Marijina soldateska

Vidljivo je da se Hrvatska vojska i Majka Božja vole – rekao je pred kamerama Ante Kotromanović, hrvatski ministar vojni, po završetku 20. jubilarnog hodočašća pripadnika oružanih snaga i policije u Mariji Bistrici, gdje se uz euharistijsko slavlje okupilo više tisuća uniformiranih lica. Dodao je, ne bez zanosa, da u Mariju Bistricu “vojnici i policajci dolaze crpiti moralnu snagu”, te da je, shodno tome, “hodočašće i svojevrsna vojna misija”.

Nakon što se okrijepio tradicionalnim vojničkim ručkom – grah s kobasicama, kupus salata, pita od jabuka – hrvatski ministar vojni otišao je prileći u obližnju kasarnu da prikupi snagu za nastavak zgusnutih dnevnih aktivnosti. Jedva da je petnaestak minuta držao sklopljene oči i zamišljao kako se, bos i gol do pojasa, penje na didovu šljivu, kada ga iz drijemeža trgne gromki glas: “Dosta spavanja! Ustaj!”

Ministar vojni, refleksom izdrilana soldata, skoči iz kreveta, uspravi se, ispruži dlanove i priljubi ih uz bedra. Nasuprot njemu je stasiti muškarac s bradom, unosi mu se u lice i viče:

“Zašto ti, Kotromanoviću, iz čista mira vrijeđaš moju majku?!”

“Kako, ja nisam…” zamuckuje ministar vojni.

“Šuti dok ja govorim!” presječe ga muškarac. “Mirno!”

Prepoznavši autora komande, ministar vojni se ukoči, isturi bradu, napne guzove, ne trepćući gleda ispred sebe i još čvršće priljubi dlanove uz bedra.

“Zašto mi se diraš u mater, Kotromanoviću?!” urla posjetitelj. “Jesam li se ja, Kotromanoviću, možda pačao u tvoju mater?!”

Hrvatski ministar vojni zatravljeno zuri u stasitog muškarca s bradom, shvativši da mu je u danim okolnostima mudrije šutjeti. Ovaj mu prilazi sasvim blizu i ošinu ga novom porcijom decibela:

“Ko se s kim voli, jebem li ti sunce žarko?!”

“Pa svi se vole, Gospodine…” zbunjeno će ministar vojni. “Samo sam htio reći da se Hrvatska vojska i Majka Božja…”

“Mama voli mene!” dreknu muškarac. “A za Hrvatsku vojsku joj se živo jebe!”

Ministar vojni, blijed od užasa, pomisli da možda sanja, te se desnom rukom oprezno štipa za bedro, jednom, dvaput, triput…

“Budan si, Kotromanoviću, budi bez brige”, upozorava ga muškarac s bradom, “tresnuo si ti na dupe s didove šljive. A bogami si bio budan i kad si u kamere govorio da moja mama voli tvoju vojsku. Moja mama! E pa nećemo više tako, Kotromanoviću! Dosta je meni takvih, Kotromanoviću! Pun je meni kurac toga da mi svaka šuša novači familiju! Ko si ti, Kotromanoviću, da mi majku nasilno regrutiraš? Hoćeš li joj možda u sljedećoj misnoj turi navući maskirnu uniformu i objesiti bombe za opasač? Hoću li ja dogodine u Mariji Bistrici zateći kip rođene matere kako drži kalašnjikov? Je li, Kotromanoviću?!”

“Nismo ništa loše htjeli, Gospodine, to je bilo u Tvoju slavu…” jedva procijedi ministar vojni.

“U moju slavu?” teatralno raširi oči muškarac s bradom. “Pa znaš li ti, Kotromanoviću, da sama ideja vojske predstavlja organiziranu i institucionaliziranu sabotažu pete Božje zapovijedi?”

“Nisam o tome tako mislio, Gospodine…”

“Nisi mislio? E sad ćeš bogami misliti. Hajde ponovi!”

“Što da ponovim, Gospodine?”

“Ponovi što si naučio, bijedniče! Da čujem!”

