Štete i paštete

Zagrebački kasnoljetni zvizdan na tramvajskoj stanici. Penzioneri pristavili ZET-ove pokaze na gotovs, svatko o svom poslu zagledan u šine. Rutinska situacija za romsku djevojčicu od sedam-osam godina, koja prilazi mladoj gospi, blagonervoznoj u pretpostavljenom kašnjenju, i progovori uobičajeno: “Imaš nešto da si kupim kruh, daj pet kuna…” I mala je promptno ugazila u etički drek, aktivirao se naslijeđeni refleks koji damin Kinderstube nije stigao zaustaviti: “Sram te bilo, da te sram! Zašto u školi nisi? Tako te roditelji uče, je li? Marš u školu!”

Kratak moralni poučak bio je dovoljno glasan i sintaktički neobičan da ga nije teško pamtiti, kao ni iskreno čuđenje u očima djevojčice koja, prema podacima slučajno poznatima redakciji, više voli školu nego roditeljski dom i redovno se upisala u drugi razred osnovne škole. I sad ostaje pitanje, onkraj drugih uočljivih pitanja, koje se po potrebi dijeli na odgovornost roditelja/hranitelja i društva/zajednice: tko, dakle, djecu “šalje” u školu i o čijem moralnom i financijskom trošku?

Mutirajući status đaka…

Pitanje nije baš retoričke prirode, jer se u nizu primjera koje uz jabuke i kruške susrećemo u jesenskom razdoblju vidi da djeca u kapitalizmu demokracije (ili demokraciji kapitalizma, ne treba bacati potentne sintagme) mijenjaju statuse prema hiru odraslijih profesionalaca: kupci, prodavači, klijenti, sirotinja.

Isticati kolorit znojnih i bijesnih roditelja koji ogromnu količinu udžbenika kupuju na dvanaest rata bez kamata u moru ostalih ekonomskih idiotizama, stvar je, očito, ispod razine javnog interesa, puki primjer rezignirane neoliberalne prakse. Usto, dijagnoza je u fazi interpretativnog limba ako licitirate je li kupac novoga školskog udžbenika samo kukavica i budala koja pristaje na čisti reket domaćeg školstva i nakladnika ili snob uvjeren da činom jednokratne kupnje od tisuću i pol kuna potvrđuje bolji klasni status. Jalova dilema. Na terenu je ipak bolji materijal: djeca-prodavači školskih udžbenika, a lifraju robom bez računa! Protuzakonito! Preciznije – da, kao izlaz u krajnoj nuždi, u situaciji krajnje deklasiranosti; inače ne.

Tako su, otprilike, nedavno progovorili predstavnici Zajednice malih nakladnika koja se bori za demokratizaciju izbora školskih udžbenika i želi “stati na kraj korupciji u hrvatskom školstvu”. Odmah se vidi tko je klijent, a tko (pre)kupac koji podržava nered u tržišnoj ekonomiji. Poput izvrnute analogije Nazarećanina koji iz hrama tjera i trgovce i robu i golubove koji su po toj robi možda srali, profesionalci u nakladništvu savršeno su detektirali mutirajući status đaka. Opet je netko nesvjestan ugazio u nečiji etički drek. Aktivirao se žilav domobranski osjećaj Reda i Discipline, toliko racionalno točan da je zaboravio ukazati na još jednu popularnu “nepravilnost”, koja bi se u ovom slučaju ticala državne pravobraniteljice za djecu. Doduše, niti spomenutoj dami s tramvajske stranice nije palo na pamet konzultirati odrasliju osobu u iznošenju kišobranskog građanskog uvjerenja.

