U tišini osuđeni i pomilovani

“Novosti” su u posjedu pravomoćne presude kojom su četvorica Karlovčana još 1992. godine osuđeni zbog miniranja tridesetak različitih objekata u drugoj polovici 1991, uglavnom kafića i drugih ugostiteljskih objekata, kioska, obrtničkih radnji i automobila, mahom u vlasništvu karlovačkih Srba. Za tu je presudu malo tko osim samih aktera svih ovih godina u Karlovcu znao, a oštećenici nisu znali sve donedavno, dakle puna dva desetljeća. Preciznije, riječ je o dvjema presudama, onoj Općinskog suda iz januara 1992. i Okružnog suda iz marta iste godine, koji je potvrdio presudu Općinskog suda, s tim što je osuđenicima povećao kazne. Zanimljivo je i to da oštećenici nisu bili pozvani na suđenje, niti su prisustvovali glavnoj raspravi, s koje je i javnost bila isključena.

Neki su objekti u Karlovcu bili više puta minirani, a najgore je prošla Palača Drašković u Radićevoj ulici u centru grada, koja je minirana četiri puta. Dvojica su minirala, a druga dvojica, inače policajci, dobavljala materijal za izradu eksplozivnih naprava ili davali gotove eksplozivne naprave. “Logističari” su s umišljajem pomagali da se izazovu eksplozije većeg opsega, uslijed čega je nastala imovinska šteta velikih razmjera, a izvršitelji su, piše u presudama, izazvali opasnost za imovinu većeg opsega, pa je uslijed toga nastupila imovinska šteta velikih razmjera.

“Ograničenost prostora”

Prvookrivljeni Danijel Kusturin (1967), alatničar, osuđen je na dvije i pol godine zatvora zbog miniranja, a četvrtooptuženi Darko Kučinić (1968), radnik, na dvije godine zatvora. Drugooptuženi Berislav Ferić (1971) i trećeoptuženi Darko Skupnjak (1972), inače policajci, osuđeni su zbog pomaganja na po deset mjeseci zatvora.

Zanimalo nas je jesu li pravomoćno osuđeni odslužili kaznu: nakon lutanja od Ministarstva pravosuđa preko Županijskog suda u Karlovcu do sutkinje Nine Bubaš Magličić, koja ih je osudila u prvom stupnju, došli smo do glasnogovornice Općinskog suda Irene Šegavić. Naime, taj je sud početkom devedesetih bio nadležan za izvršenje kazni.

“Rasprava je bila javna, ali je sudac djelomično ograničio prisustvovanje glavnoj raspravi, s obzirom na ograničenost prostora. Naime, u obrazloženju presude se navodi da površina sudnice nije dozvoljavala da prisustvuje veća publika, jer je već na glavnoj raspravi sudjelovao veći broj osoba. Osim toga, navodi se da spomenuta publika nije na vrijeme najavila svoju želju za prisustvovanjem raspravi, već tek nakon započinjanja glavne rasprave. Također se navodi da sud nije bio u mogućnosti osigurati održavanje glavne rasprave u velikoj dvorani Općinskog suda u Karlovcu, jer je bila oštećena prilikom ratnih razaranja, kao i velika dvorana tadašnjeg Okružnog suda u Karlovcu. Stoga je omogućen pristup tek dijelu publike – petorici ljudi, a što je bio veći broj od sjedećih mjesta u sudnici. Dakle, udaljenje nekih osoba s rasprave nije značilo isključenje javnosti s rasprave, a i presuda je javno objavljena. Oštećenici nisu bili pozvani na glavnu raspravu, niti su bili prisutni glavnoj raspravi”, navodi u pismenom odgovoru glasnogovornica Irena Šegavić.

Ostaje nejasno kako se moglo na vrijeme najaviti prisustvovanje glavnoj raspravi ako se za cijeli proces nije znalo, koja su to petorica prisustvovali glavnoj raspravi i po kojim su kriterijima odabrani, gdje je presuda i kada javno objavljena ako dosad nitko za nju, osim osuđenih, uglavnom nije znao, te zašto oštećenici nisu bili pozvani na glavnu raspravu i zašto nisu upoznati s presudom odmah nakon njenog izricanja, kako bi mogli tražiti nadoknadu štete. Naime, kako je država odmah na početku devedesetih, tzv. Šeksovim zakonom, sa sebe skinula odgovornost zbog miniranja i terorističkih akata te s obzirom na to da je od izvršenja djela prošlo više od 20 godina, oštećenici sada zbog zastare ne mogu tražiti nadoknadu štete.

“S obzirom da Vas kao glasnogovornica suda mogu izvijestiti samo o radu suda i stanju spisa, to Vam nisam u mogućnosti odgovoriti na pitanje da li se i kome oštećenici mogu obratiti sa zahtjevom za nadoknadu štete”, kaže glasnogovornica Općinskog suda.

Država odustala od nagodbe

Na temelju odluke predsjednika Republike Hrvatske o pomilovanju osuđenih osoba od 28. maja 1992, drugooptuženi Berislav Ferić pomilovan je tako da se oslobađa od izdržavanja neizdržanog dijela kazne, a četvrtooptuženi Darko Kučinić tako da se kazna zatvora od dvije godine zamjenjuje uvjetnom osudom, uz rok od pet godina kušnje. Na temelju predsjednikovih odluka od 22. jula i 10. novembra 1992, prvooptuženi Danijel Kusturin potpuno je oslobođen od izvršenja izrečene kazne zatvora, a trećeoptuženi Darko Skupnjak oslobođen je izvršenja neizdržanog dijela kazne.

U Karlovcu je početkom devedesetih godina minirano više od 300 raznih objekata u vlasništvu Srba, a radilo se o kućama, garažama, gospodarskim objektima, stanovima, poslovnim prostorima, trgovinama, kafićima i drugim ugostiteljskim radnjama, obrtima, kioscima i automobilima. Minirano je i nekoliko objekata u vlasništvu građana drugih nacionalnosti i nepodobnih Hrvata, ali su neki objekti stradali i u međusobnim obračunima raznih hrvatskih političkih stranaka i frakcija unutar samog HDZ-a. Po tim miniranjima, Karlovac je neslavni rekorder. Počinitelji uglavnom nisu pronađeni ili bi, ako su pronađeni, sve prošlo u tišini, kao i u ovom slučaju, a oštećenici nisu dobivali nikakvu nadoknadu štete.

Sestra i brat Ana i Dragan Milašinović, vlasnici Palače Drašković koja je minirana četiri puta, za presudu su saznali tek prije mjesec-dva, a o procesu nisu znali ništa. Za prva dva miniranja tužili su državu Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, gdje je dogovorena nagodba. No, kada im je trebalo isplatiti odštetu, država je odustala od nagodbe, a sud im je dodijelio 1.500 eura na ime nematerijalne štete, što je otišlo na sudske troškove i advokata. Milašinovići poznaju prvooptuženog Kusturina, pozdravljali su se s njim u gradu, ali nisu znali da im je on minirao poslovne prostore. Za druga dva miniranja proces još traje.

Imaju problema i s povratom nacionaliziranih stanova u Palači: dio su dobili u povrat, a dio nisu – iako je cijela zgrada njihova, ti su stanovi prodani. Sve to traje 16 godina. Zbog verbalnog vrijeđanja državne službenice Dragan Milašinović odležao je šest mjeseci u zatvoru. Njega nije imao tko pomilovati.