O revoluciji, sasvim općenito

Ovaj put, nažalost, Oliver Frljić nije pogodio. Njegovo uprizorenje drame Georga Büchnera “Dantonova smrt” nije bilo na razini predstava koje oštro kritiziraju današnja postjugoslavenska društva niti je odisalo novom estetskom energijom, što su dosad bila najubojitija redateljeva oružja. Možda je rad s dramaturginjom Marijom Karaklajić Frljića odveo u nekom drugom smjeru, možda je želio problem Büchnerove drame o (Francuskoj) revoluciji, nasilju i društvenim promjenama postaviti na pijedestal univerzalnih pitanja, ali na taj je način propustio o istoj temi uvjerljivo govoriti sada i ovdje. Dok na sceni gledamo francuske revolucionare u krvavim odorama i slušamo kako “giljotina neprestano radi”, pitamo se što nam ovaj radikalni prevrat znači danas. Frljić u najavi predstave s pravom kaže kako ga zanima “etička matrica koja diskvalificira sve društvene promjene koje nastaju nasilnim putem, a ne kroz neoliberalni model parlamentarne demokracije”, ali nezgoda je u tome što tema o problemu revolucije danas ne živi u samoj predstavi.

Bez bačene rukavice

Osnovno je pitanje od kojeg je Frljić morao krenuti je li revolucionarna promjena u eks-jugoslavenskim društvima i u svijetu danas uopće moguća. Ono što je u svim tim društvima evidentno i što se na sceni moralo vidjeti jest da živimo posvemašnju civilizacijsku nemoć kada je riječ o motivima za bilo kakvu korjenitu promjenu. Jesu li to možda pokreti “Occupy Wall Street” ili Arapsko proljeće, koje u programskoj knjižici spominje dramaturginja Marija Karaklajić? Pa, vidi se da nisu! Jedni mišjim ugrizima napadaju onemoćalo neoliberalno društvo, a drugi u sebi imaju jednaki manjak slobode kao i režimi na koje se obrušavaju. Ta nedovoljna osviještenost današnjeg vremena, koja je jednako frustrirajuća kao što je i opasna, govori o tome da pojma nemamo kako će izgledati buduća socijalna grmljavina, ako i kada do nje dođe. Duboko vjerujem da je sve to bilo na umu autorskom tandemu Frljić-Karaklajić te da se o tome trebalo jasnije govoriti u najnovijoj verziji “Dantonove smrti”.

Predstava nedovoljno podcrtava današnju političku konfuznost i tek na razini općih mjesta polemizira s onim što će se možda dogoditi sutra: slušajući na sceni briljantne govore Dantona i Robespierrea, ne možemo pobjeći od gorkog pitanja postoji li, primjerice, danas uopće ijedan (hrvatski) političar, sindikalni vođa i narodni tribun koji je u stanju uvjerljivo formulirati misao o socijalnoj pravdi. Za svako vrijeme postoji jedan kazališni Robespierre: u dvorištu Filozofskog fakulteta u Beogradu za vrijeme lipanjskih studentskih demonstracija 1968. glumac Stevo Žigon izgovorio je taj čuveni Robespierreov monolog, viknuvši kako “nema sporazuma, nema primirja s ljudima za koje je Republika špekulacija, a Revolucija zanat” i digao 800 studenata na noge. Tko je taj tko će danas baciti rukavicu u lice vlastodršcima i pokrenuti lavinu socijalnog nezadovoljstva?

Konvencionalna pitanja

Najnovija “Dantonova smrt” nastala je u Dubrovniku koji, sa svojim malim iznajmljivačima soba smrknutih lica i ogromnim jahtama novih bogataša, predstavlja pravu energetsku matricu i Hrvatske i svijeta. Drugim riječima, kako igrati predstavu o revoluciji u Gradu koji se tako kapitulantski odrekao sebe, u vremenu sveopćeg nezadovoljstva koje više predstavlja mjeru našeg poraza nego stupanj buntovne samosvijesti? Iako u Frljićevoj predstavi znak tog očaja predstavlja pozicija publike, koja sjedi ispod pozornice na koju izviruju samo njihove glave dok razočarani Danton ubija sam sebe, ne čekajući da ga smaknu, čitava izvedba ima premalo detalja koji bi nas povezali s pitanjem kakva je (revolucionarna) promjena danas moguća i što ćemo mi raditi u njoj.

Solidan ansambl, koji su činili Milan Pleština, Sreten Mokrović, Ivana Roščić, Nikša Butijer, Dražen Šivak, Dean Krivačić i Filip Jurčić, treba pohvaliti za glumački dio posla, kao i za teške napore na ljetnim vrelinama, no čitava izvedba zastala je tek na konvencionalnim, općim pitanjima na temu revolucije, kao i na osvrtima lokalnih tabloida smije li se na sceni ubiti jednog pijetla ili ne smije.