Hrvatska bajka

Dva dana prije gostovanja Ive Sanadera kod Aleksandra Stankovića, što je postala tema broj jedan, čak ultimativni politički hit u Hrvatskoj, “Jutarnji list” je objavio izvatke iz knjige belgijskog novinara koja će se uskoro pojaviti u izdanju EPH-a. I sve to stavio je u istu takvu ultimativnu uredničku ambalažu, najavljujući seriju tekstova na naslovnoj stranici, gdje je masnim slovima objavljena Sanaderova izjava: “Za Hrvate sam bio premoćan i prejak! U tome je moj problem!” Jasno, u tome se ćuti veliko zrno ironije prema bivšem premijeru, jer ga se prikazuje kao čovjeka do prepuklosti nabreklog ega, napuhanca, štono bi se kolokvijalno reklo. To potvrđuje i ništa manje masno otisnut naslov teksta objavljenog na drugoj i trećoj stranici, gdje se koči nova Sanaderova provala samodopadnosti: “Izvući ću se i opet postati predsjednik Vlade i HDZ-a. To je jednostavno u meni”. Sada se pred očima čitatelja ukazuje i slika “znebeca”, što bi rekli Zagorci, čovjeka koji se izgubio u vremenu i prostoru, pa se javnom pozornicom kreće pijano i nepredvidivo poput pokvarenog zvrka.

I sve bi bilo u redu, jer sve to – napuhanac, znebec – zaista i stoji, da nije jednog važnog detalja, a to je da su u političkoj karijeri Ive Sanadera vrlo istaknutu ulogu imala izdanja EPH-a, najviše baš “Jutarnji list”. On je godinama kreirao njegovu sliku kao non plus ultra političara i vođe kojem su se, prema kasnijem pokajničkom priznanju nekih njegovih novinara, skrivale i najozbiljnije mane samo da takva slika ostane. Ali, te su novine zatim, nakon što se Sanaderova zvijezda ugasila, apsolutno prednjačile i u tvrdnjama da je ex-premijer bio oličenje mraka, i to ne samo zbog onoga zbog čega mu se sada sudi, nego da je općenito bio najveće zlo koje se moglo dogoditi, i stvarno se i dogodilo, ovoj zemlji.

Tako smo kao na dlanu dobili objašnjenje zašto se u Hrvatskoj, za razliku od mnogih pristojnijih i kulturnijih zemalja, ne vole spomenici. Njih se ruši zato da se uklone tragovi ranijih idolopoklonstava i da se ujedno, o istom trošku, dođe do građe za podizanje novih spomenika koje će se, kada se promijene okolnosti, jednako tako rušiti. Ali dobro, o tome je manje-više sve rečeno. Istodobno, međutim, taj nam pruženi dlan otkriva i nešto o čemu se puno manje govori, a jednako je važno, po mom sudu i važnije. A to je da je autoritet današnjih hrvatskih političara kojim je, vidimo, Sanader i sada opčinjen, nešto vrlo plitko ukopano, sklono padu i kada se samo malo neopreznije nasloniš na njega. Tu u Hrvatskoj ima puno djetinjastih predrasuda. Jer, u kolektivnom imaginariju i danas kao najautoritativniji državnik slovi Franjo Tuđman, i to samo zato što se autoritativnost (utjecaj baziran na kompetentnosti i pravim odlukama u pravo vrijeme) olako miješa s autoritarnošću (utjecaj baziran ne na sili argumenata, nego na argumentima sile). Zato se i dalje čeka, i tko zna koliko će još, da netko s potrebnom težinom u političkom životu zemlje, pa čak i u političkoj teoriji, napokon kaže otprilike ovako.

Ne, Tuđman nije bio autoritativni političar, jer je osnovna premisa na kojoj se bazira taj autoritet bio promašen. On je, naime, slovio i još slovi kao čovjek koji je “osnovao” i “utemeljio” hrvatsku državu, što samo po sebi nije nikakva vrijednost (država je kanta u kojoj možeš držati med isto koliko i stočni napoj, da ne kažem nešto gore). Ali, sve kada bi ona i bila samorazumljiva vrijednost, valjda ne treba podsjećati da je na prijelomnici osamdesetih i devedesetih godina državnu samostalnost ostvario čitav buljuk zemalja, a u ex-Jugoslaviji čak i dvije koje su se tome izrijekom protivile (Bosna i Hercegovina i Makedonija). Prema tome, nema tu nikakvih Tuđmanovih zasluga ili ako ih ima, one se svode samo na to da je on bio solidan obrtnik trenutka ili, kako netko reče, znao je u pravo vrijeme povući boga Kairosa za onaj njegov poznati čuperak. I to je to. Ukratko, nema tu ničeg posebnog i ničeg specijalnog, ali svejedno već više od dva desetljeća traje, i tko zna koliko će još trajati, šuplja mistifikacija o njegovoj “državotvornosti”, što nepovratno unazađuje politički život u zemlji. Naime, barem osamdeset-devedeset posto njenih građana vjeruje u tu bajku u kojoj vile nigdje ne lete, a čarobnjaci ništa ne čaraju, ali se svejedno cijela hrvatska politika svodi na to i iz toga se izvodi.

