Sezona lova na nekretnine

Kad je američki predsjednik Bil Klinton negdje početkom devedesetih godina pokrenuo državne mehanizme potpore srednjem i nižem srednjem sloju stanovništva kako bi riješili svoje stambene probleme, možemo pretpostaviti da mu na pameti ipak nisu bili tzv. subprajm krediti, koji će za nekih desetljeće i pol napuhati nekretninski balon do puknuća, što je i pokrenulo današnju krizu. Klinton, vjerojatno, nije htio ništa više, ali ni ništa manje nego da Amerikance konačno preseli iz prikolica u stanove dostojne čovjeka i da Amerika svojim građanima osigura onaj vid blagostanja – vlastiti stan – koji su državljani drugih zapadnih zemalja odavno uživali. Međutim, kad se u Klintonovu akciju, koja je bazično bila na tragu klasične države blagostanja, upleo špekulantski kapital, sistem se raspao.

Kraj kupnji stanova

Sličan se proces u posljednjih dvadesetak godina – raspad socijalne dimenzije stambene politike – odvijao i u brojnim zemljama Zapadne Evrope. Postupno se odustajalo od planske stambene politike, najprije uvođenjem novih poreznih opterećenja, a onda i potpunom liberalizacijom tržišta stanova, i to oslanjanjem isključivo na hipotekarne kredite kao jedini pomoćni instrument.

Sada sve to dolazi i do nas, najprije u vidu uvođenja novog poreza na imovinu, odnosno na nekretnine, koji je najavio ministar financija Slavko Linić. Dakako, u nas je, kako nas informiraju ovih dana, najprije potrebno napraviti pripremne radnje. Najprije treba “srediti” zakonodavstvo, jer je dosadašnje inficirano starim rješenjima, onima iz perioda jugoslavenske države blagostanja, koja – kao i te vječno nesređene zemljišne knjige (ah, nikad tako u Evropu!) – stoje na putu u evropski stambeni raj. Naime, kao što znamo, do prvog srpnja sljedeće godine stambeno i porezno zakonodavstvo mora biti harmonizirano sa zakonodavstvom Evropske unije. Drugo, sama se javnost mora pripremiti na novi zakon o porezu na imovinu i na njegove učinke. Jer – opće je mišljenje – i tu nas koči stari, naslijeđeni mentalitet. Naime, uporno se tvrdi da su građani Hrvatske kroz cijeli socijalistički period, ali i kasnije, zapravo krivo usmjeravali svoj višak novca. Umjesto u financijske transakcije (obveznice, dionice, fondove) ili u nove poslove, najčešće su svoju ušteđevinu usmjeravali u kupnju nekretnina. Pritom se zaboravlja da nije posrijedi nikakva specifično ovdašnja praksa. Ne samo građani bivše Jugoslavije, nego i stanovništvo drugih zemalja, prije svega u Zapadnoj Evropi, ali i u Japanu, dobivalo je nakon rata velike poticaje od same države da na prihvatljiv način riješi vlastito stambeno pitanje. Državne su administracije, unutar šire politike države blagostanja i s različitim stupnjem uspjeha, svom stanovništvu ipak omogućile da imaju vlastiti krov nad glavom.

Novi ciklus izvlaštenja

Građani s ovih prostora u tome su imali možda i ponajveću pomoć države, često kvalitetniju od stanovništva drugih država. Tek se sada vidi koliko je ona bila dobra: rezultirala je ogromnim stambenim fondom, čiji velik dio otpada na stanove sa stanarskim pravom, što je bio epohalni politički potez koji je doveo do dekomodifikacije stambene politike. Država se u takvoj, socijalno osjetljivoj stambenoj politici, pojavljuje u dvjema ulogama: ili kao centralni investitor ili kao glavni zaštitnik novih stanara od potencijalne opasnosti prekomjerne financijalizacije u odnosu stanodavac – stanoprimac. Uostalom, taj fundus stanova i dan-danas leži u temelju golemog bogatstva hrvatskih građana u nekretninama – riječ je o više od dva milijuna stambenih jedinica.

Danas, kad se niše za nova izvlaštenja građana grčevito traže na sve strane, dobro će doći i novi zakon o porezu na imovinu, samo kako bi se nastavio kapitalistički business as usual. Zanimljivo je da u nas ovaj potez, koji ide u smjeru deregulacije stambene politike, pozdravljaju čak i oni društveni teoretičari koji bi, ako ništa drugo, javnost trebali senzibilizirati i za moguće negativne strane tog procesa. Tako u jednim dnevnim novinama jednog sociologa strašno brine ovdašnja nepokretljivost stanara. Njegovim riječima: “Dok je u SAD-u ideal uvijek bio pokretanje biznisa, kod nas je vazda uobičajeno ulaganje u nekretnine. Naš svijet prilično je usporen, veže se uz prostor, uz stan ili kuću, a ne uz dinamičan biznis.”

Nevjerojatno je da ni sami stručnjaci ne uočavaju nove tendencije. Recimo, onu koja pokazuje da su vlasnici stanova nova naciljana, targetirana skupina, rekli bismo današnjim marketinškim rječnikom, od strane špekulantsko-bankarskog kapitala. Ovdje, nažalost, naša država – bilo da to čini uslijed pritisaka koji dolaze iz Evropske unije ili iz vlastite inercije – igra tek sporednu ulogu pomagača kapitalu, ulogu svojevrsnog kolektivnog kompradora, koji je tu samo zato da dinamizira tržište stanova i tako pripomogne u konačnoj okupaciji jednog od posljednjih prostora socijalne stabilnosti i ekonomske sigurnosti stanovništva.

Pravo na kvadrat

Vanjski autori koji pišu na tu temu obično razlikuju stambenu politiku iz ere Breton Vudsa, dakle onu poslijeratnu, i novu neoliberalnu stambenu politiku. Poslijeratna era izrodila je socijalnu stambenu politiku koja je intervencionističkim instrumentarijem štitila srednji sloj, podizala mu opći životni standard i u konačnici proizvodila stabilnost cijeloga društvenog sistema. Neoliberalna era, pak, provodi tzv. depolitizaciju stambene politike, dakle sustavno sumnjiči svaku politiku u kojoj se prepoznaju i najmanje društvene namjere. To, zapravo, znači da se polako ali sigurno ukida subvencionirana stanogradnja, ukidaju se državne agencije za provođenje planske stambene politike te se uporno vrši pritisak na državu da odustane od svoje dosadašnje uloge moderatora u transakcijama između banaka i budućih korisnika stanova. Taj paket stanovništvu zapravo izmiče i onu zadnju sigurnosnu klupu ispod nogu.

Današnji su vlasnici stanova, iz vizure nove stambene politike, “inertni, nepokretni i nelikvidni” te je vrijeme da postanu “mobilni, unovčivi i likvidni”. Naime, ti su targetirani stanari ili prestari da žive u velikom broju kvadrata, ili su za to premladi, ili nemaju djece, ili ih nemaju dovoljan broj, ili ih imaju previše, ili su samci, ili su nezaposleni – i svima njima, kao nevalidnim vlasnicima, ne samo da valja osujetiti njihovu dosadašnju stambenu reprodukciju, nego ih financijskim iscrpljivanjem treba posve izvlastiti.