Turska – regionalna TV sila

SULEJMAN VELIČANSTVENI

Hoće li sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj? Je li republika lijepa samo pod carstvom? Je li ljubav lijepa samo dok se čeka, a “Sulejman Veličanstveni” samo dok ne vidimo prve epizode?

Čini se da je tako. Spektakularno najavljeni kostimirani povijesni soap, koji je pokorio četrdesetak država, razočarao je u prvim epizodama sve koji su od njega očekivali raskošnu povijesnu fresku. Zašto? Upravo zato što je prvenstveno riječ o sapunici a ne o povijesnoj seriji. Interijeri i eksterijeri manje su raskošni nego oni u “Šeherezadi”, većina scena zbiva se u haremu a ne na ratištima širom Evrope, ženske spletke važnije su od političkih, Evropa je prikazana u interijerima, ukratko, srpski su kritičari serije – koja je lani na Prvoj srpskoj TV doživjela senzacionalan uspjeh – bili u pravu kad su rekli da je “Vuk Karadžić” naspram “Sulejmana” u produkcijskom smislu Cecil B. DeMille. No riječ je o najskupljoj turskoj seriji ikad (Turska, regionalna sila Balkana, ima godišnji rast BDP-a od osam posto), pa je vjerojatno da će “Sulejman” u idućim tjednima doživjeti rast. Uostalom, gledanost je prvog dana bila nešto iznad šest posto, dok je drugog skočila na devet, a serija je startala koncem osmog mjeseca, u vrijeme kad mnogi TV gledatelji nisu pred televizorima. Halit Ergenc i dalje je magnetičan, pa bi ovoj seriji – koja neće privlačiti samo žensku nego i mušku publiku – valjalo prognozirati velik uspjeh, a vjerojatno i tržišnu pobjedu nad konkurentima.

KENNEDYJEVI

Prilično su nejasni motivi koji su urednike HTV-a natjerali na odluku da odličnu, javnoj televiziji primjerenu seriju “Kennedyjevi” (koja je uz četiri Emmyja 2011. i 2012. nominirana u više kategorija za nagrade Gemini, Screen Actors Guild, Directors Guild of America itd.) stave u popodnevni termin u 17 sati na Drugom programu, posljednjih dana kolovoza. To je sjajan proizvod za najbolje večernje termine, pa je sigurno da će u onom u koji su ga smjestili imati manju gledanost no što zaslužuje. Reprizni “Stipe u gostima” ide svakog dana navečer na Prvom programu i tamo je zacijelo vrlo gledan. Reprizni “Prosjaci i sinovi”, remek-djelo Antuna Vrdoljaka koje u svakoj novoj godini emitiranja postiže veliku gledanost, stavljeno je u tri sata popodne, kad ga mogu gledati samo domaćice, umirovljenici i nezaposleni – ovih zadnjih je, doduše, sve više – što je evidentna pogreška. Slaganje programskog rasporeda ozbiljna je umjetnost, koju na Prisavlju još nisu savladali. Uz sve ovo, činjenica da “Kennedyjevi” nemaju reprizu zaslužuje samo minus.

ŽIVOT DRUGIH

Mnogi diletanti i proizvođači političkih viceva od socijalizma naovamo ismijavaju miliciju kao ustanovu u kojoj dominiraju glupani i koja uglavnom maltretira i kinji jadni narod. Miloš Vasić u jednom je davnom ali sjajnom tekstu, pod naslovom “Služba”, stvar prikazao iz drugog kuta gledanja – to je ono što Žižek zove paralaksa. “Uzmimo primer lica za koje se Služba zainteresovala i uzela ga u operativnu obradu”, kaže Vasić. “Takvo lice postaje ne samo apsolutno sigurno u ova rovita vremena već se pred njim i njegovom porodicom mogu otvoriti neslućene perspektive. Pre svega, nema varijante da tom licu neko ukrade auto, pošto je registarski broj distribuiran po linijama Službe gde treba; sve ako ga neko i ukrade, biće pronađen i vraćen odmah (sa eventualnim tehničkim dodacima koji još više poboljšavaju bezbednost lica); taj auto više ne mora ni da se zaključava… Provala u stan definitivno ne dolazi u obzir: ako se i desi, lice neće znati, jer Služba nema samo čiste ruke već su te ruke i vešte. Ništa neće biti pomereno (prave se polaroid-fotografije stanja stvari), a stanje prašine biće pažljivo rekonstruisano. Pare i tehnika neće faliti: radnici Službe ne kradu; sadržaj vašeg kompjutera biće, doduše, pažljivo kopiran na diskete o trošku Službe, razume se. Ako niste imali telefon, Služba će diskretno intervenisati da ga dobijete (to se još onomad desilo Mihizu, dok je bio bezbednosno interesantan); ako račune ne plaćate redovno, neće vas olako isključiti. Najvažnije od svega: vaša fizička bezbednost je – dok ste bezbednosno interesantni – zajamčena. Nikakav vešti ukoljica sa prigušenim automatom ‘Heckler und Koch’ neće vam prići u kafani i poslati vas Bogu na istinu na način brz i bezbolan… Taj status ima i svoje druge prednosti: briga Službe za vašu interesantnu osobu može da se proširi do dirljivih razmera. Recimo, Služba se može potruditi da vaša kćer ili žena steknu nežnog, pažljivog i šarmantnog ljubavnika (za razliku od prethodnih, koji su bili barabe), što u velikoj meri olakšava vašu situaciju; Služba može da se potrudi da i vi steknete nežnu, pažljivu i šarmantnu ljubavnicu, što još više olakšava situaciju. Uostalom, pokojnom Josipu Kopiniču desilo se da ga je Služba upoznala sa licem ženskog pola i objasnila mu da mu je od sada to žena; Josip i Stela živeli su posle srećno do kraja života…”

