Bura u čaši vode

Jedna izjava njemačkog političara, protokolarno doduše vrlo visoko rangiranog, ali u stvarnosti nenadležnog za ono o čemu je govorio, izazvala je u Hrvatskoj, na političkoj a pogotovo na medijskoj sceni, pravu histeriju. Pustimo li po strani rang predsjednika Bundestaga (parlamenta) i njegovu nadležnost ili nenadležnost da izražava svoje mišljenje (i) o spremnosti Hrvatske da uđe u Evropsku uniju, morat ćemo konstatirati kako se podigla bura u čaši vode, bez pravoga povoda i razloga. Jer, Norbert Lammert, dugogodišnji predsjednik Bundestaga iz redova CDU-a, izrekao je nešto što je – u tom trenutku – odgovaralo činjenicama, a reagiranja na tu njegovu izjavu potvrdila su kako Hrvatska, da ne kažemo hrvatska demokracija, i danas pati od nekih bolesti naslijeđenih iz prvih godina samostalnosti ove države.

Lammert je, naime, propustio u svojoj spornoj izjavi samo jednu riječ – još. Da je rekao kako Hrvatska još nije spremna za ulazak u EU, nitko ne bi imao pravo prigovoriti. Jer mi smo pristupni ugovor potpisali – s velikom pompom i odgovarajućim političko-medijskim odjekom u zemlji – uz uvjet da smo i dalje pod monitoringom, sve do dana primanja u Uniju. A monitoring podrazumijeva periodično ocjenjivanje napretka Hrvatske u ostvarivanju preostalih zadataka što ih je pred nju postavila Unija (pri čemu se ovom prilikom nećemo upuštati u raspravu o opravdanosti ovog ili onog zahtjeva). Pa je tako u posljednjem izvještaju Evropske komisije navedeno deset stvari koje Hrvatska, da tako kažemo, mora staviti ad acta da bi se kvalificirala za ulazak u Uniju predviđenog datuma.

Interesi, a ne ljubav

Lammert se na to referirao. I ništa više od toga. Je li to učinio i zbog unutrašnje-političkih razloga (izbori su za godinu dana, a Nijemcima je polako Unije preko glave, mada od nje imaju najviše koristi)? Svakako jest. Je li izjavom o Hrvatskoj htio poslati poruku i svim budućim aspirantima na članstvo? Sigurno jest. No, ni jedno ni drugo ništa ne mijenja na činjenici da je (samo) konstatirao trenutno stanje stvari. Na panelu Zaklade Heinrich Böll, govoreći poslije bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, svoju je izjavu dodatno precizirao, rekavši kako je Unija preuzela obvezu primiti Hrvatsku 1. srpnja 2013., a Hrvatska se obvezala do tada učiniti određene stvari, te da – ako se to dogodi – nema nikakvog razloga razmišljati o nekom drugom datumu hrvatskog ulaska u EU.

No, u to je vrijeme Hrvatska već bila u euforiji rasprave na temu zašto su Nijemci protiv nas, zašto baš naši prijatelji Nijemci? I ta rasprava ukazuje na opasnu prisutnost virusa naslijeđenih iz Tuđmanovih vremena. Mi se i dalje čudom čudimo kada netko očekuje da ispunimo ono što smo obećali (nije li tako godinama bilo i u pitanju suradnje s Haaškim sudom koju smo čak regulirali Ustavnim zakonom, a potom izbjegavali, sve do 2000?). A ispunjavanje međunarodno prihvaćenih obveza alfa je i omega odnosa među državama suvremenog svijeta (mada se ni one toga uvijek ne drže). I hrvatski pristupni pregovori trajali su toliko koliko su trajali (a to je bilo znatno dulje nego što je objektivno trebalo biti) u prvom redu zato što je službeni Zagreb – do godine 2000. i na Pantovčaku i na Markovom trgu, a od 2000. samo na Markovom trgu – uporno kalkulirao, igrao zakulisne igrice, ukratko, pokušavao ne učiniti ono što se obvezao učiniti ili učiniti to samo dijelom, ako se baš nikako ne može izbjeći.

Drugo je što mi i dalje kao da ne shvaćamo da međunarodni odnosi nisu temeljeni na tome tko koga voli ili ne voli, nego na interesima. Već u samom startu pogrešno smo protumačili njemačku spremnost da prizna samostalnost Hrvatske, idući čak tako daleko da smo se počeli hvaliti savezništvom s Hitlerom u Drugom svjetskom ratu (da bi se sada zapjenjeno predbacivalo Nijemcima kako su uvijek – još od Hitlera – zloupotrebljavali Hrvate).

Njemačka je, kao i sve značajne sile tadašnjeg svijeta, dosta dugo oklijevala prihvatiti – Ustavom iz 1974. utemeljenu – mogućnost da jugoslavenske republike proglase nezavisnost. Jugoslavenska je federacija bila faktor stabilnosti, kako u regiji tako i u međunarodnim odnosima, koliko god da se nekima ne sviđa to čuti. Berlin, odnosno tada još Bonn, prihvatio je hrvatsku neovisnost kada je shvatio nove realnosti i procijenio da je Miloševićeva ekspanzionistička politika pokopala Jugoslaviju, postavši opasnost za cijelu Evropu, time što je destabilizirala njezin jugoistok. Dakle, nikakva ljubav nego hladna i na činjenicama i procjenama utemeljena odluka.

Kvazipolitičko razmišljanje

Nažalost, i previše je onih koji su i danas, u drugom desetljeću 21. stoljeća, skloni spustiti se na infantilnu razinu kvazipolitičkog razmišljanja iz vremena nastajanja hrvatske države i dijeliti zemlje svijeta na one koje nas vole i one koje nas ne vole. Pritom se ispušta iz vida (svjesno ili nesvjesno) da nije riječ o tome da netko ne voli Hrvatsku (“Nisu željeli samostalnu hrvatsku državu”, naslušali smo se toga godinama), ali jest – i to vrlo često – riječ o tome da mnogi ne vole, odnosno da ne prihvaćaju, da odbacuju, neke stvari koje se u Hrvatskoj događaju i koje joj – htjeli mi to ili ne – daju obilježja u očima vanjskih promatrača. Hrvatska bi zapravo trebala biti sretna što te stvari nisu uglavnom sadržane u kriterijima na osnovi kojih se procjenjuje naša spremnost da uđemo u EU. Unija je ipak, još uvijek, primarno gospodarska zajednica, pa su joj sloboda tržišnog natjecanja, eliminiranje sukoba interesa, borba protiv korupcije i otvaranje stranim investicijama daleko važniji od, recimo, otvorenog rasizma (što se ispoljava u odnosu prema Romima), neprikrivene netrpeljivosti prema manjinama (stadioni koji se ore od povika “Ubij Srbina”) i jedva prikrivenog neofašizma koji ustaški pozdrav “Za dom – spremni” izjednačava s podrškom nogometašima, a kroz stalne medijske i javne nastupe pojedinih povjesničara i “povjesničara”, ali i ljudi s javne, pa i političke scene, piše novu povijest Drugog svjetskog rata.

Da Lammert i Unija žele to vidjeti, loše bi nam se pisalo. Ali, ne žele i neće. Zato što nas vole? Ne, nego zato što to nije u njihovom interesu. Hrvatska u Uniji, ali u skladu sa željama Unije, bolja je od Hrvatske izvan EU-a. I to je sve.