Jedinica zbog prepisivanja

Nakon što je Vlada početkom mjeseca povukla iz saborske procedure prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, u medijima su izašle priče o sukobu između vodećih SDP-ovaca oko tog prijedloga, frcale su prijetnje ostavkama ministra znanosti Željka Jovanovića i njegova pomoćnika Saše Zelenike, a spekuliralo se i da će Jovanović biti smijenjen.

Isprva se nije moglo točno razaznati što je to u njihovom prijedlogu toliko uskomešalo redove najveće vladajuće stranke. Čuli smo, doduše, da su ih na sastanku SDP-ovaca, koji je prethodio povlačenju zakonskog prijedloga, potpredsjednik Vlade Branko Grčić i bivši ministar znanosti Gvozden Flego obasuli kritikama. Sam Jovanović medijima je rekao da su njegovim kolegama sporna pitanja oko napredovanja u viša zvanja te oko umirovljenja profesora starijih od 65 godina, stvarajući dojam da je problem samo u nekim segmentima prijedloga. No Grčić je uskoro objasnio da nisu riješeni ni problemi velikog variranja cijena studija, odljeva znanstvenih novaka i profesora, te da se u Jovanovićevom prijedlogu izmjena zakona pretjerano štedi, iako su znanost i istraživanje Vladini prioriteti.

Prošlog se vikenda na HTV-u oglasio i premijer Zoran Milanović koji nije otkrio mnogo, ali je potvrdio da je problem zaista dublji. Rekao je da je prijedlog zakona povučen na doradu jer postoji mišljenje da ne ide dovoljno daleko, dok su u stručnoj i znanstvenoj javnosti prisutne polemike. Kazao je da Vlada želi kvalitetan zakon, da je SDP dvije godine na tome radio i da ima dosta odrješite ciljeve, a onda dodao još nešto – da želi da se sljedeće godine u znanost i visoko obrazovanje ipak uloži malo više.

Ta je posljednja Milanovićeva izjava u direktnoj suprotnosti s onim što stoji u proračunskim smjernicama Vlade, a na koje se u obrazloženju svojeg zakonskog prijedloga poziva i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Tamo se navodi da će se sljedeće godine za znanstveno-istraživačku djelatnost i visoko obrazovanje osigurati manje proračunskih sredstava nego ove, pa nije jasno je li premijer uoči skorašnjeg donošenja proračuna za 2013. počeo razmišljati o većim financijskim mogućnostima. No jasno je kako njegova primjedba da prijedlog ne ide dovoljno daleko, pa i da se u njemu ne vidi ono na čemu se dvije godine radilo, predstavlja ozbiljnu kritiku Jovanovićevom ministarstvu, kao što polemike u akademskoj zajednici govore o loše odrađenoj stručnoj, ali i političkoj pripremi.

Snađi se na tržištu

Jovanović i Zelenika izbacili su ekspresno svoj zakonski prijedlog u travnju ove godine, samo tri mjeseca od dolaska u Ministarstvo, a ono s čime su izašli svakako nije izgledalo kao rezultat dvogodišnje pripreme u Kukuriku koaliciji. Štoviše, njihov prijedlog već svojom preambulom otkriva da su, ako je ikakvih ozbiljnih priprema bilo, one napravljene u HDZ-u, i to u vrijeme ministarskog mandata Jovanovićevog prethodnika Radovana Fuchsa, od kojeg su doslovno prepisali gotovo cijelo obrazloženje zakona.

– Izmjene su uvelike prestilizirani tzv. Fuchsovi zakoni, prilagođeni recesijskim uvjetima. Posrijedi je pokušaj discipliniranja sustava na krivim pretpostavkama, uz još jedan ciklus povlačenja države iz javne sfere i prepuštanja aktera da se snalaze na tržištu – kaže za “Novosti” Dean Duda, profesor komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i član sindikata Akademska solidarnost.

Taj je sindikat odmah u travnju ocijenio da je Jovanović htio zaskočiti ionako inertan sveučilišni sustav, pa na brzinu provući izmjene koje bi bile prethodnica zakonskog paketa sličnog Fushsovom, gdje se, uz uvođenje tržišta u financiranje ustanova, komercijalizacija nastavlja i očuvanjem školarina. Akademska solidarnost, koja se smatra lijevim dijelom akademske zajednice, stoga je zakonski prijedlog odbacila u cjelini, bez pokušaja da ga popravlja pojedinačnim primjedbama.