Remek-djelo Floriana Henckela von Donnersmarcka, njemačkog režisera koji je godinama skupljao novac za scenarij u koji nitko nije vjerovao, pokazuje da su policije doista katkad vitalnije i znanstvenije od znanstvenih akademija. Već u prvim scenama filma, gdje mladi polaznici Stasijeve akademije uče kako razlikovati istinit iskaz od neistinitog, vidljiv je pametan, pronicljiv, diskretan stav – ono što hrvatskim kritičarima prethodnih hulja na vlasti uvijek nedostaje. Naši kritičari, u rasponu od barbarogenija Sedlara do konjunkturista Papića i Vrdoljaka, uvijek kritiziraju sjekirom. Von Donnersmarck, međutim, briljantno prokazuje ciničnu narav sustava scenom u kojoj mladi poručnik pred nadređenim zapovjednicima pripovijeda politički vic o Erichu Honeckeru. Kad ga pukovnik nakon ispričanog vica strogim glasom priupita za ime i čin, dajući mu naslutiti da se može pozdraviti s karijerom, mladić problijedi. No odmah nakon toga pukovnik priča još masniji vic o Honeckeru. Mladić nakon toga završava u podrumu na nekom bijedom poslu, a pukovnik ostaje tamo gdje jest.

Novi vrh Prisavlja odlučio se za snažan val evropskih filmova, i to je dobra odluka, korak u pravom smjeru.

DNEVNIK NOVE TV

“Čitao sam u novinama da ste novi, pitomi Ratko Čačić, a to u ovom razgovoru nisam baš primijetio”, kaže Mislav Bago Pipi Vrhu (prvom potpredsjedniku Vlade RH). “Ništa se ne bojte, već za dva mjeseca bit ću onaj stari”, kaže nasmiješeni Čačić, netom nakon što je završio rečenicu u kojoj je kazao da mu se “gotovo gadi odgovarati na neka pitanja”, pri čemu je, karamba i karambita, dvaput zakolutao očima.

Bago se u intervjuu na nekoliko mjesta ponašao kao da je on Ratko Čačić. Uskakao je sugovorniku u rečenice, nije mu dozvoljavao ni da završi niti da započne odgovore. Pred kraj ovog prilično šupljikavog intervjua, u kojem je prvi potpredsjednik pad BDP-a veći od dva posto proglasio uspjehom Vlade, Bago je Čačića upitao zašto je ovaj Slavoncima poručio “Ne plakajte, počnite raditi”. Što dobrom Bagi znači “ne plakajte” i otkud je izvukao taj glagolski oblik nemoguće je odgonetnuti, no to mu je dobra preporuka: prije no što postavi pitanja morao bi ih napisati i dati lektoru, jer ići u eter s varijantom “ne plakajte” nije osobito slavna strategija.

Radimir Čačić opovrgnuo je u razgovoru sukob sa Slavkom Linićem, mada je priznao da postoje “stanovita neslaganja” oko manje bitnih stvari. Linić je, međutim, u posljednje vrijeme više puta ispravno primijetio da je Vlada podbacila u sektoru investicija – čitaj: Čačić – dok je Čačić rekao kako najsavršeniji red vlada u mrtvačnici (čitaj: Linić će poreznom disciplinom usmrtiti gospodarstvo). Tako je u ovom intervjuu iz onog neizrečenog mnogo toga bilo jasnije nego iz onog izrečenog: očito je da se dvojica Vladinih ekonomskih praktičara razilaze sto posto, a to znači da idemo ravno u susret katastrofi.