“Sama ideja vojske…” poslušno recitira ministar vojni, “…predstavlja organiziranu i instuc… institucionaliziranu sabotažu pete Božje zapovijedi.”

“Još jednom!”

“Sama ideja vojske predstavlja organiziranu i institucionaliziranu sabotažu pete Božje zapovijedi.”

“Zašto mi onda mobiliziraš mater, Kotromanoviću?!” urla muškarac. “Zašto moju mamu uvlačiš u svoj grijeh?!”

“Nije mi to bila namjera, Gospodine…” stenje ministar vojni.

Muškarac s bradom prijeteći nišani kažiprstom i obraća se podređenom rezolutno: “Idemo, momče, trideset kaznenih sklekova zbog nevojničkog ponašanja i kršenja vjerske stege. Hitro!”

Hrvatski ministar vojni, refleksom izdrilana soldata, baca se prsima na tlo i, lak kao pero, ravan kao daska, započinje pumpati sklekove, prvi, drugi, treći… Stasiti muškarac s bradom korača spavaonicom, s rukama na leđima, mrka pogleda, i deklamira u ritmu ministrove tjelovježbe:

“Ne znam što je to s vama Hrvatima, isukrsta mi. Pretvorili ste svetišta u vojne poligone. Kako god koje sveto mjesto nikne, vi Hrvati nahrupite s oružjem. Čim se spomenu vjera, Bog ili Majka Božja, vama se odnekud nađe puška u ruci. ‘Hodočašće je svojevrsna vojna misija’, je li? Pa kakva ste vi to vojska, Kotromanoviću? Samo čekam da u Međugorju napravite ratne manevre, s bojevom municijom, da mi materi na haljinu prišijete generalski čin i oznaku gardijske brigade… U proljeće ste tisuću vojnika i policajaca poslali u svetište u Lurd, i to na sedam dana. Tisuću službenih nositelja oružja, Kotromanoviću! U Francuskoj su mislili da ih dolazite okupirati, pošto je ‘hodočašće svojevrsna vojna misija’. Kažu ljudi – evo, stigli Hrvati, oni kojima molitve služe kao bajunete! A da ne pričamo koliko je to koštalo porezne obveznike, dok vam se ovdje svaki avion koji uzleti sruši. Šaljete vojsku po duhovno gorivo, crpite moju sirotu majku kao da vam je naftno polje, kad već nema benzina za tenkove. Otkad s Amerikancima vodite križarske ratove diljem svijeta, vi više i ne pravite razliku između vjere i nafte. Kakva ste vi to vojska, moj Kotromanoviću?”

“Trideset”, hukne ministar vojni i skoči na noge lake, ukočivši se opet u stavu mirno. “Što, ti već gotov?” zatečen je muškarac s bradom kondicionom spremom podčinjenog. “Ajmo još trideset trbušnjaka da znam da si me ozbiljno shvatio!” I već je ministar vojni leđima na podu, gibak kao vrbin prut, pumpa trbušnjake, prvi, drugi, treći… dok bradonja deklamira u ritmu tjelovježbe:

“Ako ih dojite katolicizmom i kultom Majke Božje, kako bi se u toj vašoj vojsci trebali osjećati muslimani, ili budisti, ili ateisti. Ili Židovi, kakav sam i sam? Jeste li o tome mislili, Kotromanoviću? Ili vam je draže imati zatucanu vjersku armiju da tobože štiti multikonfesionalnu zajednicu?… Lani ste na vojnoj vježbi sa snagama NATO-a u Slunju, koju je nadgledao i onaj vaš predsjednik – Lignjoslav, Lignjomir, kako li već – naganjali ‘neprijatelje’ po okolnim brdima, a ovi su bili odjeveni u tradicionalne arapske nošnje i glumili ‘muslimane’. Što je to nego simulacija križarskog pohoda, Kotromanoviću? Što je to nego pizdunsko podmetanje druge vjere kao izvorišta ‘terorizma’? Vojnici ti dođu direktno s hodočašća, koljena oderanih od molitvi, opremljeni krunicama i sličicama Majke Božje, i takvi se bore protiv ‘vjerskih fanatika’? Jadno, Kotromanoviću, jadno!… Ali šta ja pričam, kod vas i školska godina započinje organiziranim odlaskom na misu. Kod vas se i na vozačkim ispitima polaže vjeronauk. Da se djeca i šoferi odbiju pokoriti toj crkvenoj prisili, poslali bi na njih naoružanu gardu što se kalila u Mariji Bistrici i Lurdu, u to uopće ne sumnjam…”

“Trideset”, hukne ministar vojni i uspravi se u stavu mirno. Stasiti muškarac s bradom prilazi mu bliže i strijelja ga pogledom.

