Daleko od svitanja

Đukanović sigurno pobjeđuje na izborima. Pa, mi smo to objavili prije dva mjeseca. Čovječe, ne samo da zapošljavaju sve redom i na taj način zadužuju ljude, ove godine su rezultate te kampanje objavili javno! Fino su napisali da su zaposlili toliko i toliko ljudi, oni imaju paralelni biro za zapošljavanje i socijalnu pomoć. Rade što hoće, kupuju osobne karte – tako je za “Novosti” o predizbornim akcijama Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića govorio glavni urednika nezavisnog tjednika “Monitor” Esad Kočan.

Nas, navikle da u Hrvatskoj i mrtvi mogu glasati, bez riječi je ostavio podatak da vladajuća partija u državnom dnevniku “Pobjeda” objavljuje koliko je ljudi zaposlila po političkom ključu i koliko je novca podijelila “onima kojima je najpotrebnije”, kupujući tako njihov glas na izborima. Međutim, Kočanova formulacija da “kupuju lične karte” nije nam bila najjasnija. Slijedilo je objašnjenje koje svojom bizarnošću ostavlja bez riječi čak i nas koji smo iz prvog reda gledali režije raznih pašalića 1990-ih.

– Fino, ljudi ti dođu i upitaju te da im za određeni iznos privremeno prodaš ličnu, a onda oni umjesto tebe odu da glasaju za Mila. Nakon izbora, uredno ti je vrate – objašnjava Kočan.

Da, to je Crna Gora, zemlja koja je u dramatičnim okolnostima izglasala nezavisnost prije samo šest godina i u kojoj je situacija u nedavnoj predizbornoj kampanji opasno prijetila da podijeljene tabore dovede do točke s koje nema povratka, baš kao i uoči povijesnog referenduma. Doduše, tada su postojala samo dva tabora, crnogorski i srpski, a sada se pojavila i nekakva tzv. građanska opcija, ali, pogađate, njena snaga i snaga stranke Pozitivna Crna Gora, koja je zastupa, još ni izbliza nije tolika da bi mogla pomrsiti račune velikim igračima. Zbog svega toga izbori se nisu prepuštali slučaju.

Afera Telekom

Koliko su te međunacionalne podjele kao tema nametnute, pored puno važnijih egzistencijalnih problema, pokazao nam je razgovor s podgoričkim Crnogorcem i Srbinom, koji su vašeg reportera “prisilili” da im se pridruži za stolom kada su shvatili da je novinar iz Hrvatske.

– Evo, iako smo iz različitih opcija, mi se družimo potpuno normalno, on je za svoje, a ja za Mila – kaže nam Marko, koji radi “kod privatnika”, dodavši da je narodu važno jedino to da nema što jesti te da običan svijet prepucavanje Đukanovića, koji se stavio na čelo Koalicije “Evropska Crna Gora”, i Miodraga Lekića iz prosrpske oporbene koalicije, doživljava samo kao politički folklor i “cirkus s ograničenim vijekom trajanja”.

Da se u Crnoj Gori teško živi, dokazuju brojke. Prosječna plaća je 480 eura, a mirovina oko 278. Za čuvenu potrošačku košaricu za četveročlanu obitelj potrebno je izdvojiti 793 eura. Taj je izgladnjeli narod 14. listopada izišao na izbore. Dobio ih je Đukanović, ali s najmanjim uspjehom u povijesti svoje vladavine duge 23 godine. Očito su kontinuirane optužbe opozicije, koja je tijekom čitave kampanje insistirala na njegovim aferama, optužujući ga za organizirani kriminal, korupciju i niz privatizacijskih zločina u kojima se obogatio i on i njegova porodica, učinile svoje.

Milka Tadić Mijović, direktorica “Monitora” na čijim se stranicama mjesecima piše o skandalima prvog Crnogorca, za “Novosti” je nabrojala najvažnije afere:

– Naša suštinska fabrika Aluminij, naš najveći izvoznik o kojem je ovisilo 50 odsto crnogorske privrede, privatizovana je tako što je Đukanović sklopio financijski dil s Rusom Olegom Deripaskom, koji iz te fabrike godinama isisava novac, što mi nadoknađujemo. Vrhunac je nedavno otkriće američkih istražnih organa, koji su utvrdili da je prilikom prodaje našeg Telekoma pojedincima u Crnoj Gori, uključujući Milovu rođenu sestru, isplaćeno 7,5 miliona eura!

Aferu Telekom doista su otkrili američki financijski stručnjaci, kojima je bila sumnjiva niska cijena za koju je tvrtka iz Mađarske, dio Dojče telekoma, na Njujorškoj burzi kupila crnogorski Telekom. Otkrili su čitav korupcijski lanac koji je išao prema Crnoj Gori te da je jedan dio novca završio na računu Ane Kolarević, sestre tadašnjeg premijera Đukanovića.

