Poduzetnicima lakši privez

Ne čine ljeto samo more, sunce i bezbrižna zabava: prosječnom hrvatskom građaninu godišnji odmor na jadranskoj obali lako se može pretvoriti u neočekivano i traumatično iskustvo. Posvjedočio je o tome nedavno prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, sazvavši bez odlaganja, prvog dana nakon povratka na posao, zajedničku press-konferenciju s vodećim ljudima Hrvatske udruge poslodavaca. “Ploveći po Jadranu našao sam se u marini za megajahte i nije bilo slobodnog veza”, zabilježili su novinari dramatičnu ispovijest. “Bio sam presretan ako sam našao slobodnu bovu pa platio tamo nekom lokalcu 250 kuna…”

Premda je iznova dokazao vozačko umijeće, prvi potpredsjednik dobro zna da neće svi biti njegove sreće – možda su sve bove već zauzete, možda je lokalac otplovio nekud na kraće krstarenje vlastitom megajahtom – pa želi riješiti problem na sistemskoj razini i postavlja jedino logično pitanje: “Zašto onda nema bar još 2.000 tih bova pa da zaradimo više?” Pošto u dosadašnjem mandatu nije pokrenuo nijedan investicijski projekt sličnih razmjera, razumljivo je da maliciozni novinarski prigovor kako bi 2.000 jahti parkiranih na jednom mjestu moglo onečistiti more lakonski odbacuje: “Bove da zagađuju? Ma dajte…” I ne može se reći da nema pravo – ako pouzdano znamo da dvije goleme hidroelektrane ne predstavljaju nikakav ekološki problem svim relevantnim studijama usprkos, zbilja nema razloga da se zabrinjavamo zbog omanje flote petnaestmetarskih mašina.

Dva stupa i jedan klin

Samo, poteškoće za prosječnog hrvatskog građanina neće završiti time što je, poslije duge i iscrpljujuće potrage, napokon usidrio obiteljski “Sunseeker”. Što da radi, recimo, nakon što se iskrca na obalu, natovaren luftmadracima, portabl-hladnjakom i poslovičnim setom štapova za golf, a u blizini nema nijednog golf-terena? Na lokalce je tu već malo teže računati: jesu dobronamjerni, ali ne može se očekivati da će na brzinu zasaditi pedesetak hektara trave, nasuti pijesak pa izbušiti osamnaest rupa. Problem je podcrtao član savjeta HUP-a i predsjednik uprave T-HT-a Ivica Mudrinić: “Pitamo se trebaju li nam golf igrališta? Pa jesmo li turistička zemlja ili nismo, moramo se odlučiti.”

Manje poznati primjeri s mračne strane tercijarnog sektora, izneseni na konferenciji originalnog i domišljatog naziva “Zajedničkim naporima do izlaska iz krize”, odveli su izlagače prema jednako originalnim i logičnim zaključcima, koje je pregnantno sažeo – opet – Mudrinić: “Čini mi se da se još nismo odlučili jesmo li dio kapitalističkog sistema ili nekog drugog.” To što je kriza iz koje svi potpredsjednikovi ljudi namjeravaju zajedničkim naporima izići upravo kriza kapitalističkog sistema ovdje malo znači: ofucana floskula o rješavanju problema njegovim uzrocima upornim se ponavljanjem odavno pretvorila u samorazumljiv truizam, pa ga se sada već može i nadograđivati paranoidnim konstrukcijama o opasnim aktivnostima unutrašnjeg neprijatelja najboljeg među ekonomskim sistemima. Mikrofon je stoga iznova preuzeo Čačić: “U našem društvu postoje ljudi koji se vode osnovnom koncepcijom da što je gospodarska situacija gora – to bolje za njih.”

Nije sasvim jasno, doduše, tko bi trebale biti ove ekonomske kamikaze iz potpredsjednikovih fantazmagorija. Mada, neki se kandidati nameću sami: bankarski sektor, recimo, ostvaruje izvanredne poslovne rezultate dok se gospodarska situacija pogoršava, a i Mudrinićev T-HT broji visoke profite dok postupno spušta broj zaposlenih na tek malo više od polovice predprivatizacijske cifre. Ali dojam je da Čačić ipak nije mislio na njih; naprotiv, uvjeren je da su baš poduzetnici i Vlada “dva stupa” na kojima počiva borba za bolje gospodarsko sutra. Preostaje, dakle, treća strana, ona koja je upadljivo izostavljena iz najavljenih zajedničkih napora: domaći sindikati.

Nije da su oni, predstavljajući radnike, tim radnicima donijeli pretjeranu korist, ali sudjelujući u stvaranju ekonomske politike ipak su garantirali kakvu-takvu ravnotežu interesa u godinama u kojima smo odlučili biti dio kapitalističkog sistema, ma što Ivica Mudrinić mislio o tome. Nije da je tripartitno Gospodarsko-socijalno vijeće tijelo kojem vrijedi aplaudirati, ali ono je, od 2002. naovamo, tu ravnotežu institucionaliziralo.

Radni ručkovi

E pa neće i ubuduće: prema Čačićevim najavama, s poduzetnicima će se od sada komunicirati direktno, zaobilazeći GSV i sindikalnu medijaciju. Jedini radnici koji će smjeti prisustvovati sastancima bit će kuhari i konobari: presicu je prvi potpredsjednik iskoristio i kao poziv na redovne radne ručkove nekolicini najistaknutijih domaćih kapitalista, poput Ivice Todorića, Emila Tedeschija i Ante Vlahovića. Hoće li se uz trpezu razmijeniti poneki savjet za parkiranje jahte ili će rasprava ostati koncentrirana na općenitija pitanja nije poznato, ali smjer kojim Čačić namjerava voditi Vladinu politiku nakon što se balon sezonskog zapošljavanja ispuše, BDP strmoglavi ispod optimistično najavljivane nule i nastupi, po svemu sudeći, najbrutalnija od recesijskih jeseni, jasan je.

On vodi u luksuzne marine, na ekskluzivne ručkove i pažljivo pokošena golf-igrališta, a svima onima koji se tamo neće naći preostaje uloga “nekog tamo lokalca”, nosača štapova ili čuvara vezova u ljetnom periodu, dok socijalni dijalog bude pretežno preuzimao formu cjenkanja oko najma bove. To je, barem, perspektiva otvorena zajedničkim istupima korifeja navodno nepostojećeg kapitalizma, negdje između međusobnih komplimentiranja, zazivanja novih privatizacija i glasne podrške projektima Plomin 3 i Ombla. Simbolički smještena u prvi radni dan Vlade, medijski jednoglasno pozdravljena kao dobrodošao završetak sitnih sukoba krupnih kapitalista i izvršne vlasti – započetih nakon što je Slavko Linić prve upozorio da im drugi neprestano i uzaludno izlaze u susret, na što su ovi odgovorili kapricioznom najavom poduzetničkog štrajka – ona je pokazala s kakvim će ciljevima i s kolikim stupnjem socijalne svijesti nastupati iznova zbijena fronta za provođenje neizbježnih ekonomskih mjera uoči očekivanog nastavka društvene polarizacije. Uz toliku bliskost poduzetnika i vlasti nastupit će, nema sumnje, nešto poput efekta pretrpane marine za megajahte, bez ijednog slobodnog veza. Situacija koja nas čeka je, dakle, najblaže rečeno bezvezna.