“Kristijanizirali ste kompletno hrvatsko društvo, Kotromanoviću, a oružane snage naročito. U 21. stoljeću, usred navodne sekularne države, vi formirate vjersku vojsku, moj Kotromanoviću. Marijinu soldatesku! Što vi Hrvati ustvari hoćete? Osloboditi Kristov grob u Jeruzalemu? Od koga, Kotromanoviću? Od turista? Zapamti što ću ti reći: svaka vojska koja se u ovim vremenima uspostavlja kao vjerska, ustvari je zvjerska.”

“Uz dužno uvažavanje, Gospodine”, odvaži se istupiti ministar vojni, “Hrvatska vojska nije zvjerska.”

“Nemoj da sad otvaramo bolne točke, molim te”, umorno odmahne rukom muškarac s bradom. “Ne da mi se sad spominjati ni Loru, ni Gospić, ni Heliodrom, ni Kerestinec, ni Pakračku Poljanu… Je li vam možda i tamo Majka Božja bila duhovna inspiracija? Je li možda i tad bilo ‘vidljivo’ da se Gospa i vojska međusobno vole?… Uostalom, Kotromanoviću, jebe se meni što ćete vi raditi. Vodite svoju armiju kako god vam drago, samo mi mater ostavite na miru! Je li to jasno, Kotromanoviću? Još jedan ispad poput onoga u Mariji Bistrici i, dragoga mi isukrsta, ovo neće završiti samo na kaznenoj tjelovježbi!”

“Ispričavam se, Gospodine”, trsi se ministar vojni, “ali misnom slavlju u Mariji Bistrici nazočili su najviši crkveni dostojanstvenici, čak je i apostolski nuncij iz Rima došao…”

“Ne spominji mi te klaune!” bijesno zaurla bradonja. “A naročito onog cirkusanta iz Vatikana! S tim razvratnicima i nakinđurenim tajkunima ja i moja obitelj odavno nemamo ništa! Oni su najveća sramota kršćanstva! Kad vidim one sletove pred Petrovom crkvom prva asocijacija su mi Gebels i Leni Rifenštal… Šta je? Što me tako blijedo gledaš?”

“Tko je Leni Rifenštal, Gospodine?” tupo pita ministar vojni. Nadređeni zakoluta očima i ponovo nišani kažiprstom: “Trideset kaznenih sklekova zbog lošeg poznavanja povijesti umjetnosti! Hitro!” I već je ministar vojni polegnut prsima uz tlo, lak kao pero, ravan kao daska, prvi, drugi, treći…

Vrata se u tom trenutku otvaraju, u prostoriju ulazi dežurni bojnik, ostaje na trenutak zatečen fiskulturnim prizorom. “Što ti radiš ovdje?” prijeko se obrati muškarcu s bradom. Ovaj lakonski slegne ramenima, očito bez namjere da odgovori.

“Mrš napolje, majmune! Nemoj ministra uznemiravati!” drekne bojnik u smjeru bradonje, na što se isti krotko povuče prema vratima.

“Što se ovdje događa?” oglasi se ministar vojni, koji je u međuvremenu naprasno obustavio program tjelovježbe.

“Vojnik Ivančić opet je prolupao, ministre! Ne dajte se ometati”, raportira bojnik.

“Prolupao?… Kako prolupao?” čudi se dužnosnik.

“Lud je ko kurac, gospodine ministre!” referira bojnik. “Prošloga tjedna hodao je okolo i glumio Ajnštajna.”

“Ajnštajna?” zabezeknut je ministar. “Što je radio kao Ajnštajn?”

“Tjerao ministra obrazovanja da radi sklekove.”