Tko šljivi konvencije!

Naše je pravosuđe još jednom pokazalo koliko mari za ljudska prava: 14. rujna izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Dubrovniku donijelo je nepravomoćnu odluku da nema prepreka izručenju novinarke Vicdan Özerdem Turskoj. Sud pritom nije obratio pažnju na činjenicu da je – prema svim dostupnim informacijama – riječ o žrtvi političkog progona koja je u svojoj domovini zbog novinarske i aktivističke djelatnosti godinama robijala u najgorim zatvorima te bila mučena elektrošokovima i brutalno premlaćivana.

O situaciji u turskim kaznenim institucijama slikovito govori sljedeća crtica: u prosincu 2000. godine, prilikom slamanja štrajka glađu koji se zbog loših uvjeta provodio u dvadeset zatvora istovremeno, snage sigurnosti masakrirale su dvadeset i osmero zatvorenika. U istanbulskom zatvoru Bayrampaşa, gdje je boravila i Vicdan Özerdem, vojnici i pripadnici paravojnih snaga su, prema pisanju “Guardiana”, pneumatskim čekićima probili rupe u zidovima ćelija i zatvorenike bombardirali kemijskim oružjem. Pet žena živo je spaljeno, pri čemu su neka trupla karbonizirana do neprepoznatljivosti. Samoj Vicdan Özerdem spaljen je dio tijela, a fotografije i druge dokaze da je bila žrtva masakra sudu je predao njezin odvjetnik Tihomir Mišić.

Ovo nije prvi put

Navedeni fakti, uz one da je uslijed dugogodišnje torture iznimno narušeno njezino psihičko i fizičko zdravlje (dijagnosticirani su joj PTSP i Wernicke-Korsakoffljev sindrom), da njezino izručenje zemlji u kojoj joj prijeti opasnost od mučenja pa i smrti znači kršenje međunarodnih konvencija, da je iz navedenih razloga Njemačka, u kojoj novinarka živi od 2005., odbila njezino izručenje, dodijelila joj status političke izbjeglice i godinama joj plaća liječenje, dubrovačkom sudu nisu značili ama baš ništa. Dakle, Vicdan Özerdem prijeti povratak u Tursku, gdje je u posljednjem postupku osuđena na smrtnu kaznu koja je potom preinačena na 30 godina zatvora. Od skandaloznosti ovog slučaja gore je samo to da nije usamljen. Naime, čini se da je – s obzirom na to da Interpol prepušta zemljama kojima je zahtjev za izručenje adresiran da procijene radi li se o politički motiviranom progonu – nešto trulo u pravosudnom sistemu.

– Koliko smo god šokirani, nije ovo prvi put da sudovi donose takve odluke. U studenom je Županijski sud u Zagrebu odobrio izručenje Čečena Aslana Kagermanova Rusiji, koji je tamo bio mučen te mu je Austrija dodijelila azil. Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći primjenjuje se birokratski. Gledaju se tehničke stvari – je li Turska na vrijeme poslala zahtjev za izručenjem, je li on potpun i slično. Premda taj zakon brani izručenje osoba za koje postoji sumnja da ne bi imale pravo na pravičan postupak, sudovi uopće ne ulaze u meritum stvari – govori Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije (CMS), koji se angažirao na slučaju.

Vicdan Özerdem, koja je inače krenula na obiteljsko ljetovanje, uhapšena je 25. srpnja na graničnom prijelazu u Metkoviću, pa je tako nakon aktivistice Başak Şahin Duman u dva mjeseca postala druga Turkinja u hrvatskom pritvoru. Nakon što je izgubila 15 kilograma te joj se zdravlje osjetno pogoršalo, prebačena je u zagrebačku Bolnicu za osobe lišene slobode. Sutkinja Županijskog suda u Dubrovniku Marija Donatović Dabelić 17. je rujna, po prijedlogu odvjetnika Mišića, donijela odluku o njezinom puštanju na slobodu, gdje će dočekati kraj postupka. Mišić je, naime, uložio žalbu Vrhovnom sudu, čija se odluka očekuje kroz nekoliko tjedana. Ukoliko nepravomoćna presuda bude potvrđena, posljednja riječ pripada ministru pravosuđa Orsatu Miljeniću. Ako zaključi da postoje opravdani razlozi, on može donijeti i suprotnu odluku, kao što je učinio u Kagermanovljevom slučaju, koji je vraćen u Austriju i to nakon što je Vrhovni sud potvrdio odluku o izručenju Rusiji!