No već u svibnju o prijedlogu su se izrazito negativno očitovale i mnoge institucije, uključujući i Sveučilište u Zagrebu, koje se upuštalo u konkretne primjedbe, ali toliko brojne da praktički ne ostavljaju ništa od Jovanovićevog prijedloga. Ključna je primjedba da je Ministarstvo, umjesto da istupi s izmjenama koje ipak zadiru u 67 članaka postojećeg zakona, trebalo prvo otvoriti široku javnu raspravu o strategiji znanosti i visokog obrazovanja, koja bi bila osnova za izradu pojedinih zakona.

Ministarstvu je predbačeno da predlaže opsežne promjene bez ikakve vizije i projekcije učinaka, pa čak i da to čini na osnovu pogrešnih podataka. Konkretno, Sveučilište se već tada suprotstavilo zamisli po kojoj bi na fakultetima ostajalo samo 2,5 posto profesora starijih od 65 godina, a više od toga samo ako ih se financira iz nekakvih “vlastitih prihoda”. Odbacilo je i zamisao o produženju roka napredovanja u nastavnim zvanjima s tri na pet godina, navodeći da će to usporiti napredovanje i destimulirati znanstveni rad, što je suprotno proklamiranim ciljevima, a iz čega je vidljivo da u pozadini prijedloga zapravo stoje tzv. mjere štednje.

Kritizirani su i predloženi model nesigurnog radnog odnosa za asistente i postdoktorante, prijedlog uloge Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnologiju, kao i ideja o zadržavanju subvencija participacije u studentskim školarinama bez ozbiljne rasprave o tom strateškom pitanju. Sveučilište u Zagrebu je primijetilo kako ovaj prijedlog ministru ostavlja previše prostora da kasnijim podzakonskim aktima sam regulira niz područja, pri čemu je krajnje nedorečeno ostalo i pitanje financiranja sustava, s nejasnim granicama između javnih i privatnih ustanova, nedoumicama oko najavljenih sklapanja programskih ugovora između Ministarstva i sveučilišta te oko famoznih “vlastitih prihoda” ustanova, kojima ih se upućuje na tržište.

Iscrpljivanje akademaca

Primjedbe je Sveučilište zaključilo konstatacijom da je “akademska zajednica iscrpljena donošenjem prijedloga zakonskog uređivanja područja znanosti i visokog obrazovanja na ishitren i nedomišljen način, bez pravog dijaloga zakonodavca i institucija na koje će se zakon primjenjivati”.

Takav stav akademske zajednice, uz inzistiranje da se najprije povede široka javna rasprava, mogao se očekivati nakon što je ona lani odbila Fucsha, pokazavši pritom da na samim sveučilištima postoji više struja razmišljanja, da s njih dolaze i konzervativni i progresivni otpori te da uz postojanje različitih interesnih grupa ipak prevladava negativno raspoloženje prema gubitku autonomije, pretpostavljanju ekonomskih ciljeva znanstvenim i obrazovnim te komercijalizaciji koju političari pokušavaju nametnuti pod fintom uvođenja modernih evropskih standarda.

Rasprave o Fuchsovim zakonima, studentskim školarinama, društvenoj ulozi znanosti i obrazovanja te položaju sveučilišta dovele su do kristalizacije stajališta pojedinih grupa, do te mjere da je na ideji javnog i svima dostupnog visokog školstva osnovan sindikat Akademska solidarnost koji je na početku mandata nove vlade izašao s vlastitom deklaracijom o znanosti i visokom obrazovanju. Sve je to pokazivalo da akademska zajednica očekuje od nove vlasti visoki stupanj komunikacije i suradnje na osmišljavanju sustava koji je, bez daljnjeg, potrebno dubinski reformirati.

Taj je sustav godinama kaotično rastao kroz nedorečene reforme i bujanje novih programa, fakulteta, pa i sveučilišta – što javnih, što privatnih – pri čemu je to bujanje većim dijelom financijski prebacivano na studente. Odgovornost za to snose i sama sveučilišta, koja su znala reagirati na pokušaje vlasti da uredi stvari po svojoj mjeri, ali nisu bila u stanju producirati vlastitu ideju reforme. Ozbiljnu reformsku platformu donijela je tek deklaracija Akademske solidarnosti. Međutim, ona sadrži i zahtjev za potpuno besplatnim studijem, za koji političari ne žele ni čuti, iako to nije nešto što država ne bi mogla podnijeti kada bi odustala od, više ideološkog nego fiskalno uvjetovanog, imperativa okretanja sveučilišta tržištu.

