Linićev glogov kolac

Novim Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, koji je početkom listopada stupio na snagu, Vlada je kompletirala pravne mehanizme za brzo uklanjanje propalih poduzeća s tržišta, ali Zakon sadrži i mehanizme koji bi trebali spriječiti da tvrtke i u budućnosti godinama tonu bez da njihove uprave, ključni vjerovnici i država reagiraju kako bi se na vrijeme krenulo u ozbiljno restrukturiranje.

Istovremeno su modificirana dva ovršna zakona bivše vlade, a već duže vrijeme je u primjeni bilo otvaranje skraćenih stečajnih postupaka te još jedna mjera iz Zakona o sudskom registru koja omogućuje brisanje tvrtki po kratkom postupku. Riječ je o brisanju po službenoj dužnosti svih tvrtki koje tri godine zaredom nisu predale Fini godišnje financijske izvještaje, a tu se mahom radi o potpuno propalim tvrtkama koje postoje još samo u registru.

Kombinacija svih tih mjera trebala bi u roku od pola godine dovesti do raščišćavanja slike po kojoj iznos nepodmirenih platnih naloga poslovnih subjekata u Hrvatskoj premašuje 44 milijardi kuna, a iznos poreznog duga samo najvećih dužnika s tzv. “liste srama” 30 milijardi kuna. Kresanje tih iznosa neće se, međutim, dogoditi zato što će svi dužnici podmiriti dugove prema vjerovnicima i državi, već zato što će mnogi prestati postojati zajedno sa svojim dugovima.

Pod hitno izbrisani

Pogleda li se detaljnije što se proteklih mjeseci zbivalo s tvrtkama s liste poreznih dužnika koju je Ministarstvo financija objavilo krajem srpnja, primijetit ćemo da su neki od njih do danas već prestali postojati. “Novosti” su pročešljale samo 20 najvećih dužnika s popisa, čiji se porezni dugovi kreću od 44 do 292 milijuna kuna, uočivši da ih je do rujna već pet bilo izbrisano iz registra po službenoj dužnosti, a da jedan zapravo već godinama ne postoji.

Izbrisane su tvrtke Mika-Mia, Srida marketing, Lavus, Mig-trans i Vizmekis promet, dok je Poduzetništvo Langer bilo ugašeno još prije desetak godina i nije jasno kako se uopće našlo na popisu. Ukupan porezni dug tih šest tvrtki iznosi 344 milijuna kuna, no još 265 milijuna kuna duguju četiri tvrtke koje bi uskoro trebale nestati jer je stečaj nad njima već zaključen ili su u njega dospjeli bez zaposlenih i s malom imovinom koja ni blizu ne pokriva dugove. Dakle, od samo 20 vodećih poreznih dužnika njih je deset, s ukupnim dugom od 609 milijuna kuna, već prestalo postojati ili ih uskoro više neće biti.

Taj je popis, jednako kao i Finin popis insolventnih tvrtki, najvećim dijelom popis “živih mrtvaca” koji odavno nemaju nikakvih aktivnosti i koje je potrebno još jedino službeno pokopati. Međutim, dio njih i dalje zapošljava određeni broj ljudi te raspolaže značajnom imovinom, pa bi ih možda vrijedilo spašavati. Kao primjeri takvih tvrtki mogu nam poslužiti neki od preostalih deset poreznih dužnika s vrha porezne liste, koji bi se dijelom mogli provući kroz ovaj paket mjera za konačnu likvidaciju i eventualnu reanimaciju “živih mrtvaca”.

Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi najprije uvodi rokove plaćanja države do 30 dana, a poduzeća do 60 dana, dopuštajući poduzećima maksimalni rok od godinu dana jedino uz davanje smjesta naplativih garancija. No onima koji upadnu u nelikvidnost i nesolventnost, koji kasne s plaćanjem duže od 60 dana ili isplatom plaća duže od 30 dana, nalaže se pod prijetnjom visokih kazni da krenu u postupak restrukturiranja. Ako to nije dovoljno, nakon 90 dana moraju pokrenuti postupak predstečajne nagodbe s vjerovnicima koji mora biti zaključen u roku od 120 dana.