Obiteljska posla

Sporna je i privatizacija Hotela “Avala”. Poduzetnik Zoren Bećirović postao je vlasnik tog hotela na osnovi presude koju je potpisala Ana Kolarević, koja je tada bila sutkinja. Ona je najprije dala nalog da se prihvati ponuda Bećirovićeve tvrtke, iako nije bila najviša. Nakon toga postala je odvjetnica, a Bećirovićeva joj je tvrtka postala jedan od prvih klijenata. U Crnoj Gori je poznato da je sve velike tvrtke koje su išle u privatizaciju zastupala Đukanovićeva sestra odvjetnica. Oporba i dio medija godinama Đukanovićevu obitelj promatraju gotovo kao mafijašku organizaciju. Postavljaju pitanje kako je Đukanovićev mlađi brat Aco, koji se prije rata, uz ostalo, bavio organiziranjem koncerata estradnih zvijezda, postao vlasnik crnogorske Prve banke i brojnih nekretnina, među kojima ima i hotela.

– Novinari o meni svaki dan objavljuju laži, a ja sam potpuno nezaštićen, jer je u našoj zemlji ukinuta kleveta – jadao nam se u kasne sate Aco Đukanović, koji tvrdi da su vrata njegovog ureda “otvorena za svakog novinara kojeg zanima istina”.

Što je istina, teško je saznati, jer i oni koji kritiziraju Đukanovića imaju svoju opoziciju. Šeki Radončić, skupa s novinarima i piscima Markom Vešovićem i Andrejem Nikolaidisom, godinama je bio zaštitni znak lista koji je devedesetih bio jedini oporbeni tjednik u Crnoj Gori: “Monitor” se tada otvoreno suprotstavio agresiji Crne Gore na Hrvatsku i sramotnoj pljački Konavala i Dubrovnika od strane rezervista, koje je na granici u uniformi ispraćao tadašnji Miloševićev jastreb Milo Đukanović. Spomenuta trojka napustila je “Monitor”, optuživši bivše kolege za prijevaru prilikom prodaje lista.

– Mi smo danas na sudu, oni su nas prevarili i podijelili novac između sebe, a nas, ostale dioničare, ostavili bez našeg dijela – kaže Radončić, koji za bivše kolege nema lijepih riječi.

– Ja više taj ravnogorski sedmičnik ne uzimam u ruke… više se ne radi o ozbiljnom novinarstvu nego o tabloidnom i sve što napišu uzimam s velikom rezervom.

Radončić, kojeg je Đukanovićev režim zbog istraživanja ratnih zločina svojevremeno strpao u zatvor, smatra da crnogorsko društvo nije demokratsko iz razloga što je u njemu duboke korijene pustio komunistički i đukanovićevski period koji su, svaki na svoj način, bili nedemokratski. Za Đukanovića danas kaže:

– Točno je da će Đukanović biti upamćen po dubrovačkoj epopeji, ali pamtit će se i po crnogorskoj neovisnosti, čime je zabio glogov kolac u velikosrpsko tkivo i srce.

“Plagijatori Mire Marković”

Takav je stav bio glavni adut Mila Đukanovića u kampanji. Njegovi ljudi i mediji stvorili su atmosferu direktne ugroženosti crnogorske opstojnosti koju je, tvrdili su, moglo spasiti jedino zaokruživanje Milova imena na izborima. Točno je da je s druge strane bilo šaroliko društvo. Miodrag Lekić, u vrijeme borbe za nezavisnost Crne Gore bio je Miloševićev ambasador u Rimu, ali i blizak Đukanoviću devedesetih, dok se ovaj još nije probudio kao borac za crnogorsku suverenost. Lekić se javno izjašnjavao protiv neovisnosti Crne Gore, a na ovim mu je izborima glavni partner bio radikal Andrija Mandić, Srbin koji, navodno, ima titulu četničkog vojvode. Đukanović je to posebno isticao u kampanji:

– Točno, ja sam u kampanji govorio da naspram sebe imam četničku koaliciju, jer je na njenom čelu četnički vojvoda, koji ne samo da se toga ne stidi nego se time ponosi. Ja sam samo narodu htio reći što mu se i tko nudi, pa neka sam izabere.

Đukanović je optužbe da je kriminalac komentirao više puta i teško ga je po tom pitanju izbaciti iz takta.

– Sve je to iz arsenala “Duge” i “Bazara” iz 1994., a čak nisu ni originalni. To su obični plagijatori Mire Marković od prije 20 godina. To me sve više zabavlja, ali me istovremeno zabrinjava činjenica da u politici nema neka ozbiljnija snaga koja bi mi se suprotstavila… da ima nešto u tim optužbama, ne bih ja bio ovdje 20 godina – izjavljuje Đukanović.

