Televizijska demisija

U ponedjeljak poslijepodne, četiri sata prije nego što će emisija “Tema dana” biti izravno emitirana iz Ureda predsjednika RH na Pantovčaku, novinar HTV-a Danko Družijanić staloženo sjedi u salonu za goste. U pravilnim razmacima srče kavicu sa šlagom, popravlja kravatu, vrhom jezika uklanja niti teletine što su se izdajnički zalijepile uz gornje nepce. Pita se usput jesu li to ostaci od ručka ili od onoga koji je ručao. Malo zatim u salon svečano ulazi dr. Lignjoslav Josipović. Stisak ruku, osmijeh, tapšanje po nadlaktici, osmijeh, neobavezna konverzacija, osmijeh, jedna do dvije anegdote, osmijeh… “Hoćemo li sad na posao?” kaže dr. Josipović sjedajući preko puta gosta.

“Hoćemo, gospodine predsjedniče”, uzvraća novinar Družijanić. “Ja bih vam sada, kao što smo se dogovorili, izdeklamirao pitanja koja vam večeras neću postaviti, a vi odgovorite ono što nemate namjeru kazati pred kamerama HTV-a. Može?”

“Može”, osmijeh. “U uvodu želim samo pohvaliti tu novu praksu HTV-a, da se unaprijed znaju i pitanja koja neće biti postavljena i odgovori koji neće biti izrečeni. Dobro je njegovati novinarstvo u kojemu se ništa ne prepušta slučaju. Već smo siti paušalnog informiranja kakvim nas zasipaju manjinski mediji.”

“Mi na HTV-u držimo se gesla da novinar i političar trebaju najotvorenije razgovarati o onome o čemu neće javno pričati.”

“Slažem se s vama, tim više što sam tako i naredio. Ja sam apsolutno za otvoreni demokratski dijalog. Smatram kako je hrvatska javnost dovoljno zrela da ne sazna činjenice koje mi sada bez ustezanja iznosimo.”

“Možemo onda krenuti s pitanjima?”

“Možemo”, osmijeh.

Novinar Družijanić blago se nakašlje, diskretno pogleda u natuknice i započne:

“Gospodine predsjedniče, vaš divljački napad na Novosti i Milorada Pupovca, to jest pokušaj da s pozicije šefa države ugasite jedan tjednik i politički uništite njegova izdavača, naposljetku ste proglasili benignom ‘principijelnom raspravom’ i vašom tobožnjom željom da se ‘otvori tema načina financiranja kulturnih i drugih aktivnosti manjina’, a sve u sklopu generalnog programa koji ste nazvali ‘nova pravednost’. Jedan komentator, mislim baš u ovom tekstu, taj je manevar nazvao ‘tipično lignjokratskim’. Slažete li se s tom ocjenom i, ako je odgovor potvrdan, što bi to bila lignjokracija?”

“Slažem se, naravno”, osmijeh. “Lignjokrat je, u najkraćem, netko tko se u okviru demokratskih institucija bavi pretvaranjem bofla u principe. Lignjokrat, ako je vješt, u stanju je od najjeftinije demagogije izgraditi čvrste moralne kanone. Ja to sve vrijeme strpljivo i predano radim, a u ovom slučaju posebno. Prodajem muda pod načela, narodski rečeno. Zato sam na kraju – kada je Milanovićeva vlada osujetila moj napor da se obustave dotacije za Novosti – pohvalio Pupovca i njegove što su prihvatili moju ideju da se SNV više ne financira iz budžetskih rezervi nego direktno iz proračuna.”

“Iako to ustvari nije bila vaša ideja, već se sam SNV više godina zalagao za takvo rješenje, a Vlada je još krajem proljeća donijela i odluku o promjeni načina financiranja, prije nego ste vi o tome zucnuli?”

“Upravo tako. Pošto se SNV za to zalagao, a Vlada donijela odluku, dok sam ja o tome šutio, pošto me se stvar tada nije ni najmanje ticala, prirodno je da sam na koncu svima odao priznanje što su moju zamisao proveli u djelo. Na taj sam način osigurao alibi za neviđenu harangu koju sam pokrenuo iz sasvim drugih motiva, onih koje ste spomenuli u uvodnome pitanju.”

“Nije li to, uz ostalo, postupak dostojan šibicara, ili sitnog lopova?”

“Kao kreator ZAMP-a radije bih govorio o krađi tuđeg intelektualnog vlasništva, ali u političkoj sferi ZAMP nije nadležan za zaštitu autorskih prava.”