– Ono što bi bilo potrebno jesu jasna i dorečena strategija te kvalitetna evaluacija svih programa koji se izvode u hrvatskom visokoškolskom pogonu, uz procjenu kapaciteta, kako infrastrukturnih tako i ljudskih, što znači saniranje dalekosežne štete Primorčeve “zemlje znanja” i hipertrofije svega i svačega. Zatim, potpuno javno financiranje visokog obrazovanja od preddiplomske do doktorske razine te zabrana rada zaposlenima u javnom školstvu na privatnim visokim učilištima – pa neka odluče na koju će stranu, izbor je njihov. Time se otvara i nešto drukčija perspektiva zapošljavanja, kao osmišljena sinergija javnog sektora, u čemu sveučilište mora odraditi ono što društvo od njega očekuje – kaže profesor Duda, gađajući ono najvažnije s čime bi trebala krenuti svaka reforma.

Potkapacitirano ministarstvo

Međutim, kao da su potpuno nesvjesni atmosfere i gibanja u akademskoj zajednici, riječki dečki Jovanović i Zelenika, koje podržava i rektor Sveučilišta u Rijeci Pero Lučin, uletjeli su u priču s brzinski sklepanim i od Fuchsa napola prepisanim prijedlogom, gotovo na isti način na koji je Jovanović ekspresno “isušio nogometnu močvaru” tako što je Zdravko Mamić ostao tamo gdje je i bio. Ne samo da su pokazali nedostatak kapaciteta za širi reformski zahvat, nego su pokazali i potkapacitiranost za balansiranje među različitim strujama i sklapanje kompromisa na koje bi sveučilišne institucije itekako mogle pristati, nakon čega bi puno lakše progurali Vladine ciljeve, što god oni bili. Po svoj prilici, upravo to će se i dogoditi tijekom “dorade” povučenog zakonskog prijedloga, jer problem nije samo u njima dvojici.

Njihov je prijedlog u srpnju bio usvojen na sjednici Vlade, a naknadno povlačenje pokazatelj je ozbiljnog nedostatka strategije u samoj Kukuriku koaliciji, bez obzira na to što premijer tvrdi da se ona pripremala dvije godine. Te su dvije godine iznjedrile tek dvije stranice natuknica u Planu 21 i programu Vlade, koje su toliko općenite da se Jovanovićev prijedlog iz njih niti može izvesti, niti im u ičemu proturječi. U njima nije bilo govora o tome kako riješiti sustav napredovanja, financiranja sveučilišta, školarina ili bilo čega drugog, već je najkonkretnija ideja bilo osnivanje start-up i spin-off poduzeća, a glavna mantra “tijesna suradnja s gospodarstvom”.

Profesor Duda drži da su to ionako prazne floskule, a skeptičan je prema onome što ćemo dobiti nakon dorade povučenog zakonskog prijedloga.

– Dobit ćemo ono što zaslužujemo. S ovakvim angažmanom akademske zajednice i mrežom partikularnih interesa nećemo dobiti ništa sljedećih pet godina. Zanimljiva je podjela uloga u tim zagovorima i odgovorima. Potrebna je politička odluka i osnovni vrijednosni okvir, ali sve je uzalud i jalovo jer se ne zna kamo i kuda. Pa prije 60 godina komunisti su gotovo iz gerile osmislili kakav-takav petogodišnji plan, dakle osmislili su nešto. Današnji liberalni demokrati odradili su dva mirnodopska opozicijska mandata, i…? – pita se Duda, s kakvom su idejom uopće došli na vlast.

Premijer koordinira strategiju

Vlada je na sjednici u srijedu konačno osnovala Nacionalno koordinacijsko tijelo za izradu strategije znanosti, obrazovanja i tehnologije, na čijem će čelu biti osobno premijer Zoran Milanović. No nepoznato je hoće li dorada povučenog zakona čekati dovršetak strategije, kao što je tražila akademska zajednica, jer nije naznačen rok njenog dovršetka, a sam premijer, koji je komentirao druge odluke Vlade, o ovoj nije prozborio ni slova.