Doista, Đukanovićeva politička izdržljivost, s obzirom na sve radikalne promjene i transformacije tijekom burne karijere, zapanjuje.

– Nema tu ništa neobično, sve je jasno – odgovara Esad Kočan – on se najprije devedesetih obogatio direktnom pljačkom i švercom za vrijeme sankcija, onda je ta sredstva oprao tokom borbe protiv Miloševića, a danas vlada jer je prošao ispod trepavica međunarodne zajednice, koja trenutno ima toliko problema da se više ne stigne baviti njime i zemljom u kojoj živi 700.000 ljudi.

Đukanović, koji je na početku karijere s već zaboravljenim Momirom Bulatovićem provodio Miloševićevu “antibirokratsku revoluciju” u Crnoj Gori, koji je sa Svetozarom Marovićem bio na čelu nacionalističkog pokreta dok je Liberalni savez na Cetinju pjevao “S Durmitora vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”, očito je pronašao formulu uspjeha kojom je kupio i tadašnje nacionaliste i Evropsku uniju, koja danas po pitanju članstva Crnu Goru stavlja ispred Srbije i BIH-a. Odvajanjem od Miloševića zauvijek je zatvorio usta onima koji su se za nezavisnost borili od 1991., a izjavama kako je Crna Gora za ulazak u EU i NATO približio se dobrom dijelu birokrata iz Brisela, koji njegovu zemlju pokušavaju oteti iz ruskog zagrljaja. Pritom više nikoga ne zanima njegova ratna prošlost, iako Konavljanima i Dubrovčanima njegova isprika za tisuće spaljenih i opljačkanih objekata nije dovoljna. Osim toga, Đukanović je bio premijer kada je MUP 1992. organizirao deportacije oko 150 Srba i Bošnjaka iz BIH-a; za to se djelo sudi samo izvršiteljima, kao što su za zlostavljanja i ubojstva zarobljenih hrvatski branitelja u logoru Morinj osuđeni samo čuvari logora, dok je vrh vlasti ostao netaknut.

Inflacija korupcije

Iako je Milo Đukanović pobijedio na izborima, iako će gotovo sigurno preuzeti mjesto predsjednika Vlade, mnogi nezavisni analitičari očekuju njegov silazak s vlasti na idućima izborima, naravno, ukoliko ne provede korjenite promjene korumpiranog i klijentelističkog crnogorskog društva.

– Mi imamo na dnevnoj osnovi inflaciju korupcije, ali nema političke volje da se to riješi, posebno kada su u to upleteni ljudi koji imaju moć u ovom društvu – kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorica Centra za društveni razvoj, ugledne nevladine organizacije iz Podgorice, koja ističe kako se suci još ne usude za korupciju osuditi nekoga od poznatijih političkih igrača.

Korupcija je u Crnoj Gori vidljiva i golim okom, posebno na obali koja je nepovratno i stravično unakažena bezbrojnim građevinama, za koje dozvolu očito može izdati samo korumpirana lokalna vlast, jer nema tog arhitekta na svijetu koji ne bi zaplakao kada vidi kako danas izgledaju Budva, Tivat i ostala mjesta. U njima pripadnici kriminalne i političke elite, ako ta granica uopće postoji, po svojoj želji nasipaju obalu, grade umjetne plaže, a apartmanski blokovi stravičnih dimenzija doslovno dodiruju jedni druge. Prekrasne crnogorske plaže ljeti podsjećaju na vašar bez početka i kraja i potpuno je jasno da u tom, naoko neorganiziranom kaosu, netko zarađuje ozbiljan novac. Ne čudi da se mnogi balkanski kriminalci i šverceri u takvom ambijentu osjećaju kao kod kuće. Mnogi balkanski dileri droge, šverceri cigareta, ljudi i automobila imaju crnogorsko državljanstvo i ovdje peru novac, a to ne bi bilo moguće da u tome nemaju podršku lokalnih vlasti.

– Ovdje je teško uočiti razliku između organiziranog kriminala i vlasti – smatra Milka Tadić Mijović i dodaje kako je uvjerena da će narod, čim se osvijesti od identitetske zamke i podjela na Srbe i Crnogorce, što je nametnula politika, svrgnuti Đukanovića s vlasti.

– Srbi su doista bili protiv nezavisnosti, ali su je u međuvremenu prihvatili, a Đukanović im ne vjeruje. Ne možete vi graditi normalno društvo a 30 odsto vlastitih građana srpske nacionalnosti smatrati neprijateljima – kaže ona.

Sve to možda najbolje oslikavaju riječi jednog Podgoričanina kojeg smo zamolili za komentar izbora:

– Kakvih izbora? Kada biraš između lopova i četnika, onda zapravo nemaš nikakvog izbora!