Besparica ubila avangardu
U odnosu na trenutačno stanje kulture i kazališta u Srbiji, najveći uspjeh ovogodišnjeg BITEF-a je što se uopće održao. Upućeni kažu da ovako katastrofalna (financijska) situacija u teatarskim kućama nije vladala ni u najgore vrijeme Miloševićeva režima, međunarodnih sankcija i bombardiranja Srbije od strane NATO-pakta. Trinaest predstava duplo je manje no što ih je bilo do prije samo nekoliko godina, ali i to je danas više nego ozbiljan pothvat za najrenomiraniji međunarodni kazališni festival na ovim prostorima. Shvaćajući da će novca biti sve manje, organizatori BITEF-a prije dvije su godine u program uveli sijaset regionalnih i domaćih predstava, što je, s jedne strane, bio šarmantan potez, ali to je značilo i definitivno pojeftinjenje ukupne kvalitete festivala.
Daj što daš
Tako smo ove godine gledali predstavu “Mrzim istinu” Olivera Frljića, u produkciji zagrebačkog &TD-a, koja svakako zaslužuje biti na ovakvom festivalu novih tendencija, ali je veliko pitanje vrijedi li to i za predstave “Gozba” Zavoda za kulturnu djelatnost iz Ljubljane, “Henrik VI” Narodnog pozorišta iz Beograda i “Vežbe iz koreografije pažnje – Tačka bez povratka” beogradskog Servisa za savremeni ples. U tom je smislu i slogan ovogodišnjeg BITEF-a “Izlet u istinu” djelovao pretenciozno i neuvjerljivo, jer se s više nego skromnim brojem izvedbi nikako nije moglo krenuti u potragu za teatarskom istinom, tek u borbu za opstanak.
Slabašna je bila i međunarodna selekcija, donedavno glavno oružje BITEF-a: vidjeli smo neka od priznatih imena svjetskog teatra, ali ne i njihove najbolje predstave. Jedan od njih je, primjerice, Ivo van Hove, čije su “Rimske tragedije” (petosatna predstava po Shakespeareovim tragedijama) ili “Antonioni Project” podigle prije nekoliko godina teatarski svijet na noge. U Beogradu se ovaj hvaljeni redatelj pojavio s najlošijom (valjda i najjeftinijom) od svojih nedavnih izvedbi, s tri i pol sata dugom predstavom “Djeca sunca” prema komadu Maksima Gorkoga iz koje se, osim zamora i dosade, ništa više nije moglo iščitati. Publika je hrpimice napuštala dvoranu, a na kraju je ostao gorak dojam da je BITEF ozbiljno kompromitirao svoj renome skrpljenim programom i nekom vrstom “daj što daš” trgovine.
Nužnost promjene
Predstava s puno ozbiljnijim ambicijama bila je “Pastorov crni veo” talijanske trupe Societas Raffaello Sanzio iz Cesene i u režiji renomiranog Romea Castelluccija. Specijalist za metafizička pitanja i snažne vizualne doživljaje, Castellucci i u ovoj predstavi na grandiozan način govori o ljudskoj sudbini, izgubljenoj u vremenu i prostoru nepreglednog univerzuma. Dobar dio publike nije baš razumio talijansku izvedbu, ali i Castellucci je ostao usamljen među ionako malo predstava dvojbene kvalitete.
Nekad slavnom BITEF-u danas već mnogi postavljaju jedno te isto pitanje: gdje je nestala avangarda? Treba spomenuti i njujoršku trupu Nature Theater of Oklahoma i predstavu “Život i vremena, epizoda I”, u kojoj se na ironičan način opernog pjevanja govori o dosadnom i ustaljenom životu američke provincije, kao i izvrsnu predstavu iz Subotice “Dogs & Drugs”, o kojoj smo već pisali, o nasilju kao dominantnom simptomu suvremenog vremena – i to bi od BITEF-a uglavnom bilo sve.
Zaključno, BITEF je nakon 46 godina postojanja ušao u fazu kada se nužno mora mijenjati ako želi zadržati sliku o sebi kao mjestu prkosne avangarde. Pitanje je je li ovaj festival za to spreman i dopušta li mu to trenutačna kulturna situacija u Srbiji ili će temeljitu transformaciju ostaviti za neka bolja vremena.