“U istoj šibicarskoj maniri tvrdili ste da vam nije namjera dovoditi u pitanje izlaženje Novosti, nego ‘financiranje kulturnih i drugih aktivnosti’ SNV-a, znajući da su Novosti takoreći osnovna kulturna aktivnost te institucije?”

“Tako je”, osmijeh. “Ili kad sam naglasio da ‘država apsolutno mora pomagati manjinska glasila’ i istovremeno izrazio sumnju da Novosti ne spadaju u manjinska glasila nego u ‘opći politički tisak’. Kao da bih se ja u svojstvu predsjednika države smio petljati u to kakve novine neka manjina želi imati, ili zabranjivati nekoj manjini da se bavi ‘općim političkim pitanjima’ kroz svoj tisak. To je ono što je vaš kolega, čini mi se u ovome tekstu, nazvao ‘tipično lignjokratskim'”.

“Ako sam dobro razumio, i ako se smijem slobodnije izraziti, lignjokrat je promotor i konzument neke vrste dijabetičke etike, netko tko se iz niskih pobuda poziva na visoke moralne standarde?”

“Dobro ste razumjeli. U osnovi ja štitim svoje privatne interese tako da sve vrijeme nastupam kao ‘savjest društva’ i obilno dijelim moralne lekcije. Shvatio sam da je to najkomotnije i najefikasnije, a ishodi znaju biti vrlo zanimljivi. Na primjer Milorad Pupovac, kojeg sam najprije optužio za ‘reketarenje’ i ‘etnobiznis’, pa zatim angažirao par sumnjivih tipova i vodećih medija da ga proglase kriminalcem, bio je prisiljen pred kamerama HTV-a detaljno elaborirati svoje imovinsko stanje, a sve kao rezultat hajke koju je pokrenuo netko čija je imovina barem desetak puta veća od njegove.”

“Vaša je imovina deset puta veća od njegove?”

“Između devet i trinaest puta, ne mogu biti sasvim precizan. A obojica smo, kao što znate, sveučilišni profesori.”

“Možemo li u tom kontekstu govoriti o ‘novoj pravednosti’ koju ste pompozno promovirali kao svoju političku platformu? Sadrži li taj demagoški bućkuriš išta drugo osim gnjilog frazerstva?”

“Ne sadrži”, osmijeh. “Kod ‘nove pravednosti’ pažnju treba usmjeriti na pridjev, budući da, načelno govoreći, pravednost kao elementarna ideja ne bi smjela podrazumijevati ‘nove’ ili ‘stare’ verzije. No, kako ja ipak baratam s dvije suprotstavljene varijante pravednosti, jednom za vanjsku, a drugom za privatnu upotrebu, pridjev se pokazao neophodnim, i to takav da ništa ne znači, utoliko nužniji što je suvišniji. Kažem dakle ‘nova’, a mislim ‘moja'”.

“Ne bih htio da se u ovom razgovoru bavimo oglodanom temom ZAMP-a i namještanja milijunskih profita vašem kućnom prijatelju, no da li je u duhu ‘nove pravednosti’ gard koji ste zauzeli kao pokriće za mahniti nasrtaj na Novosti i njihova izdavača: rekli ste, naime, da je vaša državnička obaveza ‘nadzirati financiranje institucija’, odnosno ‘propitivati politiku iznuđivanja financijskih sredstava’, a u vlastitoj ste izbornoj kampanji bez problema prihvatili novac kriminalnog porijekla?”

“Mislite na donaciju gospodina Ježića?”

“U trenutku kada vam je Robert Ježić, inače član HDZ-a, preko svoje tvrtke Dioki keširao dvjesto tisuća kuna i postao najveći privatni donator vaše kampanje, jeste li znali da je taj tajkun do grla u kriminalnim poslovima s Ivom Sanaderom, da je isisao novac iz vlastitih poduzeća i ostavio radnike bez plaća, da je izveo cenzorski udar na Novi list i da ga je jedan član vaše stranke tada javno nazivao ‘gušiteljem slobode medija’?”