Te postupke vodit će povjerenici odabrani s liste stečajnih upravitelja, a nadzirati nagodbena vijeća koja pri regionalnim centrima Fine imenuje Ministarstvo financija. Tvrtke će u tom postupku morati pred vjerovnike izaći s detaljnim financijskim podacima i planom restrukturiranja, te pokušati postići nagodbu koja može uključivati odgodu plaćanja, smanjenje dugova, prodaju imovine i druga rješenja, uključujući i ulazak vjerovnika u vlasništvo. Neuspjeh nagodbe značit će odlazak u stečaj.

Posebna edukacija

Porezna uprava procijenila je da će u postupak nagodbi morati krenuti oko 55.000 dugotrajno blokiranih tvrtki i obrtnika, što je ogroman broj poslovnih subjekata. Država je za taj proces posebno educirala 200 ljudi koji će ući u nagodbena vijeća, a velik će posao pasti i na blizu 400 stečajnih upravitelja te ovlaštene revizore koji će odobravati planove restrukturiranja. No država računa s time da je većini “živih mrtvaca” potrebno još samo zabiti glogov kolac, pa je ministar financija Slavko Linić u utorak kazao kako se nada da će do kraja prvog kvartala iduće godine uspjeti riješiti oko 650 ozbiljnih tvrtki.

Predsjednik Udruge stečajnih upravitelja Ivan Rude potvrđuje za “Novosti” kako je riječ o velikom poslu, no drži da svaki upravitelj sa svojim timovima ipak može voditi 30-ak nagodbi istovremeno, pa je više zabrinut za kapacitet državnih nagodbenih vijeća.

– No za očekivati je da će tu biti puno virtualnih stečajeva jer golem broj tih tvrtki nema ni zaposlenih ni imovine, pa zapravo nema toliko živih subjekata. Intencija države s ovim zakonom je dobra, iako je teško unaprijed reći kako će proći taj proces. Očekujem da će se tu vidjeti koji je subjekt mrtav i doći do toga da konačno bude mrtav, pa će se uspostaviti neka nova bilanca u kojoj nepodmireni nalozi više neće iznositi 44 milijarde kuna jer će se dobar dio toga brisati – kaže Rude.

Prema statistici Fine, od ukupno 73.939 blokiranih poslovnih subjekata, koji imaju 65.474 zaposlena, u blokadi dužoj od 360 dana nalazi se njih 56.903, sa 34.632 zaposlena i ukupno 36,17 milijardi kuna nepodmirenih obaveza. Već je na prvi pogled vidljivo da tih subjekata ima više nego zaposlenih, a statistika otkriva da 39.071 dugotrajno blokiranih subjekata, ili njih 68 posto, uopće nema zaposlenih. Oni duguju 21,31 milijardu kuna, gotovo polovicu svih nepodmirenih naloga, i kandidati su za brisanje po kratkom postupku.

No u dugotrajnoj je blokadi i 11.003 obrtnika sa 17.232 zaposlena te 6.829 tvrtki sa 17.400 zaposlenih, s ukupnim dugom od 14,86 milijardi kuna, čijim će problemima trebati pažljivije pristupiti. Novi zakon trebao bi onemogućiti da subjekti u budućnosti zapadnu u takvo stanje, no oni su i po dosadašnjim zakonima odavno već trebali biti u stečaju, pa se postavlja pitanje kako su ga uspjeli izbjeći.

Građevinska tvrtka Tempo, prva s popisa dužnika s poreznim dugom od 292 milijuna kuna dobar je primjer. Iako su joj svi računi blokirani duže od 600 dana, a raspolaže imovinom koja nije dovoljna niti za pokriće četvrtine dugova, ona još uvijek ima 277 zaposlenih, dobiva natječaje te izvodi niz projekata i ove godine, uključujući i famozne “Bandićeve fontane”, gomilajući pritom nove dugove. Tajna ovog “živog mrtvaca” u tome je što, kao i mnogi drugi, posluje preko tvrtke kćeri i opstaje samo zahvaljujući toleriranju od strane države.

Mogućnost nacionalizacije

Kako novi zakon kao jednu od mjera podupire i ulazak vjerovnika u vlasničku strukturu, to se slučajevima gdje postoji veliki porezni dug otvara mogućnost nacionalizacije pojedinih poduzeća ili ulazak države zajedno s bankama i drugim vjerovnicima. Banke, koje sudjelovale u kreiranju zakona, vjerojatno će ulaziti i u takve nagodbe kada nije izgledno da će drukčije doći do potraživanja, a sada će im to biti lakše jer će zakon prisiliti uprave tvrtki da se nagode u kratkom roku.

