Čičkovo valjanje u močvari

Hrvatska je konačno dosegla zadovoljavajuću razinu poštovanja ljudskih, građanskih i manjinskih prava, u tolerantnoj zemlji blagostanja od Prevlake do Dunava više nema uskraćenih, nezadovoljnih i potlačenih, a i ekonomske su slobode građana na vrhuncu, pa se Hrvatski helsinški odbor konačno posvetio jedinom preostalom ozbiljnom problemu u državi. Nogometu, dakako.

Ozbiljna organizacija poput HHO-a i njezin ugledni predsjednik Ivan Zvonimir Čičak odlučili su stati na kraj bezumnom divljanju na stadionima, pa su ovom poslu pristupili vrlo seriozno: organizirali su tim svojih promatrača koje šalju na tribine, a oni ondje uredno broje zvižduke Zdravku Mamiću i Igoru Štimcu i psovke na račun Hrvatskoga nogometnog saveza. I to je otprilike to. U zemlji u kojoj je kopanje po kontejnerima postalo svakodnevni ritual čak i fakultetski obrazovanih građana, dok se obitelji u smrtonosnom stisku švicarskog franka pokušavaju samoorganizirati i barem malo iritirati Vladu i banke, hrabri i avangardni Čičak broji zapaljene baklje. Sjedi u svečanoj loži, čačka nos i snebiva se nad psovanjem majke vrhuški HNS-a. I sam priznaje da u zadatku ne uživa – jer, eto, nogomet ne prati, niti mu je na stadionima ugodno – ali posao je posao…

Navijači posljednja brana

U priči o srozavanju HHO-a od ugledne nevladine udruge, koja je nakon “Oluje” jedina smogla hrabrosti poimence nabrojati srpske žrtve i izdržati pritisak kompletne državne strukture, do marginalne i beznačajne nakupine “boraca” izgubljenih u vremenu i prostoru, nogometna epizoda vjerojatno će ostati zapisana kao trenutak potpunog sunovrata, onaj detalj po kojemu se točno može detektirati slom ideja i početak konačnog nestajanja. Uostalom, država u kojoj se glavni zagovaratelji ljudskih prava bave navodnim navijačkim nasiljem, Hrvatski helsinški odbor niti zaslužuje, niti joj je potreban.

Navijačko nasilje u ovom kontekstu doista jest navodno, makar bi se i o događajima na tribinama štošta moglo napisati. Navodno, jer hrvatski stadioni ni po čemu ne odskaču od europskog prosjeka i situacije u Francuskoj, Portugalu, Češkoj ili tradicionalno uglađenoj Švedskoj. Dapače: u usporedbi sa žestokim obračunima huligana na tribinama u znatno uređenijim državama, hrvatske prilike mogle bi se opisati kao iznimno mirnodopske, gotovo pa pacifističke. Da, povremeno se zabilježi kakav manji obračun uobičajen među pripadnicima navijačke supkulture diljem kugle zemaljske, makar je policijska represija posljednjih godina vrlo uspješno suzbila većinu radikalnih elemenata. Da, događaju se i nacionalistički i rasistički ispadi, no uzevši u obzir činjenicu da je HNS punih dvanaest godina vodio poklonik NDH-a, dobro smo i prošli. I da, povremeno se zapali kakva baklja, no njih se može vidjeti i na finalu Lige prvaka, pa nitko ne pravi preveliku dramu oko toga. Uostalom, nekoliko stotina policijskih zabrana i sudskih postupaka zbog korištenja pirotehnike dokazuje da država može raditi svoj posao kada to odluči.

Po staroj sociološkoj definiciji, nogomet i nogometni stadioni predstavljaju presjek stanja u društvu, a u hrvatskom slučaju dalo bi se zaključiti da društvom vlada mafija, dok se malobrojni zainteresirani navijači očajnički trude dokazati pravednost svoje borbe i suočavaju se s kombiniranim kriminalno-institucionalnim zidom koji, s druge strane, potajno podupire i politika. Kratko vrijeme o tome je govorio ministar sporta Željko Jovanović sa svojom famoznom metaforom o močvari, da bi kasnije naglo zašutio i prepustio komarcima da kolo vode. Pojednostavljeno rečeno, stvar izgleda ovako: nogometni savez pretvoren je u izdvojeni pogon privatnog biznisa Zdravka Mamića, ondje se namještaju prvenstva i dogovara promoviranje igrača koji u stvarnosti imaju status privatnog roblja gazde iz Maksimira, a milijunski utršci od transfera putuju čudnim tajnim kanalima. Državne kontrole nema – rekli smo, Jovanović je digao ruke od svega – pa su upravo navijači postali posljednja brana potpunoj kriminalnoj privatizaciji kompletnoga hrvatskog nogometa.

U klupskom autobusu

I što se tada događa? Pojavljuje se I. Z. Čičak i sav konsterniran bilježi da se na tribinama čuju “rasističke parole” poput “Mamiću, Cigane, odlazi iz svetinje” ili “seksističko i šovinističko skandiranje” tipa “HNS pederi, nogomet ste sjebali”. Mašala!

Ako na svijetu postoji nekakva kozmička pravda i ako netko negdje gore vidi sve, nema sumnje da će baš primjer iz male Hrvatske biti spomenut u nekakvoj antologiji povijesne ironije: slučaj da “ulica”, “divljaci” i “gomila” zahtijevaju poštivanje zakona, transparentnost i poštenje – dok se gotovo sve institucije iz svih snaga opiru uvođenju reda – vjerojatno je jedinstven u cijeloj galaksiji. A činjenica da jedan HHO nije prepoznao problem nego se, upravo suprotno, pretvorio u PR službu glavnoga komarca u močvari, i danas i u budućnosti ne može se opisati drugačije nego tužnom.

O Čičkovim motivima moglo bi se raspravljati nadugo i naširoko, a svašta bi se moglo aludirati samo na osnovi podatka da na Dinamove utakmice putuje službenim klupskim autobusom, čuvajući Mamićeva leđa na drugom sjedalu do prozora. Nema Čičak problema ni oko ulaska na Maksimir, za razliku od stotina navijača kojima je mimo bilo kakve sudske ili policijske odluke jednostavno zabranjen ulazak na stadion jer su na misterioznom popisu sastavljenom u upravi kluba. Ne, sasvim sigurno Mamić neće jednog dana na javnoj televiziji mahati njegovim povjerljivim policijskim dosjeom, kao što je to činio s viđenijim predstavnicima inicijative “Zajedno za Dinamo”, niti će se u svojoj udruzi – kakva god ona bila – susresti s problemom da mu se kao članu bez obrazloženja jednostavno zabrani pristup skupštini. Ne, jednog dana, kada Zdravko Mamić pokupi kofere s Maksimira, ostat će tek “zbirni izvještaji HHO-a u projektu Izravna prevencija navijačkog nasilja”, zapanjujuće bedasti i opasno nepismeni izvještaji o “antinavijačkoj falangi koju vodi nevidljiva ruka”, o “piromanima koji pale baklje i ne razlikuju se od onih koji pale šume” ili “medijima koji mržnjom prema HNS-u, pojedinim klubovima i pojedincima neodoljivo podsjećaju na atmosferu iz vremena režima Franje Tuđmana“.

I Čičak će se, eto, jednom u budućnosti pokazati kao duhovit čovjek.