Nejasno je i zbog čega Vicdan Özerdem nije odmah po hapšenju, uz izrečenu mjeru opreza, puštena na slobodu, nego se čekalo da retraumatizirana novinarka dođe u stanje u kojem se jedva kreće i govori. S obzirom na to da su CMS i Mišić čekali dokaze iz Njemačke, tek su prošlog tjedna podnijeli zahtjev za ukidanje pritvora, ali Sandra Benčić ističe da bi joj i tako bio oduzet pasoš i da nema govora o mogućem utjecaju na svjedoke, pa nikakvih razloga za pritvor nije bilo. Inače, u slučaj je uključeno i njemačko veleposlanstvo, čiji su predstavnici novinarku posjetili u bolnici, no iz ambasade su odbili dati ikakav komentar.

Milanović zauzeo stav

Bez obzira na odluku Vrhovnog suda, čini se da će slučaj Vicdan Özerdem ipak imati sretan završetak. Naime, dan nakon sudske odluke, premijer Zoran Milanović na sjednici Glavnog odbora SDP-a – što mu daje malo više prostora negoli da je govorio kao predsjednik Vlade – ustvrdio je da njegova Vlada “nikada neće dati odobrenje za izručenje novinarke zbog verbalnog delikta” te dodao da predstavlja “stranku i vladu ljudskih prava”. Milanovićev je stav za svaku pohvalu, no profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta Siniša Rodin za “Novosti” kaže da je “žalosno da sudovi takve odluke prepuštaju političkoj grani vlasti”.

– Hrvatski sudovi ne primjenjuju norme međunarodnih ugovora kojih je Hrvatska stranka, odnosno primjenjuju ih selektivno – govori Rodin.

U slučajevima poput ovog primjenjivi su Ženevska konvencija o statusu izbjeglica, Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te praksa Europskog suda za ljudska prava. Svi ti izvori nedvosmisleno ukazuju na to da turska novinarka nije smjela u pritvoru provesti ni sekunde, tvrdi Rodin. Osim toga, sud je istu odluku mogao donijeti na osnovu Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, koji dopušta da se osoba za koju se traži izručenje pusti na slobodu ukoliko je zahtjev za izručenjem suprotan hrvatskom pravnom poretku, međutim “naši sudovi ni tu normu ne primjenjuju”.

Ovdje smo slobodni primijetiti da hrvatski sudovi redovno na obranu sa slobode puštaju optužene za teške ratne zločine, točnije masovna ubojstva, poput Tomislava Merčepa ili specijalaca iz Grubora, ili im, poput Mihajlu Hrastovu koji je za pokolj trinaestorice zarobljenika osuđen na četiri godine zatvora, izriču smiješno niske kazne. Ako, dakle, imamo državu koja se s toliko nonšalancije odnosi prema zločinima nad svojim vlastitim građanima – da ne govorimo da je počesto bila njihov glavni organizator – postavlja se logično pitanje što od nje imaju očekivati, kao što bi to rekao Miroslav Škoro, čudni ljudi čudnog imena.

Kao što smo rekli, premijeru zbog zauzetog stava ovaj put treba odati poštovanje, no vrijedno je zapitati se što bi bilo da se ne radi o pritvorenici nego o pritvoreniku, da ga ne potražuje Turska nego Švedska, odnosno u krajnjoj instanci Sjedinjene Države, te da se ne zove Vicdan Özerdem nego Julian Assange.