Druga liga bolje igra
Dinosaur Jr.: “I Bet on Sky” (Jagjaguwar, 2012)
Barlow i J Mascis nisu razgovarali petnaest godina. Kada je Barlow pokrenuo Sebadoh, otpjevao je svoje na temu bivšeg drugara. Pjesma se zvala “Freed Pig”. Kratko kao Kentucky Fried Chicken i jednako reš-pečeno izdanje dojmova o prijatelju koji je odlučio postati kreten. I onda su se Dinosaur Jr. ponovno okupili. “I Bet on Sky” treći je album, nakon odličnih “Beyond” (2007) i “Farm” (2009). Deseti je to album grupe koja je osamdesetih snimila antologijski “Bug”, čime su zauvijek zakucali na rajska vrata. Jedino na albumima Neila Younga možete naći brljanje po gitari usporedivo s masnim, cijedećim zvukom kakav stoluje albumima ovog apartnog sastava. J Mascis koristi gitaru kao što slikar koristi paletu boja, a platno je redovito ispunjeno oblačnim slikama, natmurenim horizontom kroz koji, ipak, na zemlju kaplju zrake sunca. To se, valjda, zove impresionizam.
Usidreni u adolescenciji
Mazavi zvukovi, Mascisova gitara koja je u solaži kao neki veliki gmaz koji se odbija uviti oko plijena, koji ne želi otpuzati u rupu i koji perverzno uživa u toj oblačnoj atmosferi pjesama po kojima gmiže – zmija je to čudakinja koja se sunča pod oblacima, kojoj je i jedna zraka sunca hranjiva. Jedno je sigurno: riječ je o zmijurini koja nije bezopasna, nego je, eto, hirovita, pa vas zasad ne ujeda, ne stišće, ne diže se kao kobra, ne prijeti, a nije miropomazanjem poneseni hipik. Ona puže, puže, puže… Fanovi Mascisova gitariranja vjerojatno bi nabavljali albume grupe i onda kada bi se na njima bile samo solaže ovog čudnog maga.
Ove su godine i Sebadoh objavili zanimljiv EP “Secret” na kojem su, točnije Barlow, pokazali svoju otprije znanu fasciniranost opijatima, snimivši himnicu “My Drugs”. Obje ove struje iz Massachusettsa usidrile su se u adolescenciji. Doživljaj svijeta koji je uhvaćen u filmu “Donnie Darko”: neprilagođen mladi čovjek na ulaznim vratima života, nevoljan da uđe, nerad da ostane do kraja života imbecilan, pa se onda ukočio u apoteozi dotoka energije tipičnog za te godine u životu. Danas se radi o pedesetogodišnjacima i energija je u njihovu slučaju znanje da se uhvati pravi ton u točnom slijedu.
Session koji traje
“I Bet on Sky” daleko je od remek-djela “Your Living All Over Me”, čak je slabiji i od “Farm”, no uopće ne svjedoči posustajanju, niti može biti dokaz manjka inspiracije. Ono što je privlačno kod njih jest činjenica da im svi albumi zvuče kao improvizacije: to je rock koji je srodan s jazzom, koji nastaje iz sviračkoga, a ne konceptualističkog impulsa. Njihove pjesme nisu “skladane” nego su “odsvirane”: zvuče kao da su posljedica beskrajnog improviziranja, toka svijesti, a onda ih je vješt producent isjekao sa sessiona koji još traje. Najbliže moguće koncertu. Dinosaur Jr. čuda mogu napraviti s dva-tri reska tona: poslušajte početak pjesme “What Was That” i bit će vam jasno. Muljavi minimalizam, ako je ikada postojao, ovdje se nastavlja, a ako ga nije bilo, evo ga prvi put.
Dinosaur Jr. uvijek su mi bili privlačniji od artističkih Sonic Youth: kod njih sam, jer su tako očajnički htjeli biti Umjetnost, uvijek vidio samo promašaje. Da bi se uhvatio duh koji love J Mascis i drugovi, potrebno je znati da je akademičnost precijenjena, da su oficijelni artisti bića iz pilićarnika, iz inkubatora, serijska roba, da si ti odlučio ostati po strani (a ne na svakoj strani) i da sila koju loviš nema istetoviran redni broj na svome energetskom valu. Jedini sastav iz osamdesetih usporediv s Dinosaur Jr. vjerojatno su The Replacements. To je ona druga liga u kojoj se uglavnom igra bolje nego u prvoj.