Preventivni šovinizam njemačkog ministra

Otprilike u isto vrijeme kad gotovo cijela Njemačka obilježava 20 godina od tužnog događaja u Rostocku, pogroma tamošnjih vijetnamskih i romskih useljenika od strane skinheadsa, koji je bio praćen odobravanjem običnog svijeta a bez pravovremene intervencije policije, ministar unutarnjih poslova u vladi Angele Merkel odlučio je jedan manje-više minoran sigurnosni problem (terorizam iniciran islamskim fundamentalizmom) preseliti iz statistike u medije, odnosno s papira na plakate, te time dodatno usložniti odnose s useljeničkim zajednicama.

Naime, Hans-Peter Friedrich, njemački ministar policije, pokrenuo je plakatnu kampanju pod nazivom “Vermisst” (“Nestali”): na bilbordima se vide mladi njemački građani muslimanskog podrijetla, a tekst ispod svake pojedine slike ukazuje na njihovu moguću radikalizaciju i skretanje prema islamskom ekstremizmu. Pod jednom, primjerice, piše: “To je moja prijateljica Fatima. Nedostaje mi jer je više ne prepoznajem. Sve se više povlači u sebe i iz dana u dan postaje radikalnija. Bojim se da je ne izgubim – bilo među religioznim fanaticima, bilo među terorističkim grupama.” Na kraju je dan i broj telefona na koji se zabrinuti građani mogu obratiti za pomoć glede ekstremizma svojih sugrađana, susjeda, rođaka ili djece.

Dvostruko sramoćenje

Očekivano, kampanja s takvim džambo plakatima izazvala je ogorčenje muslimanskih zajednica u Njemačkoj. Predsjednik Turske zajednice u Berlinu Bekir Yilmaz komentira je za Deutsche Welle sljedećim riječima: “Ovo je paušalizacija. Polazi se od pretpostavke da svi muslimani mogu biti radikalni.”

Birol Kocaman, urednik online magazina MiGAZIN – Migracija u Njemačkoj, pravnik po struci, upozorava: “Opasno je u ovoj akciji to što su to fotografije osoba koje mogu biti tvoji kolege s posla, prijatelji iz sportskog kluba ili susjedi, znači svaki građanin koji izgleda kao musliman. Sve njih se sumnjiči da bi mogli biti opasni.” Ista ta redakcija MiGAZIN-a odmah je ministru odgovorila satiričnim protuudarcem. Uz njegovu sliku stoji tekst: “Ovo je naš ministar unutarnjih poslova Hans-Peter Friedrich. Ne nedostaje nam, jer ga više ne prepoznajemo. On se sve više povlači u sebe i postaje sve radikalniji. Strah nas je da će potpuno skliznuti – u redove desničarskih fanatika i terorističkih grupa.”

Inače, ovakav institucionalni način sramoćenja, bilo pojedinaca bilo čitavih zajednica, nije njemački specifikum. Recimo, ovog ljeta u nas su, valjda uslijed brojnih požara, neke usijane vatrogasne glave predložile da se piromanima, osim kazne, i javno obznane imena te da im se i slike pokažu u javnosti. Praksi s javnim sramoćenjem bilo je i u Engleskoj. Tamošnji tisak jedno se vrijeme zabavljao objavljivanjem slika osuđenih pedofila.

Njemačka akcija u sebi kombinira barem dvije vrste ponižavanja: najprije, ponižava se čitava zajednica, u ovom slučaju muslimanska koja, na neki način, postaje kolektivno osumnjičena. Akcija, također, sadrži ponižavajući poziv svim članovima tih “suspektnih” zajednica da iskažu dodatnu lojalnost zemlji koja ih je primila.

Kolektivno sumnjičenje karakteristično je za društva i zemlje u predratnoj i ratnoj atmosferi. Sjećamo se, dakako, i ovdašnjih listi za odstrel objavljivanih u novinama. Te liste s imenima ljudi imale su, istina, bitno radikalnije posljedice – likvidacije pojedinaca, pa i čitavih obitelji – nego što ih (zasad) ima akcija njemačkog ministra policije. Međutim, to ne mijenja bitno na stvari. Tu je važan i jedan fakt, taj da Njemačka nije ni u kakvom ratu. Ili možda jest, recimo, u sukobu niskog intenziteta, svojevrsnom nevidljivom ratu protiv svojih građana, doseljenih iz islamskog svijeta.

Najmanje islamskog terorizma

Terorizam u Evropi motiviran islamskim fundamentalizmom ravan je statističkoj pogrešci, ima ga manje od jedan posto godišnje u ukupnom broju napada. Na stranicama Europola lako je pronaći podatke tog tipa: primjerice, oni za 2009. godinu govore da je u Evropi samo jedan teroristički napad bio inspiriran islamizmom, i to u Italiji, godinu dana kasnije tri napada, u Italiji jedan i dva u Danskoj. Općepoznata je stvar da najviše terorističkih akata, kako ih definira evropska policija, dolazi iz separatističkih organizacija, prije svega baskijske ETA-e i sjevernoirske CIRA-e (Continuity Irish Republican Army) te iz redova kurdskih organizacija. Podaci govore da više od 60 posto napada otpada upravo na akcije baskijskih separatista u Španjolskoj i Francuskoj. Ima, također, i nešto akcija poduzimanih od strane lijevih grupacija u Grčkoj, Italiji i Španjolskoj.

Ti podaci, zapravo, govore da je kampanja njemačkog ministra policije posve promašena: nije tu riječ ni o kakvoj borbi protiv terorizma, prije o svojevrsnom preventivnom šovinizmu koji sponzorira desna vlada njemačke kancelarke. Istovremeno, sama akcija policijskog plakatiranja “mladića i djevojaka tamnije kose i boje očiju” spada u, nažalost, redovan repertoar nesnalaženja zapadnoevropskih vlasti s useljeničkim problemima.