“Kao dobro informiranom čovjeku, predsjedničkom kandidatu, to mi je bilo dobro poznato. A i da nije, jedan me je kolumnist Novosti, čini mi se baš autor ovog teksta, na to smjesta upozorio. Tada je napisao, ako se dobro sjećam, da ‘simbiozom tajkuna i političkog moćnika nastaje centralna figura tranzicije, stvorenje s osobinama monstruma i sviješću spasitelja’. No nisam se na to obazirao, jasno. Savjestan lignjokrat mora biti spreman sklapati koruptivne aranžmane u interesu borbe protiv korupcije. A kada je Ježić pospremljen u istražni zatvor, rekao sam da ću novac vratiti ukoliko se pokaže da je on kriminalnog porijekla.”

“To se i pokazalo, jer je Ježić na sudu priznao da je na svojim računima držao provizije za Sanadera, a pritom radnici Diokija i Dine mjesecima nisu primali plaće. No vi ste dvjesto tisuća kuna ipak zadržali. Pitam vas to u kontekstu socijalne komponente ‘nove pravednosti’, vaše odlučnosti da se ‘propita politika iznuđivanja financijskih sredstava’ kada treba pritiskati Novosti i SNV, a primali ste novac koji je u najmanju ruku otet od radničkih plaća?”

“Kao kreator i nositelj ‘nove pravednosti’ imam neizmjerno mnogo razumijevanja i suosjećanja za patnje radnika Dine i Diokija. U znak solidarnosti uvijek sam im spreman poštom poslati paket s dvjesto tisuća suza.”

“Je li vas ista logika rukovodila kada ste upozoravali naciju da se mora zapitati koliko država izdvaja za financiranje SNV-a i Novosti dok zemljom haraju požari i dok suša uništava poljoprivredne kulture, sugerirajući da se taj novac, umjesto na nepotrebne Novosti i SNV, utroši na vatrogasnu opremu i navodnjavanje?”

“Dakako da jest”, osmijeh. “Korisno je huškati masu uz pomoć elementarnih nepogoda, gladi i općeg siromaštva, pogotovo kada upireš prstom prema Srbima. A uz to sam još jednom skrenuo pažnju s troškova Ureda predsjednika koji su, razumije se, neusporedivo veći od onog što se daje za ‘kulturne aktivnosti’ manjina. Pantovčak, da i to razjasnimo, državu godišnje košta 55,5 milijuna kuna. Ovdje je uposleno, znate, 156 ljudi, takoreći par vatrogasnih brigada.”

“Stotinu pedeset i šest ljudi? Pa to je više nego bodlji na kaktusu!”

“Trideset dužnosnika, pedeset službenika, a ostatak čini tehničko osoblje: 37 ugostiteljskih djelatnika, 16 domaćica, spremačica i cvjećarica, 12 kućnih majstora, 12 vrtlara…”

“Dvanaest vrtlara za jedan kaktus? Što bi tek bilo da imate ustavne ovlasti kakvima je raspolagao Franjo Tuđman?”

“E vidite, to je zanimljivo. Danas, u parlamentarnom sustavu, gdje predsjednik služi za demokratsku dekoraciju, budžet moga ureda je tri i pol puta veći od proračuna ureda Franje Tuđmana, svemoćnoga šefa države u ondašnjem polupredsjedničkom sistemu. To je taj demokratski paradoks: Hrvati su spremni najskuplje plaćati i najneposrednije birati najnepotrebniju političku figuru.”

“Dobro, ali plaćaju novu lignjokratsku praksu. Plaćaju marketing koji će nadomjestiti predsjedničku izlišnost.”

“Moglo bi se tako reći. Ipak, malo je žalosno što uz takve troškove i infrastrukturu nemam niti ovlasti da konkretnim mjerama potičem slobodu štampe i, recimo, razjurim društvo iz Novosti uz pomoć vojske i policije…”

“Gospodine predsjedniče, hvala vam na ovom razgovoru.”

“Hvala vama, gospodine Družijaniću”, osmijeh.

“Mislim da smo napravili odličan intervju koji neće biti prikazan na HTV-u.”

“Slažem se”, osmijeh. “Otvoreno smo rekli više-manje sve što javnost ne smije čuti.”

“Sada se malo odmorite uoči emisije ‘Tema dana’, predsjedniče.”

“Hoću”, osmijeh, “mislim da ću se izvaliti na kauč i čitati izmišljotine iz manjinskog glasila. A vi ako hoćete, prošetajte vrtom. Može vas Zrinka voditi na uzici.”

“Budite sigurni da u večerašnjem razgovoru nećemo ulaziti u stvarnu pozadinu vaše polemike s Novostima i Miloradom Pupovcem.”

“Siguran sam”, osmijeh. “U stvarnu pozadinu će mi ulaziti novinar HTV-a.”