Svi su ludi za golfom

Zanimljivo je bilo na svečanoj prezentaciji tzv. Otvorene izložbe Urbanističko-prostorne studije Golf-parka na Srđu poviše Dubrovnika, 11. rujna, svjedočiti izvjesnom ozračju konspiracije, čak zavjereništva kojim odiše taj glasoviti projekt. U tvrđavi Imperial na vrhu brda, naime, izložene su table s arhitektonskim i geodezijskim projekcijama raznih segmenata i aspekata dotičnog posla, no nije bilo moguće saznati ni tko uopće potpisuje njihovu izradu. Imena tih prijatelja projekta, a svakako eksperata, poručeno je tad, ostat će u tajnosti kako bi se istima omogućilo da nastave živjeti u miru i sigurnosti. Ovdje valjda treba napomenuti da prilike u Dubrovniku i dalje ne ukazuju na izglednost skorih fizičkih sukoba povodom golfa ili ma čega sličnog. Ali, bit će da organizatori toga biznisa najbolje znaju što točno čine i zašto se plaše.

Također, nisu htjeli odgovoriti na izravna pitanja novinara i nevladinih aktivista, protivnika golfa na Srđu, koliko se po novome točno planira stambene i turističke gradnje uza sportske terene, i kako bi točno bili dimenzionirani koridori namijenjeni širokim narodnim masama. Desetak godina nakon započinjanja projekta, a s vrijednošću mu naraslom, u međuvremenu, na milijardu i 200 milijuna eura, dakle, još uvijek se ne znaju ni osnovni materijalni detalji poduhvata.

Teledirigiranje Zmajlovića

Najčitanije novine u tom kraju, “Slobodna Dalmacija”, objavile su nakon otvorenja izložbe, i zatim još jednom isto, da je Srđ – mitsko brdo. Samo tako, bez posebnog tumačenja, usput su ga nazvale mitskim. Pa, iako ni u širem kontekstu Srđa nema ničeg posebno mitskog još od vremena Držića i njegovih fantasy pastorala, bit će da je “Slobodna” ipak – napokon, jednom – bar uvjetno u pravu, i da se iza toga brda ovom zgodom uistinu valja nekakav ozbiljan mitološki proces. A njegova je svrha naturanje novog, suprotnog značenja, evidentno štetočinskom pokušaju uzurpacije javnog dobra u privatnom interesu graditelja ekskluzivnih vila i apartmana, kao i kreditora što su u dosluhu s trgovcima nekretnina, te raznih njihovih neimenovanih prijatelja; inače, nesumnjivo od ugleda. Zbog profita u tom poslu, oni će sustavno zgaziti svaku realnu političku, socijalnu, ekološku i estetsku vrijednost, no tek uz plasman mitološki generirane magle.

Projekt razvoja golfa s onu stranu Srđa, kao što je poznato, hvata zalet već gotovo čitavu deceniju; krene pa stane, promijeni vlasnika, okrene dio priče, zatim sve nanovo. U međuvremenu se iskristalizirala konstanta što veže sve bitne momente postupka, a to je neobjašnjivo prisni odnos političara, općenito predstavnika vlasti, spram Golf-parka Srđ. Trend je nakratko, ali indikativno, prekinula tek bivša ministrica zaštite okoliša i prirode Mirela Holy, da bi njezin teledirigirani nasljednik Mihael Zmajlović potom iznova uspostavio znani red u sistemu, i projekt je opet nesmetano kliznuo preko navoza u blistavo perspektivni život.

Konkretno, dopustio je da Studija o utjecaju na okoliš krene u izradu, štoviše, da odmakne ispred faktički otvorenog Urbanističkog plana uređenja toga područja, što je protuzakonito. Projekt bi se morao studijom uklopiti u ranije dovršen plan, ili biti otkazan uslijed neprovedivosti, no dogodit će se u praksi obrnuto: UPU će biti naknadno – u hodu, korak iza – sravnjen sa zahtjevima projekta, a SUO je tek instrument za tu nakaradnu operaciju. E, upravo to je ministrica Holy svojedobno zapriječila, i upravo zato je, između ostalih grijeha u istom žanru, uklonjena s ministarske pozicije: da ne ometa poštene developere iliti, hrvatski, razvojnike. Zmajlovićev je kabinet istim povodom, međutim, uputio portalu H-alter krajnje urnebesan odgovor da će se određeni nedostaci u SUO-u uskladiti “s važećim dokumentima prostornog uređenja” – koji, pak, još ne postoje, nego se tek izrađuju na relaciji između Grada Dubrovnika i rečenog kabineta.

Trostruko povećanje

Želimo li kontrolirati porijeklo mitologema, doći u trag iščašenoj naraciji kakvoj se utječu drugorazredni aparatčici na visokim položajima, vratimo se na izravniji, neposredan diskurs, što si ga mogu priuštiti jedino autentični hegemoni, ili bar oni koji smjeraju toj časti. Radimir Čačić, prije negoli se samoproglasio Prvim Potpredsjednikom, još u predizbornoj kampanji dreknuo je za “Jutarnji list” kako više ne može podnijeti činjenicu da stagniraju projekti na Srđu, Ombli, u Plominu itd. Svi kasniji zmajlovići, među njima i brojni novinari, samo su trbuhozborci te višnje volje.

