Veliki glumac koji je ušao na mala vrata
Monografija “Kazališno doba Pere Kvrgića”, koja je nedavno u izdanju Dubrovačkih ljetnih igara izišla iz tiska, živo je i uzbudljivo štivo o Peri Kvrgiću, nesumnjivo jednom od najvećih kazališnih glumaca ovih prostora. Zasluge za odličnu biografiju pripadaju teatrologu Hrvoju Ivankoviću, koji ju je napisao i priredio, uloživši golem trud da prikupi mnoštvo podataka, krupnih i sitnih detalja o velikom glumcu. Kvrgićev put, osim slave i priznanja, bio je ispunjen neprestanim naporima u nesigurnom poslu glumca, ali i životnim dramama, pa i tragedijama: kad je imao 14 godina, na početku Drugoga svjetskog rata, ustaše su mu iz rodnih Srpskih Moravica odvele i ubile oca, što je možda presudno utjecalo na njegovu profesionalnu sudbinu.
Glumci partizani
“Kada sam čuo da su mi ubili oca, napio sam se i tako pijan gledao se u ogledalu. Umjesto sebe, vidio sam stotinu iskreveljenih i grotesknih lica. Poslije sam pokušavao racionalizirati svoju potrebu za glumom i vrlo je vjerojatno da me je taj osjećaj duboke nesreće i izgubljenosti ispunio nekom vrstom energije”, kazao je mnogo godina kasnije.
Ivanković prati daljnji Kvrgićev život, odlazak u partizane i kazališne družine na oslobođenom području, u kojima je susretao i druge velikane koji su se pridružili otporu fašizmu – Augusta Cilića, Jozu Laurenčića, Dragu Krču, Franju Majetića… Svi su oni na njega bitno utjecali. Prava glumačka iskušenja, bilježi Ivanković, doći će kasnije, nakon završetka Glumačke škole u Zagrebu, kada Kvrgić postaje član Hrvatskoga narodnog kazališta. To što nije bio predodređen za uloge tragičnih junaka, poput Hamleta, Macbetha ili Leona Glembaya, usmjerilo ga je na teži put u izgradnji vlastitog stila, što se stostruko isplatilo: nakon godina statiranja i sitnih uloga u HNK-u, u kojima je bio i dobar ali i loš u tolikoj mjeri da mu se prijetilo otkazom radi netalentiranosti, upornim je i predanim radom dospio do toga da čarolijom svoje glume oduševljava sve do danas.
O fenomenu Kvrgićeve glume za monografiju govori i redatelj Božidar Violić: “Kvrgić je ušao u svijet glume na mala vrata, kao epizodist problematične darovitosti. Ta je činjenica jedan od presudnih čimbenika u formiranju njegove umjetničke osobnosti. U stvaralačkom postupku, ona ga je naučila neprestanom traženju i otkrivanju malih karakterističnih pojedinosti jer Kvrgić vjeruje da se istina o čovjeku i životu krije u sitnom i neprimjetnom, nevažnom i nevrijednom, na velikoj pozornici današnjice.”
Mogućnost za dobrotu
Kada je pronašao ključ svoga glumačkog stila, uz nesumnjivi talent i stalno “motrenje života”, Kvrgićeva blistava karijera mogla je započeti. Redale su se velike uloge i slavne predstave sve do danas: Kir Janja, Pomet, Scapin, poljski Židov, “Stilske vježbe”, “Patnje gospodina Mockinpotta”, “Kraljevo”, “Glorija”, “Zastave”, “Garderobijer”…
Četiri decenije kasnije, početkom devedesetih, kada je već trebalo svoditi račune jedne briljantne umjetničke karijere, započeo je rat, a nečija etnička podobnost znala je potpuno zatamniti kriterije ljudskih vrijednosti i profesionalne izvrsnosti: Kvrgić, čestit čovjek i glumac, kako stoji u biografiji, dobivao je prijeteća pisma i telefonske pozive, doživljavao neugodne susrete i šutnju ljudi koje je poznavao. No, sve je to izdržao i danas, u dobi od 85 godina, i dalje mnogim pozornicama časno pronosi slavu glumačkog zanata.
Danas o glumi misli: “U istoj domovini proživio sam u pet država a da se nisam pomakao s mjesta i teško je ostati zdrave glave, da u svemu tome čovjek ne poludi. Naše već ‘povijesno’ iskustvo puno je noževa, klanja, mržnje i negativne tradicije, koja je i sada prisutna i obnavlja se po istom obrascu. Jedino što glumac može jest da, proizvodeći emocije na sceni, dopre do pojedinog gledatelja i da mu pruži taj krhki izbor – mogućnost za dobrotu.”