Što se tiče spomenutog Tempa, tu nacionalizacija nije rješenje već zato što je tvrtka u 95-postotnom državnom vlasništvu. Iako su veliki porezni dužnici svakako kandidati za djelomičnu nacionalizaciju, država je u nekoliko primjera do sada već pokazala nevoljkost za takvo rješenje i možda će za njim posegnuti samo u slučajevima spašavanja velikih tvrtki važnih za pojedine sektore.

Iza Tempa na popisu poreznih dužnika nalaze se HRT, koji je slučaj za sebe, zatim PAN sa 143 milijuna kuna duga, Industrogradnja sa 107 milijuna kuna, Varteks sa 104 milijuna kuna i Konstruktor-inženjering sa 72 milijuna kuna duga, dakle čitav niz poznatih tvrtki od kojih neke i danas imaju tisuće zaposlenih.

Industrogradnja je već ostala bez radnika, a država je odlučila prebiti dug preuzimanjem njenih nekretnina. Ni PAN više nema zaposlenih, ali je njegovom vlasniku Marinku Mikuliću, inače donatoru “crne blagajne” HDZ-a, bilo dozvoljeno da oko polovicu od nekadašnjih tisuću radnika prebaci u tvrtku PAN – tvornica papira, registriranu na njegova brata Željka, preko koje je nastavio poslovati. Ta tvrtka danas je također dužna 32 milijuna kuna poreza i zasad nema informacija o tome kako će se država prema njima postaviti, kao što nije jasno što će biti s posrnulim Konstruktorom, koji još uvijek ima oko 1500 radnika, a samo nakratko uspijeva odblokirati račune.

Prema nekim informacijama, nekretninama će se prebijati i porezni dug Varteksa, koji ima oko 2300 radnika, jer država ne želi ući u vlasništvo, kao i 44 milijuna kuna poreznog duga Kaštelanskih staklenika, koji su 20. na popisu dužnika, a imaju 140 zaposlenih i u 81-postotnom su vlasništvu države. Ulazak države u vlasništvo tražilo je i 190 radnika šibenskog Autotransporta, koji je 12. na listi sa 60 milijuna kuna duga, no umjesto toga imenovan je privremeni stečajni upravitelj, naš sugovornik Ivan Rude.

On kaže da će uprava u ovom slučaju sada moći odlučiti hoće li ići putem stečaja ili nagodbe po novom zakonu, no drži da će u svemu biti ključno pitanje imaju li tvrtke koje ulaze u te procese stvarnih šansi da prežive.

– To će procjenjivati revizori, no jedno su bilance, a drugo je ljudski faktor koji ne možete brojčano izraziti. Po mojem dugogodišnjem iskustvu u barem 80 posto slučajeva za propast firme kriv je menadžment, ljudi koji žele biti direktori do kraja iako im više ne ide, i u tim nagodbama ključna pitanja bit će tko će dalje voditi tvrtku, ima li ona ljudskog i tehničkog kapaciteta da nastavi poslovanje nakon što se saniraju dugovi i ima li još uvijek tržište na kojem može raditi – kaže Rude.

Multilateralna kamuflaža

Ivan Rude očekuje da će biti dosta slučajeva ulaska vjerovnika u vlasničku strukturu, koji bi onda mogli mijenjati i menadžment, a skeptičan je prema ulasku države ukoliko se ne bude vodilo računa o postavljanju sposobnih uprava.

– Tamo gdje je država ozbiljna, kao Francuska u slučaju Renaulta ili Njemačka u slučaju Deutsche Telekoma, ona je dobar gospodar – kaže Rude, dodajući odmah da se u slučaju Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi pokazalo da država još uvijek nije spremna ići do kraja.

Naime, u prijedlogu zakona bilo je i uvođenje multilateralne kompenzacije kojom bi se dio dugova prebio preko računalnog servisa Fine, no to je izbačeno amandmanom HDZ-a. Rude kaže da je to učinjeno zato što bi se na kraju vidjelo da je država ipak najveći dužnik, a o tome je u prošlom broju “Novosti” naširoko pisao i kolega Milan Gavrović.