Čačiću, koliko god (na)opak bio, svejedno ne treba pripisivati prekomjernu originalnost. Snaga projekta Golf-parka na Srđu ogleda se u podršci mu svih relevantnih političara, upravitelja javnim poslima, kroz navedenih desetak godina. Probijanju uza struju zakonskih nepogodnosti, naime, na ovaj ili onaj su način izrazili podršku – ili aktivno sudjeluju u postupku – sadašnji dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić i njegova prethodnica Dubravka Šuica, premijer Zoran Milanović te prethodnici Ivo Sanader i Jadranka Kosor, predsjednik Ivo Josipović i prethodnik Stipe Mesić itd. I već odavno nikoga ne zbunjuje to što se npr. Vlahušić i Dubravka Šuica prema projektu odnose isključivo s obzirom na svoj vladajući ili opozicijski trenutni položaj: oboje ga podmazuju dok su na vlasti, a načelno mu se protive dok nisu.

Jedan od ključnih događaja u procesu nadiranja golfa preko Srđa bilo je povećanje opsega dopuštene gradnje u okviru parka sa 100 na 310 hektara 2006. godine, odlukom Želimira Bosnića, tadašnjeg vladinog povjerenika za Grad Dubrovnik. Dubravka Šuica je potom parafirala GUP i PPU s unesenim povećanjem, bez obzira na zakonski neprihvatljiv nesklad sa županijskim PPU-om. Ali, ministrici graditeljstva Marini Matulović-Dropulić bio je prihvatljiv, pa je dala suglasnost za preinaku, dok je županijska vlast svoje odšutjela. Na isti način šuti i Ustavni sud RH, gdje taj predmet već godinama, dakle, upija vlagu, a mirovanje predmeta ne odgađa eventualnu gradnju do svršetka sudskog postupka. Za to vrijeme, roje se oko projekta i razne manje nepravilnosti, koje se nadolje – prema instancijama lokalne vlasti – šire već i kapilarno. Dobar je primjer Vlahušićev manevar fingiranja javne rasprave povodom donošenja programa mjera za predviđeni Sportsko-rekreacijski centar u sklopu Golf-parka.

Namještena rasprava

Kompleks ipak nije moguće izgraditi bez makar odglumljenog privođenja određenog dijela sadržaja javnoj svrsi, pa su investitori obavezni u njegovu sastavu podići i nekakav polivalentniji Sportsko-rekreacijski centar. Vlahušić je uredio program mjera za tu potrebu tako što je namjesto javne rasprave zatražio mišljenje samo od gradskih sportskih klubova, onih koji se financiraju iz lokalnog proračuna, uz gradonačelnikov blagoslov. I mišljenja tako bjehu pozitivna.

Pitanje javne rasprave i uopće javnog mnijenja od krucijalnog je značaja u cjelokupnom slučaju golfa u Dubrovniku. Dok je bio u opoziciji, Vlahušić je gromko zahtijevao referendum o tome; danas ga nastoji na svaki način izigrati. Ali, nevolja je s referendumom unekoliko šira, budući da neće biti obavezujući ako mu ne pristupi većinski broj građana Dubrovnika. Generalno, uz dobru mitološku obradu i poneko neophodno izvrdavanje zakona koji se ne mogu uvijek baš u totalu prilagoditi zahtjevima krupnoga privatnog kapitala, šanse za uspjeh su debelo na strani golferskog poduzetništva.

Prvi naredni korak, stav vladina Povjerenstva za SUO, uvelike je predvidljiv: tamo je čak i notorni Željko Cvrtila iz Ministarstva turizma, što ga je bivša ministrica graditeljstva Marina Matulović-Dropulić kao egzekutora naknadno imenovala na čelo nepoćudnog povjerenstva za golf pokraj Motovuna. Motovunski je golf zatim glatko prošao, iako mu je dotadašnji predsjednik povjerenstva Velimir Šimičić već bio zaključio odbijenicu, a progurao je zatim Cvrtila i još apsurdniji projekt uz Park prirode Vransko jezero. Proći će zacijelo i ovaj na Srđu, da bismo svjedočili farsi od javne rasprave u izvedbi mitomana koji upravo tumače građanima Dubrovnika da će Golf-park biti prvenstveno njihov, pa taman više nemali prilike slobodno lunjati po Srđu, jedinom preostalom gradskom terenu za moguće širenje. Ali, zato će iz grada, čim se pomaknu sa Straduna, imati zadovoljstvo umjesto víla gledati vìle nanizane obodom toga, rekoše, mitskog brda.

Razlika u mitologizaciji nije toliko jezička, niti zavisi o tome odakle promatramo brdsku kosinu, nego se nalazi prvenstveno u akcentu na interes koji se stavlja u prednji plan. Tako upravo traje izgradnja skupe trafostanice pod brdom, građene o javnom trošku, a izravno za potrebe Golf-parka; to je moguće jer su vlasti proglasile interes poduzetnika za javni. Istodobno, gradska je strujna mreža zastarjela i slaba, pa je ugrožava svako veće nevrijeme nad Dubrovnikom.

Slično se inzistira na zloslutnoj gradnji podzemne akumulacije i hidrocentrale na izvoru Omble, dok je to gradsko vodocrpilište trajno zagađeno obližnjim deponijem smeća, ali o čijoj sanaciji nitko ozbiljno ne razmišlja. Ništa bolje ne očekujmo ni od projekta Golf-parka, jednom kad se u praksi uvjerimo da na Srđu ni u ludilu nema dovoljno vode za puste hektare tratinskih kultivara, i kad se pogase vrtlarska i sobarska radna mjesta, a kupcima luksuznih apartmana preostane samo još da se izbore za vlasničku parcelizaciju i konačno u punom značenju preuzmu slogan današnjih im desperatnih oponenata – Srđ je naš.