboljim u tom fahu.
U mlakom i nezanimljivom programu pretenciozno su djelovale i tzv. predstave za odrasle, koje su samo potvrđivale prašnjavo vjerovanje da djeca ionako nisu u stanju nešto razumjeti – i to danas, kada je dječja fantazija već davno prevladale teme poput Pinokija i Ivice i Marice.
Nemoć ovogodišnjeg PIF-a pokazuje i njegov centralni festivalski prostor, rogobatno nazvan Međunarodnim centrom za usluge u kulturi (MCUK), koji je smješten u podjednako rogobatnoj Mamutici, usred urbane pustoši Novog Zagreba i gomile potpuno nezainteresiranih tinejdžera. Uz neljubaznu i mrku redarsku službu na ulaznim vratima i nijemu izložbu lutaka u foajeu, koje su djelovale kao da su napuštene a ne kao da nešto najavljuju, PIF se utopio u neprepoznatljivosti, bez želje da u ičemu bude osebujan i maštovit.
Pod šapom stare garde
Prirodno mjesto PIF-a godinama je bilo Zagrebačko kazalište lutaka, koje se ove godine povuklo iz organizacije, iznajmljujući jedino svoju dvoranu: tko je tu kome stao na žulj i tko je želio demonstrirati svoju moć, nije baš jasno lobijima koji žele držati šapu na lutkarskoj produkciji, no najveća je šteta učinjena onima zbog kojih postoji i to kazalište i taj festival.
Da je nešto dozlaboga trulo u hrvatskom lutkarstvu pokazuje i to što su na festivalu, pored tolikih domaćih lutkarskih scena, nastupila samo tri institucionalna kazališta, ona iz Osijeka, Rijeke i Splita, pa je krajnje licemjerno djelovala prezentacija ispitnih predstava osječkih studenata lutkarstva: za njih u tim kućama, u kojima se već godinama zna tko im je gazda, ionako neće biti mjesta. Barem dok ne ode stara garda. A to bi bilo najbolje što bi mogla učiniti za hrvatsko lutkarstvo.