Homo universalis u epohi zgrtanja

Zagrebačka izložba o arhitektu Bogdanu Bogdanoviću otvorena je 9. listopada u Gliptoteci HAZU-a. Tko su organizatori i što možemo vidjeti?

Izložba je organizirana u suradnji Austrijskoga kulturnog foruma i Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII), tj. kroz dva projekta kojima je UIII nositelj i jedan od partnera. To su projekti Mnemosyne i aRs PUBLICae/1POSTOZAUMJETNOST, u kojima se bavimo fenomenima kulture sjećanja i politika pamćenja u javnom prostoru. Naime, izložba progovara o Bogdanu Bogdanoviću kroz ključ antropologije sjećanja. Citirala bih ovdje njegovu rečenicu iz “Ukletog neimara”: “Tek dovršeni tumuli (veštački brežuljci) Spomen-groblja u Sremskoj Mitrovici, a odmah zatim i grupa kenotafa u makedonskom gradu Prilepu, otvarali su put jednoj novoj antropologiji sećanja.” Dakle, s jedne strane imamo polje antropologije, a s druge strane arhitekturu. Bogdanovićev me rad oduševljava upravo u toj napetosti između (inter) disciplina, a toga u njega ne nedostaje. Njegove djelatnosti nadovezuju se jedna na drugu u njemu kao arhitektu, pejzažnom arhitektu, piscu, filozofu, povjesničaru arhitekture, etimologu, grafičaru, kiparu. Bio je doista homo universalis u epohi kojom ne dominira ni homo economicus, nego sirovi nagon za zgrtanjem kapitala.

Pojam ključan za koncept izložbe je engleski pojam koji je Bogdanović upotrebljavao u njegovom fonetiziranom obliku – invajronmentalizam, dakle environmentalism, što bi se uvjetno dalo prevesti kao znanost o ljudskoj okolini. Bogdanovićev environmentalism je od longue dureé kvalitete – koristim tu Braudelovu sintagmu jer u potpunosti odgovara Bogdanovićevom pristupu prirodnim okruženjima te metamorfozama krajolika koje iz tog pristupa proizlaze.

Izložbu sam sastavila iz materijala koji je godinama istraživao Ivan Ristić, a potom ga pripremio najprije za bečku izložbu 2010., pa beogradsku 2011. godine. Slikovni sam imaginarij posložila u sasvim novom ključu – Bogdanović je nepresušan izvor interpretacija. Vjerujem da će za neke posjetioce izložba biti jednako zanimljiva kao i posjet Pitijinoj spilji.

Šuškove naredbe

Bogdanovićev opus uključuje nekoliko spomeničkih cjelina u Hrvatskoj?

Bogdanović je oblikovao 19 memorijalnih cjelina koje su izvedene, no sve nisu prikazane na izložbi. To nije njegov ukupan rad – u bečkom, vrlo obimnom katalogu (naš, nažalost, nije tako obiman, ali je jednako lijep) izlistano je 57 djela, od kojih je većina izvedena, uključujući i njegovo zadnje djelo, spomenik na Putu mira na bečkom Donauinselu. To je zapravo Mahnmal, jer njemački jezik razlikuje Mahnmal, doslovni prijevod bio bi opomenik, i Denkmal, što je ekvivalent našem spomeniku. Mislim da u regionalnim kulturama nedostaje više opomenika. Na zagrebačkoj izložbi predstavljeno je 11 od 19 memorijalnih cjelina. Najpoznatije Bogdanovićevo ostvarenje u Hrvatskoj je Jasenovac, netko još možda zna i za vukovarski Spomen-park Dudik, a tek rijetki za spomenike u Labinu i na Klisu. Spomenik na Klisu, pod nazivom “Čuvari slobode”, posvećen je obrani mjesta 1943. i posljednji je njegov spomenik u zemlji pred raspadom, koju će uskoro biti prisiljen napustiti. Mislim da je velika šteta što tada nije imao mogućnosti barem za spomen-park, ako ne i za spomen-područje, jer onda bezumnici koji su taj spomenik 1996. razmontirali ne bi imali tako lagan posao. Veći Dudik ipak je bilo nešto teže devastirati. Oštećeni su šiljci spomenika, ali park je još ondje. Ni naredbe Gojka Šuška za uništenje jasenovačkog “Kamenog cvijeta”, na sreću, nisu realizirane.