Ali stiže s jeseni jedna školska novost. Kurikulum zdravstvenog odgoja ušao je u sve osnovne i srednje škole tako što će se “teme zdravstvenog odgoja integrirati u postojeće školske predmete, a dodatni sadržaji u sat razredne zajednice”. Povod novini je porazna statistika o debljini, odnosno pretilosti i nezdravim navikama poput konzumacije svega dokazano nezdravog među djecom i tinejdžerima. Prevencija je majka zdravlja, pa je zdravstveni odgoj “jednom riječju, garancija sretnije i zdravije Hrvatske”, prigodno je zaključio ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović. Svjedočili smo i nekom broju blijedih teve-anketa o krucijalnom školskom događaju godine, građani su odobravali principom svi znaju “što je noć a što je dan”, kao po Gibonniju.

…i multitasking-usluga

Ili onako kako je u kolumni “Zdravstveni odgoj, konačno” napisala Sanja Modrić u “Novom listu”. “Počela je škola i u škole je ušao zdravstveni odgoj. Tome bi se trebali jednako radovati svi, jer zdravlje spada u ta rijetka neutralna pitanja koja, po svojoj suštini, nisu ni politička, ni ideološka”, kaže na početku teksta objavljenom na prvi dan škole. Je li zdravlje “u svojoj suštini” neutralno i lišeno politike-ideologije, nije jednostavno pitanje. Što bi uopće bila “suština” u smislu klasičnoga ili alternativno-medicinskoga, metafizičkoga, povijesno-forenzičarskoga ili futuristički-genetskoga karaktera? Uopće ne ironiziramo, ali nećemo dalje petljati o holizmu i promijenjenom rakursu na zdravog čovjeka od, primjerice, 1966. godine, iako su rečenice slične citiranoj kolumni i u odličnim, bezvremenskim njemačkim priručnicima za svaku obitelj “Majka i dijete” i “Savršena domaćica” (Mladost, 1966). Sljedeći dio teksta je pak zanimljiviji: “Eklatantna posljedica nezainteresiranosti školskog sustava za taj važni aspekt zdravlja bile su, uostalom, upravo školske užine sa svim tim kilogramima pašteta iz konzerve, eurokrema, pohanog mesnog doručka i industrijskih hrenovki. U školi se tada, a to nije bilo tako davno, nije govorilo ništa o pretilosti, o rizicima za razvoj najtežih bolesti, o spolnoj zrelosti…”

Autorica svjedoči o vlastitom iskustvu školskih kuhinja iz vremena socijalizma, kad je bila “eklatantna nezainteresiranost školskog sustava za taj aspekt”, s čime se glatko ne slažemo. Bilo je to, kratko rečeno, vrijeme drugačijih ideoloških, medicinskih, ljudskih i prehrambeno-industrijskih uvjerenja koja su se, integrirana u postojeće školske predmete poput ovih svježe najavljenih, primjenjivala kao implicitan odgoj školskog djeteta u zdravog i odgovornog đaka. Ne znamo, bome, nikoga tko je obolio od pretilosti po principu školskih pašteta, a još manje je poznato u kojoj se to osnovnoj školi u socijalizmu pohalo na stotine mesnih doručaka.

Razlike su, međutim, očite. Zdravstveni odgoj danas se lijepo nudi đaku-klijentu u formi multitasking-usluge koju će korisnik upotrijebiti da bi unaprijedio kvalitetu svog fizičkog i mentalnog zdravlja. To nikako nije ideološko ni političko pitanje, nego baš pitanje paštete. Zašto je, primjerice, anatemizirana pašteta iz menze, a gurmanska inačica foie gras nije, zašto je pašteta smeće za zdravlje, a kvas bijelog brašna iz stotina novootvorenih zagrebačkih pekarnica nije? Zato što smo “bolesno debele djevojčice i dječake prvi put vidjeli u američkim dokumentarcima, ali sada ta epidemija dolazi i k nama”, kako piše Sanja Modrić? Baš zato.

Jedino, nije riječ o epidemiji nego o življenoj kulturi kapitalizma koja šljamu ili žgadiji (engleski: chavs) uporno gura najjeftinije argumente i paštete, kao da su zaslužene blagodati.