A onda dolazi Sanader. On je prvi shvatio da je ova hrvatska bajka za odraslu djecu zašećereno ništa, prazna ljuštura koju treba nečim ispuniti. To je Evropska unija, koja također ima bajkoviti mjesta koja zamućuju stvarnost, ali je to ipak dignuto na višu i ozbiljniju razinu. Bio je to posao točno po njegovoj mjeri. Nikada Račan ili Mesić to nisu mogli napraviti, jer se tu u osnovi ne radi o uvođenju Hrvatske u EU, nego je zapravo trebalo uvesti HDZ, stranku koja po mentalnoj i političkoj konstituciji ondje nije pripadala, a ne pripada ni danas. Ipak, Sanaderu je to uspjelo, i to u tolikoj mjeri da su poslije toga ankete u pravilu govorile da je među HDZ-ovcima čak više eurofila nego među SDP-ovcima, iako je to, naravno, samo stvar uspjele kozmetike. U suštini, HDZ se nije nimalo promijenio, štoviše upravo ga je Sanader dalje unazadio pretvarajući ga u klijentelističku bandu koja je stišala patriotsku dernjavu, ali je zato krala ništa manje nego u privatizaciji ranih devedesetih. Tako je upropaštena prilika da se razmontira ona državotvorna bajka za koju rekosmo da natkriljuje i paralizira normalan politički život, a Sanader osobno propustio je da izgradi autoritet novog tipa političara.

Nije, međutim, jedini krivac za to. Pokazalo se da ni mnogima drugima nije odgovaralo da se to dogodi, a primjer EPH-a svjedoči da je i navodno prosvijećenim liberalnim koterijama više odgovarao vođa patrijarhalnog kova, ali koji neke članove obitelji pazi i tetoši više od ostalih. I onda dolazi stranputica. Sanadera zamjenjuje stvorenje skromnih i skučenih mogućnosti, Jadranka Kosor, koja nastavlja njegov proevropski kurs, a isprepadana antisanaderovskom galamom koju su u medijima digli dojučerašnji sanaderovci započinje i proces antikorupcijske deratizacije zemlje. Ali, nije tu bilo jasnog plana kuda ići, još manje vizije kamo se želi stići, tako da je pod Jadrankom Kosor samo dovršeno rušenje svih onih prilika koje je propustio njen prethodnik. I tako se na tim ruševinama pojavio Tomislav Karamarko, čovjek još ograničenijih mogućnosti, koji ne samo što ne zna odgovor na otvorena pitanja, nego nema pojma ni koja su to. Zato je šmugnuo natrag u zavjetrinu hrvatske državotvorne priče, mumljajući nešto o “hrvatskijoj Hrvatskoj” i tako tome, pa je otvorena nikada šira fronta kritika prema vrhu HDZ-a i njemu osobno.

Liberalno-lijevi dio javnosti predbacuje mu da pretvara stranku u radikalno nacionalističku sektu, a čak je i na “Jutarnji list” došao red da bude u pravu kada konstatira da je Karamarko pao ispod razine Tuđmana, iako su stvari zapravo još mnogo lošije. Ne radi se ovdje o tome da novi šef HDZ-a vraća politički život unatrag, nego o nečem puno gorem, on ga zaleđuje ili okamenjuje, svejedno, ali za to su ništa manje krivi i glavni mediji, koji nikada nisu dozvoljavali da iz hrvatske klepsidre sasvim iscuri živi pijesak pseudopatriotskih bajalica koji sve prekriva i mumificira. Ukratko, politički život je stao i sada sve jeste i nije moguće, jer ništa više nije ničim izazvano, i samo u tom carstvu slučajnosti bilo je moguće da Stanković ugosti Sanadera. U tom nikome potrebnom intervjuu postavljeno je sto nevažnih pitanja i dobiveno isto toliko nevažnih odgovora, a na jedini relevantni upit zašto je otišao iz politike bivši je premijer replicirao pričom da je to učinio zbog arbitražnog sporazuma sa Slovenijom koji on ne bi potpisao, iako zna da bi to udaljilo Hrvatsku od EU.

Dakle, predstavio se kao svrgnuti princ hrvatske nacionalističke bajke o kojoj ovdje govorimo, što je, naravno, sasvim jadno. Ali – neka se nitko ne pravi lud – i sasvim očekivano.