Fokus izložbe je na dva mjesta?

Najviše prostora posvetila sam Jasenovcu i Mostaru. U slučaju Jasenovca, koji sam autor naziva svojom “modernističkom egzibicijom” – to je i jedini njegov spomenik koji nije od kamena nego od prenapregnutog betona – mislim da je uspio stvoriti jednu posebnu umjetnost, umjetnost komemoriranja krajolikom, i to puno prije no što je iskovana sintagma land art Roberta Smithsona. Ta nova umjetnost uspjela je u metamorfozi stravom natopljenog predjela u nešto drugo, istovremeno itekako uvažavajući temu i nezaboravljivost nebrojenih tragedija.

Smatram da Bogdanović nijedan svoj rad nije smatrao dovršenim, u njegovoj filozofiji, poput traktata “Urbs & logos”, jasno se čita civilizacijska distinkcija između etrušćanske kulture gradova, koja je dopuštala tu nedovršenost, mogućnost metamorfoze, i one rimske, koju on već drži dekadentnom, onom koja grad odviše definira, sapinje unutar olako određenih parametara.

Mostar je posve drugačiji i to već time što Bogdanović tu partizansku nekropolu smatra idealnim ideogramom grada. Mostarska gradska nekropola je godinama i desetljećima bila mjesto na koje su ljudi dolazili voditi ljubav, a odjednom se pretvorila u mjesto na kojem su dolazili istjerivati svoju mržnju.

Inicijativa za obnovu Dudika

Kada razmišljam o tome kako da se život na Bogdanovićevim spomenicima obnovi i nastavi, nameće mi se ideja zvuka i iluminacije. Zbog toga sam pozvala umjetnika Ivana Marušića Klifa da svojom intervencijom transformira drugu od dviju prostorija izložbe. Dakle, u prvoj prostoriji su paneli s crtežima i fotografijama vezanim uz 11 spomeničkih cjelina, uključujući i deset originalnih Bogdanovićevih crteža koji su specijalno za ovu priliku dopremljeni iz Jasenovca te one digitalizirane iz Beča, prenesene u iluminativni medij. Panele je, prema mom konceptu, oblikovao dizajner Dejan Kršić. S Ronaldom Panzom i njegovim kolegama iz umjetničkog kolektiva AZOT dogovarala sam audio-intervenciju, ali za to, kao ni za prijedlog rasvjete mostarske nekropole, jednostavno nije bilo dovoljno vremena ni novca, tako da se to pomiče u budućnost.

U sklopu izložbe, 19. listopada održat će se okrugli stol uz sudjelovanje istaknutoga austrijskog publicista Friedricha Achleitnera, slovenskog arhitekta Aleša Vodopivca, ravnatelja bečkog Architekturzentruma Dietmara Steinera, spomenutog Ronalda Panze i kritičara arhitekture Maroja Mrduljaša. Tom prilikom pokušat ćemo ponuditi i jedan komparativni pristup čitanju Bogdanovićeva djela, u usporedbi s radom Jožeta Plečnika, Edvarda Ravnikara, ali i stvaraoca poput Vojina Bakića.

Zahvaljujući Bogdanovoj udovici Kseniji Bogdanović, izložba uključuje i njegovu zbirku knjiga. Mislim da će to biti vrlo osoban dodir s njegovim velikim opusom.

U okviru projekta aRs PUBLICae/1POSTOZAUMJETNOST pokrenuta je i inicijativa za obnovu spomenika na vukovarskom Dudiku, što nije prva građanska inicijativa za obnovu tog spomenika; paralelno s izložbom, pokrenuta je i inicijativa da Bogdanović dobije ulicu u Zagrebu?

Ideja o ulici nastala je unutar projekta, s obzirom na to da je Bogdanović dao osobit doprinos i hrvatskoj kulturi i prostoru, a bio je i velik protivnik nacionalističkih politika. Ako je Zagreb dobije, bila bi to prva Bogdanovićeva ulica uopće. I inicijativa za obnovu Dudika dolazi iz istog izvora, a oslanja se na slične inicijative za obnovu i zaštitu spomeničke baštine kojima se 1POSTOZAUMJETNOST aktivno, i to uglavnom volonterski, bavi.